Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
subota, 26.12.2009.
Marina Lewycka: "Kratka povijest traktora na ukrajinskom"
Roman «Kratka povijest traktora na ukrajinskom» prvi put sam vidjela na Interliberu 2007. godine, ako se ne varam – istog sam časa odlučila da ću tu knjigu svakako pročitati čim ponovno naletim na nju. No to se nije «slučajno» dogodilo sve do ovog tjedna kad sam je pročitala praktično u tri čitateljske večeri. I nisam požalila, slobodno vam mogu reći.
Za autoricu Marinu Lewycku do tog trenutka, dakako, nikad nisam čula. Profil u čijoj je nakladi izdana ta knjiga o autorici kaže kako se radi o Ukrajinki rođenoj u izbjegličkom kampu u Kielu za vrijeme Drugog svjetskog rata, koja je odrasla u Engleskoj i danas je profesorica na Sveučilištu Sheffield Hallam. Ovaj roman (njezin prvijenac, kako sam kasnije provjerila na netu), postigao je nezapamćen uspjeh i preveden je na trideset jezika. Iako je poželjela napisati i nastavak «Kratke povijesti traktora na ukrajinskom», umjesto toga je napisala roman «Two caravans» (koji je za tržište SAD – a i Kanade nazvan «Strawberry fields»), a u lipnju ove godine objavila je i roman «We are all made of glue».
Knjiga vrvi autobiografskim detaljima: glavna junakinja Nadežda je Ukrajinka, odgojena u Velikoj Britaniji, profesorica je u Cambridgeu, ima jednu kćer (kao i autorica Marina Lewycka), no za dobro autorice, nadam se da joj se nije dogodilo ono što se događalo glavnoj junakinji – njezin je osamdesetčetverogodišnji otac radi vize odlučio oženiti tridesetšestogodišnju Ukrajinku («raspuštenicu», kako o njoj s prijezirom govori Nadežda). U obitelji je vijest eksplodirala poput bombe i natjerala Nadeždu i njezinu otuđenu sestru Veru na spašavanje obiteljskog blaga od grabežljivih ruku sa sedefasto nalakiranim noktima nametljive gastarbajterice s okrutnog Istoka. Iako knjiga obiluje mračnim obiteljskim tajnama, uključivši tu i pohotne starčeke, odrastanje u jeku Drugog svjetskog rata, siromaštvo i glad, moram reći da se radi o blago duhovitom štivu koje je pravi «page – turner» (imamo li hrvatski izraz za knjigu koja vas tjera da okrećete i čitate stranicu za stranicom, u jednom dahu?).
Ono o čemu sam najviše razmišljala ponukana prethodnim čitanjem «Dežurne kučke» vezano je uz ulogu žene u društvu prije pedesetak godina i danas, što je uzrokovalo i Nadeždino prisjećanje na njezinu preminulu majku koja je obilježila njihov obiteljski život svojim poslovima kućanice. Prvo naime govori o majčinoj kući iza koje je bio cvjetnjak u kojemu je majka uzgajala ruže, lavandu, jorgovan, maćuhice i drugo cvijeće. Iza cvjetnjaka bio je voćnjak s jabukama, kruškama, šljivama, trešnjama i dunjama. Iza travnjaka tu je bio i povrtnjak s domaćim povrćem. U jednom dijelu vrta majka je uzgajala i grmove bobičastog voća. U idućem poglavlju Nadežda govori o majčinoj štednji i spremanju hrane.
Na gornjem katu, u kliznim kutijama ispod kreveta, čuvale su se marmelade (uglavnom od šljiva) i staklenke domaćeg džema (od šljiva, jagoda, malina, crnog ribiza i dunja u svim kombinacijama). U vrtnim kućicama i garaži, kartonske kutije za voće bile su krcate nedavno ubranim jabukama raznih vrsta – Bramley, Beauty of Bath i Grieves – a sve su bile zamotane u novinski papir i ispuštale svoj voćni miris. Do sljedećeg proljeća njihova bi kora postala voštana, a meso bi im se sasušilo, ali bi još uvijek bile dobre za savijaču od jabuka i blini. (One koje bi bacio vjetar i one oštećene, skupljale su se, rezale i pirjale, kako su padale.) Mreže mrkvi i krumpira, još uvijek u ovoju od ilovaste zemlje, kao i svežnjevi luka i češnjaka, visjeli su u gladnoj tami vrtne kućice.»
I to je meni bilo lijepo, djelomično i zato što živim u takvom dijelu ove zemlje u kojem je bavljenje poljoprivredom i proizvodnja prehrambenih proizvoda stil života i snažno se ohrabruje. A dijelom zato što mi je to upisano u ženskim genima (sjećate se, muškarci su lovili, a žene su skupljale korijenje i bobice?). I onda sam počela razmišljati kako je zapravo život kućanice zahtjevan, ali kako je gratifikacija samim takvim načinom života neizmjerna. Danas žene izbjegavaju posao domaćice, smatrajući ga na neki način manje vrijednim, iako se položaj žene u obitelji svakako poboljšao od vremena o kojem govori Marina Lewycka. Ipak, i danas vrijedi opće mnijenje prema kojemu su upravo domaćice najveće potrošačice popodnevnih sapunica i čokoladnih bombona. Ja s druge strane mogu vidjeti čari svakodnevnog rada u prirodnom okruženju, kao i prednosti samozatajnog rada kod kuće (gdje čovjek nije pritisnut rokovima, gdje je sve podvrgnuto prirodnom slijedu događanja).
Ovaj lagani praznični roman stoga od sveg srca preporučujem svima koji ga još nisu pročitali, s obećanjem da ćete se sigurno dobro zabaviti čitajući.
