Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 30.09.2010.
Miro Gavran: "Najposlušniji bolesnik Trpimir"
Do prije nekoliko godina sam vrlo odlučno zagovarala kiosk – nakladništvo (da sam bila revolucionalno raspoložena, izvikivala bih «Znanje narodu!» po ulicama). No ovo što Jutarnji i 24sata rade ove godine s kiosk-izdanjima je naprosto užasno. «Knjiga za samo 3 kune!», reklamiraju se. Dosad su raskasapili «Veličanstveni izvor» Ayn Rand, «Muškarce koji mrze žene» Stiega Larssona, a bojim se i za mnoge druge autore da će se njihovi naslovi naći rascjepkani poput francuske salate u zdjelama kioska pokraj kojih prolazimo svaki dan.
Tako sam dohvatila čitati i priču «Najposlušnijeg bolesnika Trpimira» autora Mire Gavrana koja je originalno objavljena u njegovoj zbirci «Mali neobični ljudi», a sad se našla po cijeni od 10 kuna u pamfletiću kojeg 24sata običavaju nazvati svojom Pop kolekcijom.
Priča je i bez obzira na izdanje skros slatka: taj bolesnik Trpimir našao se u umobolnici u Zagrebu pišući pismo svom liječniku koji je trenutno na godišnjem odmoru. U pismu će Trpimir napisati čitavu povijest Hrvata ne bi li njegov liječnik dobio dojam da je Trpimir zapravo zdrav čovjek, pogreškom stpan u žutu kuću. Čini se da čovjek baš mora biti psihički bolesnik da bi smio reći istinu ma koliko ona bolna bila:
Trpimir piše iz pozicije bosanskog seljaka koji je došao na privremeni rad u Zagreb. Mislim da nema veće boli od boli za zavičajem koju osjećaju pravi gastarbajteri koji su otišli zato što su morali, a ne zato što su htjeli.
(humor Mire Gavrana zbilja je suptilan i uvijek mi se njegov stil sviđao upravo zbog toga).
Autor kroz usta svog glavnog lika progovara i o svom stavu o (hrvatskom) književnom svijetu:
I na kraju, ako ste se pitali gdje su nestali svi oni serijski štipači žena u tramvajima, ne bojte se, samo su u ludnici!
nedjelja, 26.09.2010.
Anej Sam: "Kamo sutra"
Priznajte, čim me ovoliko dugo nije bilo na blogu, znali ste da vam pripremam nešto saucy. Uglavnom, posljednjih tjedan dana sam čitala «Kamo sutra», knjigu reagiranja na «Golu istinu» Nives Celzijus, koju je napisao njezin otuđeni otac, prethodno društveni radnik Spaso Čanković, danas poznat pod službenim imenom Anej Sam.
Uzela sam si dosta vremena, već i zato što me se lik dojmio kao čudak (prvi dojmovi, kako se često i u životu događa – ponekad varaju) i što je i sam u predgovoru ovoj knjizi izjavio kako će pojesti prvu stranicu s impresumom, a ostalo baciti u recikliranje ako čitatelj pronađe ijedan dio teksta koji nije istinit. Shvatila sam to kao osobni izazov. Odmah ću vam reći: nisam pronašla nikakve očite i namjerne neistine, dio toga bile su nepreciznosti koje se najviše tiču moje struke (prava) i koje bih ja, da sam ja pisala ovu knjigu, zasigurno bolje objasnila.
No idemo redom.
Ilustracija naslovnice je naprosto gnjusna, no kad dočitate knjigu do kraja, shvatit ćete o čemu se zapravo radi. Ova knjiga, osim što je apsolutno nepotrebno razračunavanje sa nepravdom koju smatra da je otuđena kćer napravila prema njemu tvrdeći da je nad njom počinio incest te da ju je predstavljao kao ljubavnicu, isto tako je i kritika bujajuće moći industrije seksa koja sve više uzima maha nad našim životima: seks danas prodaje sve, od Mercedesa (čitam u priručniku «Funky Bussiness zauvijek» kako se u jednoj od zadnjih reklama za Mercedes pojavljuje žena koja doživljava orgazme vozeći taj skupocjeni automobil) do Pervolla Black Magic (to ste i sami imali prilike vidjeti – valjda samo privlačni ljudi peru svoj crni veš u Pervollu). Ono što mi se sviđa glede opreme knjige je skupocjen sjajni papir, izvrsna opremljenost u smislu dodatnih sadržaja poput ilustracija, isječaka iz novina, citata i poslovica, pa već i ako ne želite čitati ovu knjigu, vrlo lako se možete satima zabavljati razmišljajući o citatima koje je priložio Anej Sam.
Kao što već rekoh, pisac navodi u predgovoru kako je pisanje i objavljivanje knjige odgovoran čin. On će to reći bolje nego ja:
Tu obavezu preuzimam javno, u stanju usuglašenosti svih sastavnica vlastitog bića. Činim to iz jednostavnog razloga: Pisanje i izručivanje knjige čitateljima je – morao bi biti – odgovoran čin. Knjiga je, naime, najučinkovitiji činitelj očovječenja čovjeka. Glasovi budućnosti; zvjezdani putokazi; orfejska muzika; svjetiljke u tami; najpouzdanija prijateljica; melem na rani – spoznaje su o knjizi potvrđene životnim iskustvima dugih tisućljeća.»
E sad, važno je napomenuti i pitanje koje sam ja samoj sebi postavila glede ove knjige: je li to korisna ili štetna knjiga? (na pitanje je li istinita ili ne već sam vam odgovorila – vjerujem da jest s obzirom da je sastavljena od mahom provjerljivih činjenica, priloženih novinskih isječaka, dokumenata i drugih pismena). Hoćete li odgovor na to pitanje odmah ili na kraju ovog posta? Moje je mišljenje da nije štetna, ali je u velikom dijelu beskorisna. Najzanimljiviji i najsadržajniji su mi se činili dijelovi koji uopće nisu imali veze s aferom i skandalima koje je proizvela sponzoruša (a danas navodna slavna književnica) Nives Celzijus: to su dijelovi koji govore o Spasi Čankoviću i njegovom životu u rodnim Bošnjacima, o njegovom radu književnog kritičara, o njegovim istraživanjima o pogubnim učincima modne industrije na mlade djevojke, o djelovanju Udruge Jasa koju je osnovao (iz tih se dijelova isto tako iščitava i duh vremena i nastojanja pojedinca da od svog životnog prostora na lokalnoj razini učine bolje mjesto). Zbog tih dijelova je vrijedilo pročitati tu knjigu.
Činjenice iz nekonvencionalnog suživota slovenskog javnog radnika i njegove zagrebačke kćeri koje su rezultirale njezinom ulogom žrtve, njegovom javnom sramotom, dobivenom tužbom za klevetu... meni su beskorisne. To je bio samo još jedan način da Nives Celzijus dobije publicitet koji ne zaslužuje, stoga i dalje oklijevam pisati o njoj: mislim da ima i knjiga i događaja koji zaslužuju znatnu medijsku pozornost za razliku od tog slučaja. Zato se pitam: zašto se Anej Sam nije zaustavio samo na zadovoljštini koju je dobio presudom protiv Nives Celzijus? Recimo, u njezinoj knjizi se pojavljuju i Ripper iz Pipsa i neki drugi poznati ljudi koji su se (saznajem kako je Ripper izjavio da je Nives dobra curica i da on ne da nikome da kaže ništa loše protiv nje, te se tako ogradio od daljnjih medijskih mrcvarenja i spriječio daljnju medijsku štetu) ogradili od komentiranja i time doista spriječili da publicitet nadraste normalne mjere. Da je to učinio, Anej Sam bi danas normalnije živio. Ići se razračunavati s čitavom javnošću uvjerenom kako je on pedofil i počinitelj incesta... kome je to učinilo dobra?
Postoji mogućnost na koju sam pomislila već od prvih stranica knjige, a to je da oboje lažu: on nije počinio zločin silovanja nad njom, a ona njemu nije nanijela štetu tom laži (već i on jaše na valu publiciteta koji je ta afera izazvala pa pomalo i uživa u pozornosti koju dobiva). Ako oboje žele isprovocirati pozornost (ta ipak su otac i kći, makar genetski), po mom je mišljenju najbolji lijek takvom asocijalnom ponašanju pozornost uskratiti!
No ipak, udovoljimo piscu. On kaže kako je zbog presude javnosti ima problema. Evo kako točno:
Također, evo onih nepreciznosti kojih se laća Anej Sam pokušavajući objasniti kaznenopravnu teoriju i postulate na kojima počiva sustav odmjeravanja kazni počiniteljima. On tvrdi da u europskim pravnim teorijama vrijedi pravilo da s obzirom da se počinjeni zločin ne može promijeniti, ne treba se usredotočavati pri odmjeravanju kazne na to da se počinitelju nanese odmazda (dakle, ne više retribucija kod odmjeravanja kazne), već mjere i kazne treba stalno ublažavati i usredotočiti se na pomoć žrtvama. No da – to baš i nije točno, kad bi se takva njegova teza ostvarila u svojoj krajnosti, pustili bismo sve počinitelje na miru i samo vidali rane žrtvama (ako su još žive, dakako). Istina jest da retribucija nije više primarni cilj odmjeravanja kazne, već su to generalna i specijalna prevencija: s jedne strane odmjerenom kaznom navesti počinitelja da u budućnosti više ne počini kazneno djelo, a s druge strane poslati poruku društvu da se «zločin ne isplati». No kažem, on je laik i nije se bavio pravnom teorijom te je svoju tezu postavio samo u službi svog teksta pa mu ovom prilikom opraštam.
Također, tijekom čitanja ove knjige pitala sam se jednu stvar na koju nisam našla odgovor: Anej Sam poznati je dobročinitelj, hrani napuštene životinje, prikuplja pse i mačke lutalice, ekološki je osviješten i tako dalje... Zašto nije htio imati ništa s vlastitom kćeri, koja je za razliku od mačke ipak ljudsko biće (nije da stupnjujem vrijednosti, ali ipak to malo činim). Znači, maksimalno se angažira kad se radi o životinjama, a s druge strane kad mu se ne sviđa kako njezina majka odgaja njihovu kćer (malograđanština i žutilo), jednostavno digne ruke od svega i kaže – ja se u ovo ne želim miješati, neka čine kako žele? Meni je to nelogično. U tom smislu je sve što mu se dogodilo kasnije, s kćeri koja se okrenula protiv njega i učinila od njega žrtvu svojih medijskih nastojanja – posljedica njegovih ranijih životnih odluka i njegovih izbora. Iz tih se razloga ne smije smatrati nevinom žrtvom, već je Nives Celzijus njegova pokora za raniji nemar i ravnodušnost. Nije li se zapitao: da sam se više bavio njome, da sam više bio tamo... možda bi nešto od moje filozofije prešlo na nju, možda ne bi bila takva... no, znate i sami (no sad već zalazim u ljudsku stranu priče i govorim vam o Aneju Samu kao čovjeku, koji me se dojmio kao dobroćudni čudak koji na mahove pokazuje i svoje loše strane. U svakom slučaju, ne doima me se kao čovjek s kojim bih se voljela družiti, bez obzira na sve. No kažem, nije moj posao.)
Što se knjige tiče, korektno je napisana, lijepo opremljena i pismena je (nakon Nives Celzijus melem za moje bolne čitateljske receptore). Nije ono što biste očekivali, tako su meni rekli prije nego što sam počela čitati. Ako je čitate, nemojte je pročitati zbog skandaloznih momenata, zbog dijelova teksta u kojima se Anej Sam isprdava s bijednom razinom kćerine pismenosti (to doista nije ništa za smijanje, to je doista tužno) ili činjenicom njezine izmanipuliranosti od hrvatskih medijskih mogula, čitajte između redaka i čitajte važne stvari. Razmislite o vlastitim kćerima koje bi jednog dana mogle odlučiti da su njihova primarna i sekundarna spolna obilježja tek sredstva gospodarske razmjene. I ugasite, pobogu, te televizore koji 247 puta dnevno prikažu neku reklamu kojoj ste izloženi (podatak je točan, nisam to izmislila). I prestanite kupovati 24sata.
Ono što želim reći na kraju jest da svrha ove knjige nije smjela biti razračunavanje s kćeri za koju tvrdi da mu je nanijela nepravdu, već ako je već želio činiti dobro i učiniti nešto važno u skladu sa svojim životnim nazorima, veći je dio knjige trebao posvetiti upozorenjima o štetnosti seksualne industrije za društvo, o stavovima koje mladi imaju o kriminalu i brzom bogaćenju, o mladim djevojkama koje misle da su uhvatile Boga za bradu ako imaju dobro tijelo i lijepo lice... Nives Celzijus trebala je biti tek posredni povod, a ovako je njezin utjecaj «pojeo» gotovo čitavu knjigu uzrokujući da ona nalikuje tek grintanju ogorčenog starijeg čovjeka nesklonog društvenim promjenama.
petak, 17.09.2010.
Na Rozojkozi - "Dječak u prugastoj pidžami"
Vratila se s poslovnog puta – bilo je informativno, ali moram priznati da me pomalo strah za vlastitu budućnost jer se od idućeg mjeseca gotovo sigurno bacam iz stalno zaposlenih u freelancere (to je za neupućene šifra za "nezaposlena"). Moja je financijska situacija stoga neizvjesna pa nemojte biti začuđeni ako vas kroz mjesec ili dva zamolim da mi pomognete tražiti posao u struci ili izvan nje.
Eeeeenivejs, dosta privatnih suznih momenata… Nisam bila besposlena putujući pa vam ovaj put pišem o «Dječaku u prugastoj pidžami» autora Johna Boynea na temu koje je snimljen i film.
Dječak u prugastoj pidžami
BTW, što vi mislite, je li Viviene Reding pretjerala kad je nedavne (prisilne) evakuacije Roma iz Francuske usporedila s izmještanjem stanovnika i etničkim čišćenjima za vrijeme Drugog svjetskog rata? Cijela za priča mi je nevjerojatno zanimljiva s pravnog i političkog stajališta.
Inače, još mi je ostalo pročitati «Gospodina Marcha» autorice Geraldine Brooks (prvih nekoliko stranica me iz nekog razloga strašno podsjećaju na «Studengoru») i još koješta pa onda idem po refill.
srijeda, 15.09.2010.
Kratko i slatko
Nažalost, već danima sam u utrci s vremenom – ova godina je ispala hektičnija nego što sam se nadala. Zato sam vas već u nekoliko navrata počastila linkovima na druge blogove koji se bave knjigama, neki to čine češće i bolje nego ja u posljednje vrijeme, nažalost (:posipasepepelompoglavi:). Tako će biti i danas jer se ja u trenutku dok ovo čitate nalazim na službenom putu i vraćam se tek krajem tjedna.
Kao prvo, kolegica i blogerica Libertybell čitala je knjigu o kojoj sam i ja pisala prije nekoliko mjeseci i to za Rozukozu, a spomenula sam taj tekst i ovdje Radi se o «Uvodu u fiziku katastrofe» Marishe Pessl. Nakon što smo temeljito raspravili o knjizi, postavilo se pitanje jesu li citati koje ona navodi u tekstu pravi (pa ih mi niti upornim guglanjem ne možemo naći) ili ih je izmislila. Ispalo je da je većinu ipak izmislila, što je meni bilo mini-razočaranje s obzirom da sam baš željela da postoji tinejdžerica koja je tako načitana i geeky-cool.
Na linku dolje i Libertybell je iznijela jedan od takvih citata imaginarnog autora i njegove imaginarne knjige.
Amor vincit omnia
OVDJE možete pročitati moj zapis o "Uvodu u fiziku katastrofe" na Rozojkozi.
Kod Heideggera se nastavlja restituiranje prostitucije u Hrvata, što mene osobito veseli jer sam i sama u nekoliko navrata navela kako bih vrlo rado poduprla legalizaciju iste u našoj zemlji (tu vidim veliku i naprednu stvar: viša razina medicinske zaštite, država se petlja u intimu i regulira je tako da sve bude cakum-pakum). Međutim, u drugom dijelu svoje tirade pod naslovom «Restituiranje prostitucije u Hrvatskoj (2)» on govori i o moći amaterizma i jačanju amaterizma u umjetnosti, što vrlo lako možemo protumačiti i o amaterizmu u književnosti.
Restituiranje prostitucije u Hrvatskoj (2)
U odlomku koji vam namjeravam citirati o amaterizmu se govori u kontekstu kojega ocjenjujem negativnim.
Vrijeme kada je dominantnu ulogu imala vrhunska književnost nestaje. Amaterizam koji je bio na rubu kulturne sfere sada je u njenom vrhu. Amateri pišu za amatere, amateri objavljuju amatere da bi ih amateri svojim amaterskim probavilima trošili, amateri u medijima žive od amaterskih nepodopština (dijelom i od prodavanja amaterizma pod maskom elitizma), amateri nagrađuju amatere, amateri oblikuju školsku lektiru njegujući sve amaterskije ukus i potrebe amatera. Cijeli krug u kojem je živjela književna, jednako elitna, knjiga, jednako vrhunsko umjetničko djelo postupno se zatvara u sve neprobojniji Siget. Danas nije moguć Joyce, čak ni Henry Miller, čak ni Krleža, čak ni Marinković... nitko s okusom književne soli.
Pred nama, oko nas i u nama, piscima koji vjeruju da je vrhunska književnost potrebna (iz mnogih, gotovo sudbinskih) razloga stoji nužnost da otvorenih očiju pogledamo u lice stvarnosti u kojoj jesmo i koja će trajno činiti sve da razvija amaterizam na štetu tržišno inkompatibilnog elitizma. Također moramo postati potpuno svjesni da ni u velikim jezicima i narodima nema mjesta eliti. Amateri svih zemalja već su se ujedinili. Nemojmo se zavaravati da je njihova snaga samo kratkog daha i da će se urušiti kao što su se urušili i ujedinjeni proleteri. Organski povezani sa snagom tržišta njihova će moć, suprotno naivnim očekivanjima, iz godine u godinu biti sve veća, jača, brža.
Samo odlazak tržišta u ropotarnicu povijesti može u povijest vratiti umjetnost!“
Razumijem zabrinutost: književni amateri poput Nives Celzijus, Simone Gotovac ili Vlatke Pokos pišu literaturu koja je u mogućnosti mijenjati svijet jer je toliki čitaju. Vrhunska književnost, s druge strane, nema takav utjecaj i nikako ga ne može imati jer je gotovo nitko ne čita. Uzrok tome vidim i u društvu i samoj književnosti koja je postala hermetična i nepristupačna običnom Joeu (ja gajim sulude iluzije o idealnom književnom djelu – onome koje je jednostavno, pristupačno, a s druge strane uspijeva bez po’ muke prenijeti neku važnu poruku odnosno umjetničku vrijednost). Književna i izdavačka revolucija koja se kod nas događa u posljednjih deset godina stoga nije izraz progresa, već regresa. Ili, bolje rečeno, izdavačka revolucija (koja se očitovala kiosk-izdavaštvom, e-knjigama i tiskom na zahtjev) koja je napredovala u dostupnosti knjige čitatelju, utjecala je i na dostupnost mogućnosti izdavanja piscu (ili osobi koja se želi smatrati piscem). I srozala kvalitetu, jer je nemoguće da milijun knjiga više koje se nađu na policama knjižara budu kvalitetne. Više knjiga, više i sranja. Ipak, to nije amaterizam, to je književni diletantizam.
Amaterizam je krasan – radi se zapravo o bavljenju hobijima, izvannastavnim aktivnostima i djelatnostima u slobodno vrijeme koje mogu, ali i ne moraju prerasti u nešto ozbiljnije ili profesionalnije. Amateru to uostalom i nije tako bitno jer on svoje djelo ne namjerava unovčavati, već uživa u samom kreativnom činu i procesu. To je način na koji pojedinačna osobnost dolazi do izražaja i to treba njegovati.
Isto tako, Heidegger postavlja tezu da nema mjesta tržištu i tržišnim zakonima kod stvaranja visoke književnosti. To je interesantna postavka, no ja sam po tom pitanju na strani Adama Smitha: ne može li lijepa književnost istovremeno biti i profitabilna? Može li se stvar gledati i s druge strane – ako je unosnije biti, štajaznam, pekar nego pisac (jer očito, pisci po novoj logici ne podliježu zakonima tržišta, nisu nagrađeni niti kažnjeni za ono što rade), zašto bi čovjek uopće htio biti pisac? Može li književnost opstati bez tržišta? Može li književnost opstati bez društvenog priznanja u obliku novčane nagrade?
Razmišljamo o tome (to su samo nabacane misli, trebalo bi mi i više od jednog posta da vam razjasnim točno na koji način razmišljam. Ipak, moram priznati da su moji stavovi o ovoj temi prilično instinktivni i da racionalizacija dolazi tek kasnije).
Na kraju, Indijanka vegetarijanka jednom tjedno napiše koju riječ i o knjigama koje čita, pa je tako čitala i “Kad padne mrak” Harukija Murakamija (sjećate se moje prošlogodišnje odlučnosti u čitanju Murakamija – e, to je jedna od knjiga koje nisam pročitala!) Kratak sadržaj s citatom pročitajte dolje.
Haruki Murakami: Kad padne mrak
ponedjeljak, 13.09.2010.
Scarlett Thomas: "Kraj gospodina T.Ajne"
«Očaravajuće», «Sjajno» i «Nevjerojatno zabavno» su epiteti koje su razni američki mediji dodijelili romanu «Kraj gospodina T.Ajne». Autorica Scarlett Thomas pripada mlađoj generaciji (rođena je 1972. godine), a proistekla je iz znanstvenih krugova koji se bave društvenim znanostima – filozofijom i književnošću. Ili je to njezina glavna junakinja, Ariel Manto (anagram od I Am Not Real)?
Ariel Manto je novinarka koja igrom slučaja završi kao predavačica na sveučilištu, s obzirom da je predmet njezinog trenutnog interesa izvjesni, gotovo zaboravljeni pisac Thomas E. Lumas koji je živio u 19. stoljeću (a njezin mentor Saul Burlem također proučava tog pisca). Najzanimljiviji dio njegova opusa je knjiga «Kraj gospodina T.Ajne» (u izvorniku: «The End of Mr.Y»), no nažalost, postoji samo jedan zabilježeni primjerak, a taj se čuva u sefu u Njemačkoj. I baš Ariel nabasa na tu knjigu u antikvarijatu blizu fakulteta. Slučajnost?
O čemu se radi u toj misterioznoj knjizi? Naime, Gospodin T.Ajna je poslovni čovjek koji se igrom slučaja zatekne na nekom sajmištu. Tamo ga presretne jedan liječnik i u sklopu sajmišne ponude mu daje neki pripravak koji gospodina T.Ajnu lansira u tzv. «svijet umova» kojeg Lumas naziva Troposferom, u kojem je posjetitelju moguće čitati tuđe umove.
Naravno da Ariel Manto mora i sama tropati po Troposferi pa većinu vremena u romanu provede tamo. Naravno da je sve dosta mutno, neodređeno i teško objašnjivo, ali kad bismo uspoređivali Troposferu s nečim, to bi definitivno morala biti kompjutorska igrica: posjetitelj ima božanske moći nad likovima u igri, a omogućeno im je i «ulaziti» u njih i za njih donositi odluke. Dakle, zamislite da se svaki put kad zaklopite oči nađete u kompjutorskoj igrici čiji su likovi stvarni ljudi iz vašeg okruženja.
Ariel Manto, glavnu junakinju, strašno je teško zavoljeti – barem sam ja vrlo teško nalazila poveznice s osobom koja ne drži do sebe toliko da bi jela, da bi se redovito prala ili da bi učinila bilo što po pitanju svoje neimaštine osim spavala sa oženjenim starijim muškarcima. Vi ako hoćete, bacite prvi kamen na mene, ali ja sam sklona predrasudama i osuđivanju drugih ljudi. Osobito sam stroga prema ženama.
Inače, saznala sam i nekoliko zanimljivosti o homeopatiji koju sam oduvijek smatrala mumbo-jumbom, bez uvrede, njuejđičari: naime, određeni lijek u homeopatiji se razrjeđuje do iznemoglosti da po sastavu najviše nalikuje čistoj vodi, pa neki smatraju da su homeopatski pripravci zapravo placebo. Vrlo zanimljivo.
Ono što moram priznati je da je unatoč tome što je knjiga na mahove zanimljiva pa kombinira elemente znanstvenog rada i trilera/krimića, izrazito teška za čitanje (barem je meni bila, gnjavila sam se njome punih tjedan dana). «Znanstveni» pasusi teško su probavljivi laiku, a bojim se da iza njih ne stoji ništa više doli nastojanja da se znanstveno objasne religijske postavke. Naime, u knjizi su suprotstavljena dva lika – kolegica i znanstvenica Heather koja traži PUZP – a (posljednjeg ultimativnog zajedničkog pretka – Pramajku svih ljudi i životinja), isključivo je naklonjena znanstvenom pristupu kod objašnjenja vječnog pitanja «zašto smo ovdje», a drugi kolega, Adam, po zanimanju je teolog i on zastupa tezu o «božanskoj inteligenciji» (odnosno o Bogu koji je potaknuo Veliki prasak i usmjerio evoluciju).
Stoga razumijem one kojima se knjiga nije svidjela: to je 440 stranica čistog teoretiziranja i misaonih eksperimenata koje čovjek – laik poput mene ili vas (kojima se knjiga nije svidjela), jednostavno ne može obuhvatiti mozgom niti u konačnici smatra da su bitne za sreću u njegovoj svakodnevici.
petak, 03.09.2010.
Zoey Dean: "A-lista"
I prije «Tračerice» - «Tračerica». Odnosno, Gossip Girl. Tako sam ja natrapala na knjigu «A-lista» američke autorice Zoey Dean koja je objavljena kod nas 2005. godine pod nakladničkim kišobranom Naklade Grlica (nema web-stranicu, ali mi se čini da imaju i više od nekoliko izdanja, većinom popularnih naslova). Uglavnom, neke knjige iz te serije romana pretvorene su u TV-seriju pod nazivom «Privileged» (a proizvodi ih ista kuća koja proizvodi i «Gossip Girl», ne biste vjerovali!)
U središtu je radnje izvjesna Anna iz bogatih newyorških krugova koja radi nesretne ljubavi odlazi s ocu na Zapadnu obalu, u Los Angeles. Već u zrakoplovu upoznaje savršenog dečka, s kojim se drapa u odajama za 1000-miles-high-club, ako me kužite. Ispostavlja se da s tim dečkom nešto nije u redu, ili je i previše u redu s obzirom da ga djevojke iz bogatih krugova u L. A. – u naprosto opsjedaju. Tu Anna nalijeće na Sam, Cammie i Dee, tri zmijetine koje joj žele preoteti Gospodina Savršenog (za kojega se ispostavlja da ipak nije tako savršen, kako to već uobičajeno biva).
Ja uvijek ostanem paf od ovakvih knjiga (i nakon «Gossip Girl» sam ostala paf): tko bi to uopće želio znati? Je li tamo doista opisan stvarni život prljavo bogatih mladića i djevojaka? Je li moguće da je netko toliko dekadentan i uvjeren u to koliko su njegovi roditelji dobro potkoženi da se može ponašati kao da mu svijet leži pod nogama? Ja to ne mogu niti zamisliti. Svijet bogatih i slavnih toliko je daleko od mene da uopće ne mogu niti pojmiti kako je to biti ogavno bogat i na koje sve načine to čovjeku mijenja ponašanje (nemojte me krivo shvatiti, nije da baš nemam što za jesti, moja obitelj pripada srednjoj klasi, ali bogatstvo s otprilike šest – sedam nula potpuno mi je strano).
Još jedna važna stvar: ovo su današnje knjige za djecu i tinejdžere. «Gossip Girl» je zamijenila «5 prijatelja» i Adriana Molea. To je i sociološki vrlo zanimljivo: prvo, očito je da su klinci sve manje duhoviti i da su klinke sve droljastije. Očito je i da su roditelji izgubili autoritet (u «A-listi» otuđeni otac odjednom zahtijeva od svoje kćeri da ga zove Jonathan) i poštovanje svoje djece. Očito je da su dobro i zlo dvije kategorije o kojima djeca više ne moraju razbijati glavu; dovoljno je da znaju da je dobro izjednačeno s ugodnim, a loše/zlo s neugodnim. Nekako se ne sjećam da je tako bilo u moje vrijeme, ali možda samo babavim (bivam baba) po tom pitanju, možda su klinci uvijek bili klinci, a odrasli su uvijek bili šokirani njihovim ponašanjem. Ipak, imam dojam da su nama naši starci još koliko – toliko mogli biti vodiči po svijetu i društvu, a što današnji roditelji mogu poručiti svojoj djeci, što je važno u životu?
Uglavnom, knjiga je… zaboravljiva. A-lista, mo' š si mislit'!
srijeda, 01.09.2010.
Danas jedemo... obilato i s guštom!
Iako ste pomislili upravo suprotno, neću vam davati recepte u slici i riječi onoga što ja kuham ovih dana (jer će se to zapravo svesti jedino na neke tjestenine – s kupusom ili krumpirom, neke riže i neka pohana mesa. Doduše, jučer sam pravila kolač sa šljivama, tako da nije baš da sam potpuno beznadna u kuhinji. Na osobitu diku i ponos mi služi činjenica da sam možda prvi put posve ručno izlupala snijeg od bjelanjaka.)
Nego što onda? Zašto započinjem ovaj naoko besmisleni post?
Naime, čitala sam knjigu (to je za vas, vjerujem, nevjerojatno iznenađenje!) Radi se o knjizi «Pojedite me» francuske autorice Agnes Desarthe. O tome sam pisala na Rozojkozi pa da se sad ne ponavljam ovdje, samo vam ostavljam jedan mali link.
Hrana kao lijek za dušu
