Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 26.10.2009.
Ja najviše volim pjesnikinje mlade
Kako već i vrapci na granama (a i grane ispod dotičnih vrabaca) znaju, ja vam baš i ne volim poeziju. Ono što volim glede poezije je već davnih dana prešlo u klasike i tome se utječem kad me svojim uratcima pretjerano zatrpaju mladi nadobudni boemi čiji se umjetnički zanos sastoji u tome da se svjesno trude biti što manje razumljivi. Ili jednostavno možemo reći da sam provincijska guska, i to je moguće.
To ne znači da bezuvjetno volim sve pjesnike od A. B. Šimića do Jurja Šižgorića, iako protiv prvonavedenog doista nemam ništa (učinkovito, dodaje ona uz smijeh). Isto tako, prethodna tvrdnja neće značiti da osim kriterija «nešto kao klasik» kod mene postoji i neki drugi kriterij. Volim Ujevića preko svake mjere, ali isto tako preko svake mjere ne volim Tadijanovića. Volim Preverta, ali ne volim Baudelairea. Volim već navedenog Šimića, ali Cesarića sam već pomalo sita. Ponekad volim i neke pjesnike koji nisu striktno pjesnici – u posljednje vrijeme me oduševljava poezija Charlesa Bukowskog, a već sam davno zagrizla za poeme Edgara Allana Poea.
I tako jedna poznanica (većinom u online – komunikaciji) preporuči čitanje te nove hit – autorice koju vole mladi, Marijane Radmilović iz Vinkovaca. Inače, žena je 1971. godište, a kad je objavila svoju zbirku pjesama «Portreti nepoznatih žena» 1997. godine (jer je za istu dobila nagradu pjesničkih susreta u Drenovcima), valja zaključiti da joj je bilo tek – dvadeset šest godina kad se upustila u ozbiljnije pjesničke vode (to su one vode u kojima pobirete nagrade za neobjavljenu zbirku i kojima vaše radove recenziraju sveučilišni profesori). Marijani Radmilović se to dogodilo dvaput – nakon «Portreta nepoznatih žena» uslijedio je rukopis zbirke pjesama «Bolest je sve uljepšala» za koju je 2003. godine dobila pjesničku nagradu Dobriša Cesarić.
Obje sam knjige pročitala – svaku pjesmu, neku više, a neku manje pomno. I mogu reći da se slažem s Goranom Remom (sveučilišni profesor - recenzent, khm, khm) koji je govorio o njezinoj poeziji kao tipičnoj slavonskoj – njezine su pjesme teške i sumorne, imaju neki prepoznatljivi zadah, masne su i maglovite. Ukoliko volite žensku poeziju, nećete pogriješiti ako pročitate i ove primjerke.
Međutim, nije isključeno da iz mjesta na mom mozgu na kojemu bi se trebala nalaziti vijuga za razumijevanje poezije, upravo progovara jedna glatka i prazna ploha. Uzmite moj laicizam u obzir.
