Imam dojam da čitam već danima bez prestanka. U glavi mi je mutno, osjećam se spaljeno i imam napade bijesa i ludila svaki put kad me netko prekine. Razlog tomu je to što sam u dva dana dovršila čitanje «Livade Crnog Labuda» Davida Mitchella i potom odmah prešaltala pozornost na «Vodorigu» Andrewa Davidsona.
«Vodoriga» (odnosno «The Gargoyle», dakako) je prozni prvijenac prilično mladog autora za čije su se objavljivanje bespoštedno borile brojne nakladničke tvrtke (u Kanadi, rodnoj zemlji autora, knjigu je izdao Random House, u Americi Doubleday, a u Velikoj Britaniji Canongate, a kod nas je tu zadaću preuzeo Algoritam). Knjigu je autor počeo pisati u 31. godini života tijekom boravka u Japanu u kojemu je upoznao ženu koja mu je pripovijedala brojne priče i koja je postala glavna junakinja ovog romana. Nakon pet godina, počeo je nuditi rukopis izdavačima, ali je dobio savjet da skrati malo – jer je bio predug. On je to i učinio i sad je njegov prvijenac preveden na 29 jezika i bestseler je diljem svijeta.
O čemu se radi i zašto sam tako fascinirana? Glavni junak je cinični porno – glumac, ovisnik o rekreativnim drogama i profesionalni zavodnik; sve u svemu – too cool for school. Nakon što gotovo u potpunosti izgori u prometnoj nesreći, sudjeluje u dugom i mučnom postupku oporavka (koji je opisan zorno do detalja i često sam se našla zgroženom pri pomisli na struganje dijelova mrtvog tkiva i kože, razrezivanje kože da se ne bi skupljala, rekonstruktivne operacije i drugo). U bolnici upoznaje kiparicu koja kleše vodorige (male monstrume koji navodno čuvaju katedrale i crkve od zlih duhova) i koja mu priča razne ljubavne priče koje se kreću od srednjovjekovne Njemačke i Italije preko drevnog Japana do viktorijanske Engleske. Ta kiparica, imenom Marianne, stara je poznanica psihijatrijskog odjela bolnice u kojoj boravi i naš glavni junak – naime, uvjerena je da su se njih dvoje već poznavali i da su proživjeli svevremensku ljubavnu priču.
Knjiga je isprepletena legendama (između ostalog, i onom o nastanku vodoriga, o zmaju imenom La Gargouille koji je opsjedao grad Rouen), mističnim vizijama koje su se događale u okolini redovničkih samostana i snovima u kojima se zorno opisuje Danteov «Pakao».
Zašto je sve to meni super? Kao prvo, nije bilo tko mogao napisati tu knjigu: njezino je strukturiranje nužno zahtijevalo izvjestan stupanj erudicije. Spominju se tu i manje poznati religijski mistici poput Meistera Eckharta, ustrojstvo i povijest redovničkih redova u srednjovjekovnoj Njemačkoj i način života u feudalnom Japanu. Takve romane, ukratko, ne pišu budale (a ako mogu polaskati samoj sebi, ni ne čitaju ih budale).
Kao drugo, sad na sasvim drugačiji način gledam na žrtve opeklina. Život osobe koja je podlegla ranama od požara mora se ponovno naučiti živjeti od samih temelja, što je istovremeno šokantno i strašno tužno.
Kao treće, knjiga se poigrava neprestano istim motivima i simbolima (čime se zatvara puni krug), od kojih su brojni vezani uz kršćanstvo (možda je to zapravo jedina zamjerka: imajući takvu maštu i takvu sposobnost izvedbe, autor je mogao izabrati i temu koja se manje puta pretresala od postojanja Raja i Pakla). Konačna poanta ovog romana ipak je pomalo budističke prirode: kroz vječnu ljubav do nirvane.
Imam dojam (a i medijsku potvrdu za taj dojam, jer je Andrew Davidson boravio u Hrvatskoj 2008. godine radi promocije knjige) da je autor knjigu pisao za sebe – skupio je na hrpu svoje interese, hobije i zanimacije i onda od njih osmislio knjigu kakvu bi i sam volio čitati (taj iskreni pristup možda je i najbolji recept, jer samo ukoliko ste potpuno iskreni možete naći prikladnog istomišljenika. U Davidsonovom slučaju, radi se o više milijuna istomišljenika).
Inače, urednici iz Algoritma ovu knjigu uspoređuju s «Imenom ruže» Umberta Eca i «Engleskim pacijentom» Michaela Ondaatjea. Ja bih dodala i nedavno čitanog Davida Mitchella, s kojim se po imaginativnosti Andrew Davidson u potpunosti može mjeriti.
Tko će uživati u ovoj knjizi? Ljubitelji povijesti, definitivno. Ljubitelji knjige bez daljnjeg (pretresa se povijest prevođenja Danteovog «Pakla» i nastanak knjižarstva u srednjovjekovnoj Europi). Ljubitelji kulinarstva (u nekoliko navrata u knjizi su nabrojana razna jela koja je Marianne donosila glavnom junaku dok se oporavljao od opeklina. Ta jela nisu bila ograničena količinom, kvalitetom niti geografskim podnebljem). Ljubitelji glazbe (klasične, ali i druge). Ljubitelji crkvene arhitekture. Ukratko, u ovom će romanu uživati svi ljubitelji dobrog pripovijedanja.
< | travanj, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.
Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com