Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 26.09.2010.
Anej Sam: "Kamo sutra"
Priznajte, čim me ovoliko dugo nije bilo na blogu, znali ste da vam pripremam nešto saucy. Uglavnom, posljednjih tjedan dana sam čitala «Kamo sutra», knjigu reagiranja na «Golu istinu» Nives Celzijus, koju je napisao njezin otuđeni otac, prethodno društveni radnik Spaso Čanković, danas poznat pod službenim imenom Anej Sam.
Uzela sam si dosta vremena, već i zato što me se lik dojmio kao čudak (prvi dojmovi, kako se često i u životu događa – ponekad varaju) i što je i sam u predgovoru ovoj knjizi izjavio kako će pojesti prvu stranicu s impresumom, a ostalo baciti u recikliranje ako čitatelj pronađe ijedan dio teksta koji nije istinit. Shvatila sam to kao osobni izazov. Odmah ću vam reći: nisam pronašla nikakve očite i namjerne neistine, dio toga bile su nepreciznosti koje se najviše tiču moje struke (prava) i koje bih ja, da sam ja pisala ovu knjigu, zasigurno bolje objasnila.
No idemo redom.
Ilustracija naslovnice je naprosto gnjusna, no kad dočitate knjigu do kraja, shvatit ćete o čemu se zapravo radi. Ova knjiga, osim što je apsolutno nepotrebno razračunavanje sa nepravdom koju smatra da je otuđena kćer napravila prema njemu tvrdeći da je nad njom počinio incest te da ju je predstavljao kao ljubavnicu, isto tako je i kritika bujajuće moći industrije seksa koja sve više uzima maha nad našim životima: seks danas prodaje sve, od Mercedesa (čitam u priručniku «Funky Bussiness zauvijek» kako se u jednoj od zadnjih reklama za Mercedes pojavljuje žena koja doživljava orgazme vozeći taj skupocjeni automobil) do Pervolla Black Magic (to ste i sami imali prilike vidjeti – valjda samo privlačni ljudi peru svoj crni veš u Pervollu). Ono što mi se sviđa glede opreme knjige je skupocjen sjajni papir, izvrsna opremljenost u smislu dodatnih sadržaja poput ilustracija, isječaka iz novina, citata i poslovica, pa već i ako ne želite čitati ovu knjigu, vrlo lako se možete satima zabavljati razmišljajući o citatima koje je priložio Anej Sam.
Kao što već rekoh, pisac navodi u predgovoru kako je pisanje i objavljivanje knjige odgovoran čin. On će to reći bolje nego ja:
«Dokaže li tko da ova knjiga nije knjiga – knjiga u izvornom smislu – javno ću je spaliti. Pritom je svejedno tko bi to dokazao: «običan» čitatelj ili profesionalni kritičar. Dokaže li bilo tko da knjiga sadrži laž – jednu, jedinu laž (drugo je možebitna kakva nepreciznost) – pred spaljivanjem ću pojesti list s impresumom. Javno.
Tu obavezu preuzimam javno, u stanju usuglašenosti svih sastavnica vlastitog bića. Činim to iz jednostavnog razloga: Pisanje i izručivanje knjige čitateljima je – morao bi biti – odgovoran čin. Knjiga je, naime, najučinkovitiji činitelj očovječenja čovjeka. Glasovi budućnosti; zvjezdani putokazi; orfejska muzika; svjetiljke u tami; najpouzdanija prijateljica; melem na rani – spoznaje su o knjizi potvrđene životnim iskustvima dugih tisućljeća.»
Tu obavezu preuzimam javno, u stanju usuglašenosti svih sastavnica vlastitog bića. Činim to iz jednostavnog razloga: Pisanje i izručivanje knjige čitateljima je – morao bi biti – odgovoran čin. Knjiga je, naime, najučinkovitiji činitelj očovječenja čovjeka. Glasovi budućnosti; zvjezdani putokazi; orfejska muzika; svjetiljke u tami; najpouzdanija prijateljica; melem na rani – spoznaje su o knjizi potvrđene životnim iskustvima dugih tisućljeća.»
E sad, važno je napomenuti i pitanje koje sam ja samoj sebi postavila glede ove knjige: je li to korisna ili štetna knjiga? (na pitanje je li istinita ili ne već sam vam odgovorila – vjerujem da jest s obzirom da je sastavljena od mahom provjerljivih činjenica, priloženih novinskih isječaka, dokumenata i drugih pismena). Hoćete li odgovor na to pitanje odmah ili na kraju ovog posta? Moje je mišljenje da nije štetna, ali je u velikom dijelu beskorisna. Najzanimljiviji i najsadržajniji su mi se činili dijelovi koji uopće nisu imali veze s aferom i skandalima koje je proizvela sponzoruša (a danas navodna slavna književnica) Nives Celzijus: to su dijelovi koji govore o Spasi Čankoviću i njegovom životu u rodnim Bošnjacima, o njegovom radu književnog kritičara, o njegovim istraživanjima o pogubnim učincima modne industrije na mlade djevojke, o djelovanju Udruge Jasa koju je osnovao (iz tih se dijelova isto tako iščitava i duh vremena i nastojanja pojedinca da od svog životnog prostora na lokalnoj razini učine bolje mjesto). Zbog tih dijelova je vrijedilo pročitati tu knjigu.
Činjenice iz nekonvencionalnog suživota slovenskog javnog radnika i njegove zagrebačke kćeri koje su rezultirale njezinom ulogom žrtve, njegovom javnom sramotom, dobivenom tužbom za klevetu... meni su beskorisne. To je bio samo još jedan način da Nives Celzijus dobije publicitet koji ne zaslužuje, stoga i dalje oklijevam pisati o njoj: mislim da ima i knjiga i događaja koji zaslužuju znatnu medijsku pozornost za razliku od tog slučaja. Zato se pitam: zašto se Anej Sam nije zaustavio samo na zadovoljštini koju je dobio presudom protiv Nives Celzijus? Recimo, u njezinoj knjizi se pojavljuju i Ripper iz Pipsa i neki drugi poznati ljudi koji su se (saznajem kako je Ripper izjavio da je Nives dobra curica i da on ne da nikome da kaže ništa loše protiv nje, te se tako ogradio od daljnjih medijskih mrcvarenja i spriječio daljnju medijsku štetu) ogradili od komentiranja i time doista spriječili da publicitet nadraste normalne mjere. Da je to učinio, Anej Sam bi danas normalnije živio. Ići se razračunavati s čitavom javnošću uvjerenom kako je on pedofil i počinitelj incesta... kome je to učinilo dobra?
Postoji mogućnost na koju sam pomislila već od prvih stranica knjige, a to je da oboje lažu: on nije počinio zločin silovanja nad njom, a ona njemu nije nanijela štetu tom laži (već i on jaše na valu publiciteta koji je ta afera izazvala pa pomalo i uživa u pozornosti koju dobiva). Ako oboje žele isprovocirati pozornost (ta ipak su otac i kći, makar genetski), po mom je mišljenju najbolji lijek takvom asocijalnom ponašanju pozornost uskratiti!
No ipak, udovoljimo piscu. On kaže kako je zbog presude javnosti ima problema. Evo kako točno:
«Presuda javnosti – da, javnost presuđuje – mogla bi se pojednostavljeno oriječiti ovako:»S tim čovjekom ne imati posla.» Iako živim u drugoj državi, tu presudu, kako hrvatske javnosti, tako slovenske, bosanske i srpske, osjećam neprekidno. Činjenica da nitko nije osjetio potrebu o tome javno progovoriti – presuda djeluje neizgovoreno – raskriva duhovno onemoćalu stvarnost. U boljim vremenima bi se tko zapitao: Ima li potpisnica te strašne optužbe pravo očekivati da joj vjerujemo na riječ? Netko bi vjerojatno i pogledao kakvu moju knjigu, pokušao saznati što o mom životnom nazoru. I oko Gole istine bi se kresali stavovi, brusile misli, bistrili pojmovi – razgrtao bi se mulj. U oblikovanju mišljenja javnosti, ubojica i žrtva vjerojatno ne bi imali iste mogućnosti, no ubojica zasigurno ne bi imao veće.»
Također, evo onih nepreciznosti kojih se laća Anej Sam pokušavajući objasniti kaznenopravnu teoriju i postulate na kojima počiva sustav odmjeravanja kazni počiniteljima. On tvrdi da u europskim pravnim teorijama vrijedi pravilo da s obzirom da se počinjeni zločin ne može promijeniti, ne treba se usredotočavati pri odmjeravanju kazne na to da se počinitelju nanese odmazda (dakle, ne više retribucija kod odmjeravanja kazne), već mjere i kazne treba stalno ublažavati i usredotočiti se na pomoć žrtvama. No da – to baš i nije točno, kad bi se takva njegova teza ostvarila u svojoj krajnosti, pustili bismo sve počinitelje na miru i samo vidali rane žrtvama (ako su još žive, dakako). Istina jest da retribucija nije više primarni cilj odmjeravanja kazne, već su to generalna i specijalna prevencija: s jedne strane odmjerenom kaznom navesti počinitelja da u budućnosti više ne počini kazneno djelo, a s druge strane poslati poruku društvu da se «zločin ne isplati». No kažem, on je laik i nije se bavio pravnom teorijom te je svoju tezu postavio samo u službi svog teksta pa mu ovom prilikom opraštam.
Također, tijekom čitanja ove knjige pitala sam se jednu stvar na koju nisam našla odgovor: Anej Sam poznati je dobročinitelj, hrani napuštene životinje, prikuplja pse i mačke lutalice, ekološki je osviješten i tako dalje... Zašto nije htio imati ništa s vlastitom kćeri, koja je za razliku od mačke ipak ljudsko biće (nije da stupnjujem vrijednosti, ali ipak to malo činim). Znači, maksimalno se angažira kad se radi o životinjama, a s druge strane kad mu se ne sviđa kako njezina majka odgaja njihovu kćer (malograđanština i žutilo), jednostavno digne ruke od svega i kaže – ja se u ovo ne želim miješati, neka čine kako žele? Meni je to nelogično. U tom smislu je sve što mu se dogodilo kasnije, s kćeri koja se okrenula protiv njega i učinila od njega žrtvu svojih medijskih nastojanja – posljedica njegovih ranijih životnih odluka i njegovih izbora. Iz tih se razloga ne smije smatrati nevinom žrtvom, već je Nives Celzijus njegova pokora za raniji nemar i ravnodušnost. Nije li se zapitao: da sam se više bavio njome, da sam više bio tamo... možda bi nešto od moje filozofije prešlo na nju, možda ne bi bila takva... no, znate i sami (no sad već zalazim u ljudsku stranu priče i govorim vam o Aneju Samu kao čovjeku, koji me se dojmio kao dobroćudni čudak koji na mahove pokazuje i svoje loše strane. U svakom slučaju, ne doima me se kao čovjek s kojim bih se voljela družiti, bez obzira na sve. No kažem, nije moj posao.)
Što se knjige tiče, korektno je napisana, lijepo opremljena i pismena je (nakon Nives Celzijus melem za moje bolne čitateljske receptore). Nije ono što biste očekivali, tako su meni rekli prije nego što sam počela čitati. Ako je čitate, nemojte je pročitati zbog skandaloznih momenata, zbog dijelova teksta u kojima se Anej Sam isprdava s bijednom razinom kćerine pismenosti (to doista nije ništa za smijanje, to je doista tužno) ili činjenicom njezine izmanipuliranosti od hrvatskih medijskih mogula, čitajte između redaka i čitajte važne stvari. Razmislite o vlastitim kćerima koje bi jednog dana mogle odlučiti da su njihova primarna i sekundarna spolna obilježja tek sredstva gospodarske razmjene. I ugasite, pobogu, te televizore koji 247 puta dnevno prikažu neku reklamu kojoj ste izloženi (podatak je točan, nisam to izmislila). I prestanite kupovati 24sata.
Ono što želim reći na kraju jest da svrha ove knjige nije smjela biti razračunavanje s kćeri za koju tvrdi da mu je nanijela nepravdu, već ako je već želio činiti dobro i učiniti nešto važno u skladu sa svojim životnim nazorima, veći je dio knjige trebao posvetiti upozorenjima o štetnosti seksualne industrije za društvo, o stavovima koje mladi imaju o kriminalu i brzom bogaćenju, o mladim djevojkama koje misle da su uhvatile Boga za bradu ako imaju dobro tijelo i lijepo lice... Nives Celzijus trebala je biti tek posredni povod, a ovako je njezin utjecaj «pojeo» gotovo čitavu knjigu uzrokujući da ona nalikuje tek grintanju ogorčenog starijeg čovjeka nesklonog društvenim promjenama.
