četvrtak, 30.09.2010.
Miro Gavran: "Najposlušniji bolesnik Trpimir"
Do prije nekoliko godina sam vrlo odlučno zagovarala kiosk – nakladništvo (da sam bila revolucionalno raspoložena, izvikivala bih «Znanje narodu!» po ulicama). No ovo što Jutarnji i 24sata rade ove godine s kiosk-izdanjima je naprosto užasno. «Knjiga za samo 3 kune!», reklamiraju se. Dosad su raskasapili «Veličanstveni izvor» Ayn Rand, «Muškarce koji mrze žene» Stiega Larssona, a bojim se i za mnoge druge autore da će se njihovi naslovi naći rascjepkani poput francuske salate u zdjelama kioska pokraj kojih prolazimo svaki dan.
Tako sam dohvatila čitati i priču «Najposlušnijeg bolesnika Trpimira» autora Mire Gavrana koja je originalno objavljena u njegovoj zbirci «Mali neobični ljudi», a sad se našla po cijeni od 10 kuna u pamfletiću kojeg 24sata običavaju nazvati svojom Pop kolekcijom.
Priča je i bez obzira na izdanje skros slatka: taj bolesnik Trpimir našao se u umobolnici u Zagrebu pišući pismo svom liječniku koji je trenutno na godišnjem odmoru. U pismu će Trpimir napisati čitavu povijest Hrvata ne bi li njegov liječnik dobio dojam da je Trpimir zapravo zdrav čovjek, pogreškom stpan u žutu kuću. Čini se da čovjek baš mora biti psihički bolesnik da bi smio reći istinu ma koliko ona bolna bila:
«To vam je seljenje bilo čudno i dugotrajno: ostavili Hrvati Karpate, i hajd' trbuhom za kruhom, pa gdje stigneš. Povedoše sa sobom i Hrvatice, jer još nijedan narod nije pobjegao od svojih žena – čak ih i danas (13 stoljeća kasnije) te iste uporne žene slijede na putu u Njemačku, a ako ne pođu odmah s njima, a ono kad-tad jednog ružnog dana, osvanu u Stuttgartu, pa što si mislio da ćeš pobjeći od mene, dok ja krepajem s djecom kod kuće, ti se ovdje švalerišeš, i sve u tom smislu.»
Trpimir piše iz pozicije bosanskog seljaka koji je došao na privremeni rad u Zagreb. Mislim da nema veće boli od boli za zavičajem koju osjećaju pravi gastarbajteri koji su otišli zato što su morali, a ne zato što su htjeli.
«Znam da svaki čovjek kaže za svoje selo da je najljepše, to je razumljivo neobjektivno, i svim takvim poručujem da prvo dođu u moje selo, pa će odmah shvatiti da su bili neobjektivni smatrajući svoje najljepšim.»
(humor Mire Gavrana zbilja je suptilan i uvijek mi se njegov stil sviđao upravo zbog toga).
Autor kroz usta svog glavnog lika progovara i o svom stavu o (hrvatskom) književnom svijetu:
«E sad vas ja pitam, dragi moj Doktore, jesu lui oni koji takve romane pišu, ili oni koji takve romane čitaju. Ili, npr. ovo: (baš mi je palo na pamet) kažu, ima tih pisaca što uzmu tako neke dokumente koje su pisali pravi živi ljudi od krvi mesa i kostiju, pa ta dokumenta ispremještaju po svome sistemu, skupe ih na hrpe i to onda izdaju kao svoju knjigu. Pa to je za pošiziti, vidite li vi gdje ode tak kultura, knjige piše tko god hoće, a nekad se je znalo: knjige su mogli pisati samo književnici i basta. Ili recimo, zar nije bilo bolje ono prije sto godina: Šenoa je pisao, a ostali su čitali, i nema nesporazuma. Ja se, evo, stao ljutiti na ove nove pisce, a iskren da budem: žao mi toga naroda, rade kao marva, pate se i muče, moraju paziti na tu ludu rečeničnu melodiju i one sisteme: ono da jedna rečenica proizlazi iz druge, hoću reći iz prethodne, a opet: ne smije se sudariti s narednom, te da nema ponavljanja i sve takve zavrzlame. Pa ja bih, moj Doktore, dobio slom živaca kad bih se sad morao vratiti na početak pisma, čitati ovo što sam našvrljao i još popravljati. E ne bih ni za Nobelovu nagradu.»
I na kraju, ako ste se pitali gdje su nestali svi oni serijski štipači žena u tramvajima, ne bojte se, samo su u ludnici!
«Vi to možda nećete shvatiti, ali: uvjeravam vas da je u tramvajima pravi užitak štipati ženskadiju, nigdje kao u trmvajima. Možda sam tako zavolio Zagreb upravo zbog tih tramvajskih doživljaja. – Uštinem ti ja u onoj gužvi neku koku, a ona pljus: torbom lupi penzionera koji stoji pokraj mene i još mu kaže: sram vas bilo, u tim godinama nasrećete na žene, umjesto da čuvate unučad kod kuće, a jadni čovjek propada u zemlju od srama, cijeli ga tramvaj gleda kao da je J. Trbosjek lično i osobno.»
30.09.2010. u 10:38 •
4 Komentara •
Print •
#
