Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 22.08.2010.
U životu stalna samo mijena jest
U povodu objavljivanja nove Mindset liste Beloit Collegea za generaciju 2014. u američkoj saveznoj državi Wisconsin, moram vam reći nekoliko svojih misli o tome (naime, do ove sam liste došla čitajući intrigantan naslov
Mindset lista generacije 2014.
Dakle, lista je osmišljena da bi se u svakoj generaciji obilježili značajni momenti i da bi se praćenjem niza generacija ustanovilo kako se mijenja duh vremena i kako dolazi do društvenih promjena.
Ono što sam zapazila (osim toga da očito mladi Amerikanci misle da je Clint Eastwood oduvijek bio redatelj i da je Fergie poznatija kao pop-pjevačica nego kao vojvotkinja) jesu prve dvije stavke: rijetko tko zna pisati rukom (in cursive znači pisati rukom, tražila sam) i rijetko se koristi i e – mail zbog svoje sporosti, a kamoli snail – mail.
O ljepotama snail – maila vjerojatno sam vam već pisala, s obzirom da sam već kao dijete imala brojne penpalove diljem Hrvatske i svijeta tako da mi je to utkano u društveni kod. Vjerojatno sam vam već rekla što znači pisati pismo tako da neprestano imaš pred očima cjelinu – moraš u pismo sabiti sve ono što ti se događalo prije tog pisma i što će se događati u vremenu dok sudopisnik ne dobije pismo i dok ne odgovori na njega. Stoga pišeš imajući u vidu ono što je najbitnije u tvom životu. Suvremena komunikacija nema taj pritisak – svi su neprestano dostupni bilo kojim komunikacijskim sredstvom, stoga možeš laprdati bez pritiska da ćeš zaboraviti nešto reći. Jednostavno ćeš nazvati tu osobu, poslati joj SMS, poslati e-mail, logirati se na MSN, na Skypeov chat, na Google chat, na Facebook, ostavit ćeš poruku na Twitteru ili niz drugih pogodnosti koje nudi suvremena komunikacija.
Dakle, o snail – mailu (više) neću.
Ono što me više zabrinjava jest da sam postala nepisačica rukom, ako me kužite. Naime, bilješka za ovaj post napisana je rukom na nekom šugavom papiriću, a potom sam oblikovala tekst u Wordu. Uobičajeno radim na taj način jer inače postoji ozbiljna šansa da ću nešto zaboraviti. Zašto se onda zabrinjavam? Naime, danas kad sam radila jedan tehnički prijevod od otprilike tri ili četiri kartice teksta s engleskog na hrvatski jezik za osobu koja ne govori engleski jezik pa sam skužila da mi je mrsko taj prijevod pisati rukom (u natuknicama), već sam morala prijevod unositi u word-dokument. To znači da je tipkanje postalo lakše od pisanja rukom (a i rukopis mi je postao ružniji, ruku na srce).
Porota još uvijek vijeća o tome je li to nešto zabrinjavajuće ili nije.
P. S. Ne znam koliko će vas veseliti činjenica da je ponovno sve u mom svijetu postalo tema – imam mentalne izljeve pisanja, mlataram mozgom ko velika, tako da ćete me ubuduće podnositi i malo više nego inače. Dok jednom ne svane, drugom ne omrkne, što da vam kažem.
