Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

utorak, 29.09.2009.

Amelie Nothomb: još samo "Ni Evina ni Adamova"

Moj zadnji put u knjižnicu uključivao je vraćanje dviju knjiga Amelie Nothomb i uzimanje dviju knjiga – Amelie Nothomb. Znam, predvidljiva sam, ali sad sam doista pročitala sve njezine knjige objavljene kod nas osim najnovije, «Ni Evina ni Adamova». Posljednje koje su mi ostale bile su «Ljubavna sabotaža» i «Protiv Katiline».

«Ljubavna sabotaža»

Amelie Nothomb rođena je u Japanu, ali je dio djetinjstva provela i u getu za strance u komunističkoj Kini. Upravo iz tog razdoblja njezinog života potječe ova knjiga. Za klince je rat (protiv djece iz Istočne Njemačke) bio prirodno stanje, samo su se odrasli civilizirali (na svoju štetu, mislila su djeca) i svi su se udružili protiv svojih neprijatelja. I ova priča, dakako, ima svoju lijepu Helenu čija ravnodušnost i hladnoća omamljuju one koji je obožavaju. No evo što o knjizi kažu urednici izdavača Vuković&Runjić.

«Amelie Nothomb je Alfred Hitchcock pisane riječi.* Danas nitko osim nje ne zna napisati jednostavnu priču i začiniti je zloćom, mudrošću i toplinom. Ovaj strasni roman iz rane mladosti vodi nas u Kinu, u komunistički Peking, u «Grad Ventilatora». Tu mlada junakinja, djevojčica s kečkama, proživljava prvu, burnu, neuzvraćenu ljubav prema najljepšem biću iz europskog geta – još manjoj djevojčici. Provokativno, inovativno štivo iz pera omiljene belgijske autorice Amelie Nothomb – po unisonoj ocjeni obožavatelja, njezino najbolje djelo!**»

Blago njoj, mislim si ja – navodno da je ova priča istinita do balčaka, od početka do kraja, o čemu svjedoči kako se jedna od junakinja (mala umišljena ljepotica) prepoznala u priči, kako kaže i sama autorica u pogovoru. Ali lako je Amelie Nothomb, njezin je tata bio veleposlanik pa je živjela u Kini, Japanu, Bangladešu, Laosu, SAD – u i Belgiji (svojoj zemlji podrijetla) – s takvim egzotičnim životom lako ti je biti pisac: sjetiš se nekog običaja ili rituala zemlje u kojoj si boravio i eto ti bestselera!

«Protiv Katiline»

Da nisam fer u svojoj ocjeni nepodnošljive lakoće pisanja koja navodno postoji kod Amelie Nothomb shodno njezinom životnom iskustvu, svjedoči i priča «Protiv Katiline», koja je čitava «iz glave», bez egzotičnih mjesta, s posve dosadnim, običnim likovima. Emile je umirovljeni profesor grčkog i latinskog, i sa svojom se suprugom Juliette nakon umirovljenja seli u osamljenu kuću na proplanku kojega dijele samo sa još jednim susjedom. Međutim, susjed je liječnik, što samo po sebi uopće nije loša stvar. Susjed je rob navika pa običava dolaziti Emileu i Julietti na kavu svakoga dana od 4 do 6 popodne... A tek kad se veselom društvancu pridruži i njegova osebujna supruga...

«Protiv Katiline» je, dakako, slavni govor kojega je Ciceron održao u rimskom Senatu protiv političkog pretendenta, i kao takav je svakako značajni doprinos umijeću javnog govorenja. Amelie Nothomb dovodi do krajnosti ljudsku sposobnost da u svakodnevnim situacijama vode banalne, besmislene razgovore koji bivaju zaboravljeni i prije nego što su izgovoreni (u tom smislu naslov predstavlja suprotnost onome što se događa u knjizi). Koliko smo samo puta i s koliko ljudi razgovarali o vremenu, teškoj situaciji ili prezaposlenosti, a sve bez prave namjere da s tim ljudima uspostavimo dublji kontakt ili razmijenimo (ionako već milijun puta prožvakane) informacije.
Ima još jedan razlog zašto je naslov slavnog govora poslužio i kao naslov ovog djela – parafrazirat ću izreku koja kaže da je pero moćnije od mača i reći kako su riječi ponekad moćnije od mača: ukoliko želimo nekoga (raz)uvjeriti, otjerati, privući, nagovoriti, odgovoriti, riječi postaju oruđe, odnosno oružje kojima to činimo. U Ciceronovu govoru riječi su postale oružje, kao i u romanu u kojemu Emile vodi pravu verbalno – neverbalnu bitku sa svojim nametljivim susjedom.

Moram priznati da mi je ovo djelo bilo preko svake mjere zanimljivo – vrijedilo je razmisliti o tome što činimo riječima, kako možemo generirati nelagodnu situaciju ukoliko bude potrebno i kako je prisutnost ljudi koje zovemo «vampirima energije»*** štetno za naše psihičko zdravlje i dobro raspoloženje.





______________

* Znala sam da su mi odnekud došle moje tlapnje o Hitchcocku koji me opsjeda već danima: već bi bio red da se pozabavim njegovom filmskom biografijom!
** Njezino DO TADA najbolje djelo, dodajem. Poslije 1993. godine u bibliografiji Amelie Nothomb dogodile su se još mnoge značajne stvari.
*** «vampiri energije» su ljudi zbog čijeg se prisustva ili blizine iznenada počnete osjećati loše, pesimistično, iscrpljeno ili emocionalno silovano na bilo koji način. Svi imamo takve ljude u svojoj okolini i svi ih se nastojimo riješiti.

29.09.2009. u 13:57 • 5 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 28.09.2009.

Stanko Andrić: "Od akademika do zemljaka" (domaći Rječnik uvriježenih mnijenja)

Vikendom obično imam malo više vremena za rješavanje nekih zaostataka koji su mi se nagomilali po radnoj sobi. Zaostaci uobičajeno obuhvaćaju spremanje papira, razvrstavanje radnih zadataka i drugo. Tako sam se i proteklog vikenda posvetila nekim stvarima koje sam ostavila upravo za takvu prigodu. Kako preko tjedna nemam vremena za pomno čitanje novina, tomu se posvetim tek kad imam izvjesnu veću količinu slobodnih sati. Hrpa «Vijenaca» koju bi valjalo makar prelistati visoka je gotovo koliko i ja (da ne spominjem kako mi je «Vijenac» postao gnjusan otkad forsira ustaštvo, desničarenje, obitelj, vjeru i ognjište – premlada sam ja da bih slušala o takvim stvarima).

Međutim, s brojem od 16. srpnja 2009. godine urednici «Vijenca» su definitivno pogodili u sridu: ne samo da je izdanje sadržavalo godišnji pregled kulturnih postignuća – domaće proze, domaće poezije, prijevodnih djela, kazališnih predstava, likovne sezone, glazbenih događaja i drugog, nego je «duplericu» krasio i tekst našeg povjesničara (svojatam ga zato što je rodom iz Slavonije, ne zato što smo u rodu) Stanka Andrića (inače, Andrićevo je prozno djelo prilično hvaljeni «Simurg» kojega se, kao i mnoge druge naslove, spremam pročitati kroz izvjesno vrijeme). Po ugledu na «Rječnik uvriježenih mnijenja» Gustavea Flauberta* u kojemu je ovaj velikan francuske proze abedednim redom popisao sva uvriježena mišljenja koja potiho gaje i glasno izgovaraju njegovi sunarodnjaci, Stanko Andrić je to učinio za Hrvate i došao do nekih vrlo zanimljivih i komičnih zaključaka (ti su zaključci, bolje rečeno, bili satirični – jer komičnim se stvarima smijemo, a uz satiru bismo mogli i plakati!) U tom se tekstu Andrić potrudio opisati desničarski mentalitet kakav vlada u Hrvatskoj, i to počevši od «akademika» («Najviša i najnedostižnija od svih titula. Odnositi se prema njoj sa strahopoštovanjem i uvijek je stavljati ispred imena onoha komu pripada. Akademici – najumniji ljudi koji hodaju zemljom. Ne zna se čime se bave: rade li što ili samo nose teret naslova akademik.») i završivši sa «zemljakom» («Obvezatno je silno se razveseliti ako u stranom gradu slučajno susretnete znanca iz zavičaja.»)

Iako bih vam najradije pretipkala cijeli tekst radi uvida i eventualne zabavljenosti, izabrat ću par meni najfascinantnijih upisa:

ANDRIĆ (IVO) – Izdajica. Dobar pisac, ali lišen ljudskog morala i poštenja. Ipak, ne treba se sasvim odreći našeg nobelovca.

BALKANAC – Uvreda zbog koje je opravdano fizički se obračunati s onim tko vam ju je uputio.

CRKVA Moralna vertikala. Jedino se ona još nije kompromitirala.

ĆIRILICA – Srpsko pismo. Čuvati se da je ne naučite. Ako je već znate čitati, bolje je to držati u tajnosti.

DUBIOZNO – Učena riječ koja znači manje – više isto što i dubinski, temeljito. Kaže se «dubiozno se baviti nečim». Ili: «Prostudirao je to baš dubiozno.»

EVOLUCIJA – Nije dokazana. Prema tome, ne bi je se smjelo spominjati u školi.

FRANCUZI – Uglavnom ružni, ali zrače neodoljivim šarmom. Ne mogu prežaliti što više nisu važni kao nekada. Iskvareni i pomalo ljigavi. Ipak, imaju nešto što izaziva poštovanje: Legiju stranaca.

GERMANIZMI – Rabeći ih obilno u svakodnevnom govoru (npr. Šulkolega, platfus, vindjakna, nahtkaslić, kohčokolada, špajservis, flajšmašina, cukerpekerica) pokazujemo da pripadamo boljem gradskom svijetu i višem staležu.

HOROSKOPI – Čitaju se samo radi razbibrige. Pa ipak, ima u njima nekog vraga! Suviše često dobro pogađaju razne stvari, a da bi se moglo raditi o pukim slučajnostima.

INTELEKTUALAC – Nešto kao počasna titula za osobu u posjedu fakultetske diplome. Osobito dobro pristaje sveučilišnom profesoru. Intelektualac mora poklanjati dosta pozornosti svojoj vanjštini (kravata, ozbiljno odijelo, frizura itd.); leptir – kravata je u tom pogledu osobito rječit znamen. Odmjeren korak i zamišljen izraz lica također najbolje pristaju učenoj glavi. Kada ne bi držao do toga, kako bi ga se na ulici moglo razlikovati od običnog puka bez diplome, o doktoratu da se i ne govori?

JUGOSLAVIJA – Totalitarna diktatura. Umjetna državna tvorevina. Građena na trulim temeljima, prirodno je da se nije mogla održati. Ili pak: u mnogom pogledu bolja od ovog što imamo danas. Društvo socijalne pravde, solidarnosti, jednakosti i sklada među različitim narodima. Uzdisati za njom.

KAZALIŠTE – Hram kulture. Imati godišnju pretplatu za nj – vrhunac kulturnog uzdizanja i samosvijesti.

KNJIGE – Nestat će. Zastarjele kao medij za čuvanje podataka.

LEKTOR – Svaliti na nj krivnju ako vam je objavljen tekst s mnogo gramatičkih pogrešaka i stilskih rogobatnosti.

LICEMJERJE – Ne zna se točno što je to. Nekakav drevni prorok što ga spominje Biblija.

MITO I KORUPCIJA – Rak – rana hrvatskoga društva. Ipak, bez mita čovjek danas teško može nešto postići.

NAPREDAN – Koristi se ponajviše u ženskom rodu i to u frazi «napredna i nazadna». (Misli se na žensku osobu svestrano izraženih oblina).

OCRNJIVANJE – Uživamo ocrnjivati sami sebe, ništa slično ne može se vidjeti kod nekog drugog europskog naroda.

PALANAČKI DUH – Prokletstvo malih sredina. Spomenite ga kada govorite o svojim neostvarenim planovima i nerazumijevanju sredine u kojoj radite. Kolike li je darovite ljude ugušio i upropastio!

PISANJE – Pomalo ženstvena aktivnost. Ženama pisanje ide lakše od ruke (slično kao i šivanje ili vezenje).

RODOLJUBLJE – Sumnjiva riječ. Mora se kazati domoljublje.

RUPE U ZAKONU – Ono što zakone čine koliko – toliko podnošljivima. Pravnici = stručnjaci za rupe u zakonu.

SLOVENIJA – Sićušna zemlja. Zbijati šale na račun njezine neznatne veličine: trebalo bi je premostiti, poslovica «mali ptić, veliki krič» i sl. Zvati je i europskim stratištem jer su ondje jugoslavenski partizani na kraju Drugoga svjetskog rata posmicali svoje proitvnike u bijegu. Slovenci su uvijek bili austrijski sobari i kočijaši. Nažalost, gospodarstvo im je znatno bolje od našega; skrivati ogorčenje uzrokovano time.

SREDNJOEUROPSKI – Plemenit pridjev; mnogo više od puke zemljopisne oznake. Hrvatska je oduvijek pripadala srednjoeuropskom kulturnom krugu. Srednjoeuropska uljudba.

TITO – Običan zločinac i ubojica. Neobrazovani vjetropir, ponašao se kao tipičan hohštapler, zavodio lijepe žene, pušio skupe cigare itd. Najveći državnik kojeg smo imali. Bio je Hrvat: stidjeti se zbog toga; ponositi se time.

TUĐMAN (FRANJO) – Stvorio Hrvatsku. Otkrio svijetu da su Hrvati jedan od najstarijih i najkulturnijih europskih naroda. Tko o tome misli drukčije, mora se suočiti s činjenicom da je Tuđman bio povjesničar s doktoratom.

VRHUNARAVNO – Starinska riječ koja znači isto što i vrhunsko ili osobito. Primjer: «smrt dolazi kao vrhunaravni apsurd ljudske egzistencije» (misao jednog novinara – filozofa).

ZDRAVO – Sumnjiv pozdrav. Ako vas tko njime pozdravi, snužditi se kao da vam je zaželio bolest, a ne zdravlje.

U duhu posljednjeg upisa, ja vam neću zaželjeti zdravo, nego doviđenja i do idućeg čitanja!



________________

* Za vašu informaciju, «Rječnik uvriježenih mnijenja» se može pronaći i u hrvatskom prijevodu iz 2007. godine u izdanju Disputa.

28.09.2009. u 20:52 • 3 KomentaraPrint#

nedjelja, 27.09.2009.

Paul Auster: "Čovjek u tami"

Koliko ja volim Austera tajna je još možda samo rijetkima koji me a) ne poznaju i b) ne čitaju ovaj blog. Tijekom posljednjih sedam – osam godina pročitala sam gotovo sve njegove knjige koje su bile prevedene kod nas, počevši, dakako, s davno preporučenom «Newyorškom trilogijom». Zašto ga volim? Niz je razloga, od kojih je jedan svakako taj da je on veliki američki pisac. Ameriku su, naime, najbolje opisivali upravo američki pisci ceste, beznađa i besperspektivnosti. Pa iako Kerouac i Bukowski svoju kritiku Amerike upućuju subverzivno na jednoj drugoj razini, ne treba sumnjati niti u to da i Auster kritizira ovu zemlju koja je utjelovljenje suprotnosti, praznine i lažnog sjaja (jer, iako imamo dojam kako je upravo Amerika zemlja američkog sna, ona je također i zemlja nevjerojatne praznine i pustoši u krajoliku, koja se bez sumnje odražava na sve one koji nisu uspjeli postati oličenje američkog sna. Dokaz? Amerika je kolijevka svih serijskih ubojica* osim Jacka the Rippera – Europa nije njihovo tradicionalno stanište, jer je kod nas stupanj socijalizacije veći, a osamljenost manja).

Još jedan razlog zašto volim Austera je i u tome što on, poput rijetkih pisaca koje volim, uspijeva svako svoje djelo učiniti dosljednim svom unutarnjem svijetu (onako kako ga ja zamišljam) – to je, po mom sudu, tipična hitchcockovska crta nekih pisaca (pada mi na pamet Stephen King, recimo, iako na drugačiji način). Možda ovo što pokušavam tvrditi znači samo da Paul Auster ima prepoznatljiv stil, kao i Alfred Hitchcock ili Stephen King, stil koji je očigledan u svakom njegovom djelu i zbog čega neko njegovo djelo ne biste mogli zamijeniti za djelo nekog drugog pisca (ili redatelja) – ali stil, dame i gospodo, stil je za mene niz crta koje orisuju nečiji unutarnji svijet: stvari koje ga fasciniraju i kojima se neprestano vraća, motive koji ga proganjaju i slično.

«Čovjek u tami» je posljednji od romana Paula Austera prevedenih u Hrvatskoj (izašla je u izdanju Novela Medie i u prijevodu Marka Marasa). U tom smislu to je i najaktualniji roman Paula Austera kojega sam čitala. U ovom romanu on kreira lik ostarjelog književnog kritičara Augusta Brilla koji je zbog prometne nesreće vezan za krevet i prepušten njezi svoje razvedene kćeri Miriam i unuke Katye. August sebi u besanim noćima priča priče da ne bi razmišljao o događajima iz svog života koji su rezultirali tragičnim posljedicama, pa stoga zamišlja neku drugu Ameriku u kojoj tornjevi WTC – a još uvijek stoje, ali u kojoj bjesni građanski rat zbog izbora koji 2000. godine nisu donijeli pobjednika (paralelni svemir kojega kreira Auster ne daje puno nade u svijetlu budućnost Amerike, valjalo bi priznati). Američka politika iz ove paralelne dimenzije donijela je puno zla i u obitelji Augusta Brilla, o čemu saznajemo tek pri kraju romana.

Dobro sam upoznala beznađe u posljednjih godinu dana u Hrvatskoj, i to ću vam reći ako već postajemo osobni. Najteže je bilo zadržati optimizam, a za optimizmom se polako trusilo i sve ostalo – vjera u sebe, u ljude, u društvo... Ponekad podsjećam sebe na iskeženu masku koja glumi veselje. Ponekad se doista osjećam dobro. Gledala sam kako se pod žrvnjem medvjeđih usluga nasilno briše granica između dobra i zla, ili, ako hoćete, između poštenja i besramnog oportunizma. Mene nisu tako učili, znate – da nije sramota posao dobiti preko veze, da će oni koji ti mogu ponuditi posao na tebi htjeti još i zaraditi, pa će ti ponuditi posao tek ukoliko im platiš... Mene su učili da čovjek nije ništa posebno dok ne postigne nešto sam, svojim rukama i svojim trudom i radom. Sve što sam postigla, učinila sam upravo na takav način. U ovoj Hrvatskoj najveći je problem što su ljudi ogrezli u neznanju i nepoštenju (neki dan sam čula osebujno tumačenje zašto je dobro i pošteno da Branimir Glavaš prima plaću i naknadu u Tomislavgrad – bolje da ne znate!)

U posljednjih godinu dana knjige i čitanje su jedino što me veže uz pisanje – osim bloga, gotovo sam sasvim prestala pisati. Rezignacija čini sve nevažnim: kad se sjetim da sam od 2002. – 2008. objavljivala u nizu medija, da sam jednom objavila zbirku priča, da sam nekad pisala i poeziju koja je danas objavljena na CD – u... Sve se to danas čini priglupim trudom naivke koja nije znala što ju čeka.

Iskreno? Da sam barem opet naivna k' o francuska sobarica... Svijet bi bio ljepši.


_________

* jučer sam gledala film «Seven», a i općenito sam zainteresirana za priče o psihopatskim serijskim ubojicama.

27.09.2009. u 13:18 • 3 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 21.09.2009.

Maud Sacquard de Belleroche: "Bilanca ljubavi"

«Bilanca ljubavi», ne zvuči li vam to kao naslov tipičnog ljubića za dokone kućanice? Mene jest podsjećalo, moram priznati (kad bih malo dulje razmišljala o tome, «Bilanca ljubavi» zvuči kao ljubavna priča između zgodnog udovca koji je vlasnik poduzeća i njegove mlade i prelijepe knjigovotkinje). Općenito, rijetko mogu povezati naslov s radnjom, ili čak na temelju naslova pretpostaviti o čemu se radi (ali opet, kad čovjek razmišlja o tome, nije li to zapravo dobro – ako naslov očigledno govori o onome o čemu se u knjizi radi, čemu uopće čitati knjigu?)

Ovdje bi valjalo primijeniti jedno veliko «međutim»! «Bilanca ljubavi» je zapravo upravo ono što u naslovu kazuje, a to je da je barunica Maud Sacquard de Belleroche odlučila napisati knjigu o svim svojim seksualnim pothvatima, i to kronološkim redom, od opatice s kojom je dosegla prva čulna iskustva, do mladića koje je poučavala u intimnim stvarima kad je došla u pozn(ij)u dob. Moram priznati, bude zanimljivo ispočetka, čitatelj praktički ne može vjerovati da je žena imala toliko akcije (radnja, ako uopće možemo reći da postoji neka radnja, se odvija od početka Drugog svjetskog rata do sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća). Kasnije jednostavno postane zamorno i dosadno nabrajanje – ovaj ljubavnik, za njim ova ljubavnica (hmda, gospođa nije puno birala, očito, a totalno je bila zagrijana i za S&M), pa zatim ovaj muž, pa onaj ministar, pa onaj pisac, pa onaj znanstvenik… Dosadno. Kod ove knjige, moram priznati, najviše me razveselila činjenica da sam je ipak uspjela pročitati do kraja.

Inače, trenutno čitam (kao što sam već napisala u komentarima na prošli post) «Statusnu tjeskobu» Alaina de Bottona kojemu ću posvetiti svoju punu pozornost nakon što apsolviram Amelie Nothomb. Također, iz knjižnice sam neki dan posudila još i «Čovjeka u tami» Paula Austera (čije djelo također bezuvjetno ljubim) pa se budućim čitateljskim iskustvima itekako veselim.

21.09.2009. u 13:20 • 7 KomentaraPrint#

četvrtak, 17.09.2009.

Amelie Nothomb: dva romana natašte

U prošli petak sam bila na svadbi, udavala se moja najstarija prijateljica (pri čemu ne mislim da se udavala moja poznanica koja stanuje u staračkom domu, već da se osoba koju poznajem od vrtića konačno odlučila dati svoju ruku i ostatak života određenom mladiću). Malo je bilo reći da se nisam naspavala. Inače imam maniju da po danu ne spavam – kakvo spavanje popodne, nismo babe i/ili djeca – ipak, iz kreveta se nisam ustajala: taj sam dan pročitala tri knjige i počela četvrtu.

Možda je razlog tomu što sam dosta brzo čitala i to što sam iz knjižnice zadnji put dovukla dva romana Amelie Nothomb, «Robert je njezino ime» i «Strah i trepet». Nakon što sam dovršila ove dvije, morala sam pobrojati koliko naslova ove autorice imam, koliko sam ih pročitala i koliko ih još moram pročitati.

Imam: «Higijenu ubojice» (dakako! Jedan od boljih prvijenaca svih vremena!)
«Lastavičin dnevnik»
«Antikristu»
«Biografiju gladi»
«Kozmetiku neprijatelja»

Po najnovijem, pročitala sam još i:
«Strah i trepet» i
«Robert je njezino ime».

To znači da u mojoj lokalnoj knjižnici postoji još nekoliko naslova koje nisam pročitala. To su:

«Ljubavna sabotaža» i
«Protiv Katiline».

Valjalo bi reći još i to da postoji i jedna novoobjavljena njezina knjiga, pod naslovom:

«Ni Evina ni Adamova», za koju prvo poglavlje možete pročitati na ovom linku. (Inače, tu sam knjigu skoro kupila, zajedno s dvije druge, kad sam kupovala rođendanske poklone za prijateljice. Pokunjeno sam ih vratila na policu kad sam porazmislila i shvatila da sam u financijskoj dubiozi.)

No, vratimo se najsvježije pročitanim knjigama.

«Strah i trepet»

Ova mi je knjiga legla, oh kako sam ju ja dobro i temeljito pročitala; ne, doduše, na papiru, već u svom životu i na svom poslu. Sirota je Amelie – san nakon diplome odlučila vratiti se u zemlju svog djetinjstva, Japan, i naći tamo zaposlenje u japanskoj multinacionalnoj kompaniji kao prevoditeljica. Malo je reći da se nije dobro uklopila pa su radni zadatci koje je dobivala bivali sve besmisleniji, sve dok se nije našla zadužena za higijenu sanitarnog čvora (Kako je to povezano s mojom situacijom, pitate se? Ja sam isto tako zaposlena na radnom mjestu koje mi uopće ne odgovara, na mjestu za srednju stručnu spremu iako već otprilike godinu dana imam visoku. Međutim, očito je mojoj multinacionalnoj kompaniji u cilju da ne iskoristi moju cjelokupnu stručnost i moje sposobnosti, pa i sama čamim u toaletu propuštenih poslovnih prilika). Japan je čudna zemlja i moram priznati da su japanske poslovne navike i običaji u mnogočemu dijametralno suprotni hrvatskima. Idemo redom?

- radno vrijeme od deset do dvanaest sati? Mi radimo šest ili sedam sati (oduzimam stanku za ručak, naime), i još kukamo kako nam je teško
- tvoj šef je tvoj bog i nemaj drugih bogova uz njega (hrvatski radnik nema dobro mišljenje o svom šefu i spreman ga je izraziti svakom prilikom i to svakoj osobi koja je voljna slušati)
- radi što ti se kaže i ne pitaj koji je smisao toga (kod nas su pak svi pametni, svi bi posao obavili bolje i za manje vremena – međutim, to rijetko kada doista i učine)
- otkaz znači gubitak časti, kako za zaposlenika, tako i za kompaniju

Ne znam jeste li u svojoj čitateljskoj karijeri naišli na knjižicu Corinne Maier «Dobar dan, lijenosti», radi se o kratkom popularnofilozofskom traktatu i tome kako zenzuti multinacionalnu kompaniju u kojoj radite – kako raditi što manje, a da se doima da radite što više. Opravdanje za svoje postupke Maierova nalazi u tome što rad u multinacionalnim kompanijama ubija kreativnost, osakaćuje ljudski duh i definitivno nije stvoren za ljude izražene tankoćutnosti i sanjalačke naravi (kakva je Amelie – san u romanu «Strah i trepet», a kakvom bih se i ja voljela utvarati kad ne bih bila sigurna da me moj posao već djelomično hendikepirao što se tiče kreativnosti). Inače, koliko primjećujem, sve više ljudi zagovara drugačiji pristup ljudskim resursima u multinacionalnim kompanijama – individualni pristup svakom radniku iz tog će radnika izvući najbolje (svatko od nas, uostalom, ima neki svoj stil – netko je nadaren za rukovođenje, netko za financijska izvješća, a netko za prezentacije i rad s klijentima) – a ono što je dobro za radnika, definitivno je dobro i za kompaniju (jer svog radnika tada može eksploatirati bolje).

«Strah i trepet» je također zanimljiva studija položaja žena u japanskom društvu. Formalno jednakopravne, one ne mogu napredovati na poslu jednako brzo kao njihovi muški kolege niti se mogu dokazati na poslu. No ograničenja za ženu u Japanu nisu vezana isključivo uz radno mjesto. Evo zgodnog citata:

«Ne: Japanka je vrijedna divljenja – i moramo joj se diviti – zato što ne pribjegava samoubojstvu. Njezini su joj ideali oduzeti još u radnom djetinjstvu. Utuvljuju joj u glavu: «Ako se ne udaš do dvadeset pete godine, s pravom ćeš se stidjeti», «Ljudi te neće uvažavati ako se smiješ», «Ako ti se na licu čitaju osjećaji, vulgarna si», «Ako ti se na tijelu pomoli dlaka, odurna si», «Ako te mladić u javnosti poljubi u obraz, onda si kurva», «Uživaš li u jelu, onda si krmača», «Uživaš li spavati, onda si krava» itd.»

«Robert je njezino ime»

Kao i sva djela Amelie Nothomb, i ovo je djelo autobiografsko (ili bolje rečeno, pri pisanju ovog djela, autorica je posezala za vlastitim iskustvom). Iskustvo je u ovom smislu bila anoreksija, odnosno poremećaji u prehrani. Pitanje ideala kod vanjskog izgleda autorica je u ovom djelu dovela do apsurda jer je u središte radnje postavila djevojčicu neobičnog imena (točno: Plectrude) koju odgajaju njezini teta i tetak nakon što su joj roditelji poginuli mladi u bizarnoj nesreći. Djevojčica je miljenica obitelji, prava razmažena princeza čiji je jedini zadatak biti lijepa, elegantna i graciozna. U pravom svijetu postoji i posao za takve osobe – takve djevojčice postaju balerine. I Plectrude ima namjeru postati balerina, ali ne možeš biti balerina ako ti zbog izgladnjivanja toliko oslabe kosti da pucaju bez otpora.

Amelie Nothomb u ovom djelu nije oklijevala dovesti do krajnosti njezin odnos s majkom i način na koji roditelji svoje neostvarene ambicije realiziraju preko djece (za dobro moje buduće imaginarne djece, bolje je da se ja i budući suprug kompletno izrealiziramo), zbog čega sam ja osobno skakala do plafona (no ne zadugo). Priča završava nenadano, neobično, kao da je bilo riječ o igri ili o stilskoj vježbi koja je poprimila veće razmjere nego što se autorica u početku nadala i moram priznati da nisam sigurna što da mislim o takvom literarnom postupku. Nisam sigurna sviđa li mi se ili ne, no u svakom slučaju za sve što Amelie Nothomb napiše i objavi vam mogu mirne duše potpisati da vas neće udaviti, da vam neće biti dosadno, da se s tim štivom nećete napatiti i da ćete prema njezinim likovima definitivno nešto osjećati.

17.09.2009. u 18:56 • 11 KomentaraPrint#

srijeda, 16.09.2009.

Jedan link

Fenomen "metar knjiga" nije samo anomalija među ljubiteljima knjige. Navodno, postoje ljudi koji više od čitanja knjiga vole police za knjige i kako knjige izgledaju na tim policima. Da to nisam primijetila samo ja, svjedoči i post blogerice na blogu Nebuloze moje, do kojega možete doći posredstvom dolje navedenog linka.

Da li ste u paseu?

16.09.2009. u 13:21 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 15.09.2009.

Winston Graham: "Marnie"

U svojoj svetoj misiji čiji je cilj proniknuti u samu srž potpuno sj...nih žena, u ovom postu odlučila sam vam predstaviti još jednu takvu – vjerojatno dragu, ženstvenu i milu, ali gotovo nepopravljivo zbrkanu djevojku. Njezino ime je Margaret Elmer, a nadimak joj je Marnie. Izašla je iz pera Winstona Grahama, britanskog pisca povijesnih romana i «napetica» (još uvijek nisam našla odgovarajući način za prijevod sintagme «suspense novels»), koji je osim po «Marnie» poznat i po svojoj seriji romana o Poldarkovima. Inače, za oba su djela snimljene ekranizacije, za Poldarkove (12 romana – prvi se zvao «Ross Poldark» i objavljen je 1945. godine, a posljednji, «Bella Poldark», izašao je 2002. godine) je BBC snimio izrazito gledanu mini – seriju (navodno da vikari nisu mogli zadržati pozornost svojih kongregacija pa su radije pomicali termine misa i bogoslužja), a za «Marnie» je film snimio upravo Alfred Hitchcock, koji je htio da glavnu ulogu glumi princeza Grace Kelly. Ona je to odbila iz razloga što je glavna junakinja frigidna profesionalna prevarantica, pa je ulogu Marnie preuzela Tippi Hedren, dok je njezina dušmanina odglumio Sean Connery.
Još jedna zanimljivost o Winstonu Grahamu – rođen je 30. lipnja 1908. godine, a umro je 10. srpnja 2003. godine: doživio je lijepih 95 godina, a posljednji je roman objavio samo godinu dana prije svoje smrti.

Marnie, draga moja Marnie...

Marnie, Margaret Elmer, svakako je lik kojega valja zapamtiti. Radi se o dvadesettrogodišnjoj tajnici i djelatnici u administraciji niza velikih britanskih tvrtki. Međutim, u tim ju tvrtkama možda i ne znaju pod tim imenom: možda se radi o Mollie Jeffries, možda o Mary Taylor, a možda o Marion Holland. Takva osoba nakon nekoliko mjeseci rada u tvrtki nestane bez traga, a zajedno s njom nestaje i određena svota kompanijinog novca.
Marnie je profesionalni lopov. Dok, kao i svaki lopov, ne dolija – njezin tamničar je suvlasnik tvornice koja proizvodi papirnu konfekciju i nedavno je postao udovac. U zamjenu za slobodu od zatvora, ona se pristaje udati za njega. No, taj se brak ne može konzumirati.
Marnie je lijepa, ali je hladna. Njezino siromašno djetinjstvo i život uz majku koja ovisi o njoj učinili su od nje osobu koja ne vjeruje muškarcima i čiji je jedini cilj novac. Jedina meka točka u njoj je ljubav prema konjima.

Pamtimo li likove ili radnju?

U cijeloj «zašto čitamo» raspravi važno mjesto zauzima i pitanje zbog čega čitatelji čitaju i vole određene romane – je li važnija uglačana i savršeno koncipirana fabula ili je u pitanju ipak da se zaljubljujemo u likove knjiga. Neki drže da čitatelj nastavlja okretati stranice zbog toga što ga drži napeta fabula. Drugi pak misle kako čitatelji vole određenu knjigu baš zato što je u njezinu središtu savršeno ocrtan lik s kakvim se možemo poistovjetiti. Dakako, postoji i treća teza, koja se nalazi negdje na sredini između ovih dviju, i koja kaže kako je odličan roman kakav će čitatelj pamtiti poseban upravo zbog hvalevrijedne koncepcije fabule i pamtljivih likova. Međutim, ako bismo kao primjer uzimali «Marnie», moram priznati da vjerojatno neću pamtiti to kako su glasili njezini aliasi tijekom krađa, niti ću znati što joj je njezin suprug točno rekao kako bi izvršio svoju volju (nakon «Marnie», prevarantima su posvećeni pusti svesci svjetske literature). Ipak, pamtit ću Marnie, Margaret Elmer i sklop okolnosti koji je doveo do toga da smo je u romanu upoznali baš takvu kakva jest.

Preporuka za čitanje: definitivno. Moja najtoplija.

Glazba uz knjigu: Cat Power, Janis Joplin, Tracy Chapman.

Outfit za knjigu: sivi baloner, crvene štikle i beretka.

15.09.2009. u 18:02 • 2 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 14.09.2009.

Zgodni citati (o društvu, ne o knjigama)

Citate koje sam pročitala ostavljam na onom jeziku na kojemu sam ih pročitala, da se nešto ne bi izgubilo u prijevodu.

«When a man laughs at his troubles he loses a great many friends; they never forgive the loss of their prerogative.» (H. L. Mencken)

«Women want mediocre men, and men are working hard to be as mediocre as possible.» (Margaret Mead)

«History teaches us that men and nations live wisely once they have exhausted all other alternatives.» (Abba Eban)

«You can get a lot more done with a kind word and gun, than you can with a kind word alone.» (Al Capone)

«Wealth is like sea water; the more we drink, the thirstier we become; the same is true of fame.» (Schopenhauer)

«An old man gives good advice in order to console himself for no longer being able to set a bad example.» (Le Rochefocauld)

«Love, friendship and respect do not unite people as much as a common hatred of something.» (Anton Čehov)

«The world is a comedy to those who think, a tragedy to those who feel.» (Horace Walpole)

«When I eventually met Mr Right, I had no idea his first name was Always.» (Rita Rudner)

«The reasonable man adapts himself to the world; the unreasonable persists in trying to adapt the world to himself. Therefore, all progress depends on the unreasonable men.» (G. B. Shaw)

«The love that lasts longest is the love which is never returned.» (Somerset Maugham)

"Life is one long process of getting tired.» (Samuel Butler)

"You can always tell when a man is well informed. His views are pretty much like your own.» (Louis Morris)

«Woman begins by resisting a man' s advances, and ends by blocking his retreat.» (Oscar Wilde)

«That' s the trouble with being greeted «Have a nice day!» - it puts all the pressure on you.» (George Carlin)

«In politics, if you want anything said, ask a man; if you want anything done, ask a woman.» (Margaret Thatcher)


14.09.2009. u 11:29 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 13.09.2009.

If an artist gets angry, does he lose his temperas?

Reader' s Digest Best Jokes kažu:

«Men who treat women as helpless and charming playthings deserve women who treat men as delightful and generous bank accounts.»

(citat iz naslova je iz istog štiva)


13.09.2009. u 10:43 • 2 KomentaraPrint#

petak, 11.09.2009.

Alexandre Dumas Fils: "Dama s kamelijama"

Dobro ćemo zapamtiti nesretnu ljubav Marguerite Gautier i Armanda Duvala. Ona je Dama s kamelijama, slavna pariška kurtizana, a on je imućni, iako ne bogati mladić koji je preko ušiju zaljubljen u nju.

Ljubav navodno nije laka, ili bar tako kažu knjige (osobno iskustvo mi potvrđuje drugačije, ljubav je izrazito laka stvar ako je čovjek takvom učini, no eto – knjige kažu da postoje i ljubavi koje se ne mogu realizirati).

Kurtizana nije prostitutka, kao ni gejša. Kurtizanu uzdržavaju bogati muškarci i ona ovisi o njihovoj milosti. Možda je samo stvar razine: prostitutka u jednoj noći uživa milost i nekolicine muškaraca, dok kurtizana neće zamijeniti zaštitnika čak niti godinama, ukoliko je zadovoljna aranžmanom (a i njezin zaštitnik, dakako). Međutim, kurtizana također može ne biti sretna svojim životom: ona nikad neće moći biti supruga i majka, neće biti voljena – jednom kad njezina ljepota počne blijedjeti, i njeni zaštitnici, jedan po jedan, iščezavaju. «Dama s kamelijama» je priča o kurtizani koja je pomislila da može biti i nešto drugo, da može biti voljena bez obveze novčane pomoći, ali iako je francusko društvo onoga doba bilo slobodnije nego čak i mnoga suvremena društva, klasna podjela se i dalje itekako poštovala i na snazi je bilo lažno licemjerje i tanak sloj morala. Evo i citata koji nas zatječe u premetanju stvari i sitnica koje su se našle na dražbi nakon Margueritine smrti:

«Ova kod koje sam se nalazio bila je mrtva: i najkreposnije žene mogle su dakle prodrijeti do njene sobe. Smrt je pročistila zrak te blistave kloake, a uostalom, imale su i dobru ispriku, ako bi to bilo potrebno: došle su na rasprodaju ne znaju kome dolaze. Pročitale su oglas i zaželjele vidjeti ono što je taj oglas obećavao te tako unaprijed izabrati. Ništa jednostavnije! To ih međutim nije sprečavalo da usred te bajne raskoši potraže tragove života kurtizane o kojoj su im, bez ikakve sumnje, pripovijedali tako čudne priče.»

Svidjela mi se i nota ironije odmah u sljedećem odlomku:

«Na žalost, sve tajnovitosti su bile umrle zajedno s boginjom, pa te dame, usprkos najboljoj volji, zatekoše samo ono što se moglo prodati poslije smrti, a ništa od onoga što se prodavalo za vlasničina života.»

Također, Dumas sin govori i o mentalnom sklopu koji nagoni kurtizane da izaberu upravo takav način života:

«Doista, ima li što tužnije od starosti, poroka, naročito kod žene? Nema nikakva dostojanstva i ne pobuđuje nikakvo zanimanje. To vječno kajanje, ne zbog lošeg puta kojim se išlo, već zbog pogrešnih proračuna i loše upotrijebljenog novca, najžalosnija je stvar koja se može sresti. Poznavao sam jednu u mladosti raskalašenu ženu kojoj je od cijele njene prošlosti ostala jedino kći gotovo isto tako lijepa kao što je, po riječima suvremenika, bila i njena majka. To jadno dijete kojem je majka govorila: Ti si moja kći, jedino zato da joj naredi da je hrani u starosti kao što je ona nju hranila u djetinjstvu, to jadno biće zvalo se Louise. Pokoravala se svojoj majci bez ikakve volje, bez strasti, bez užitka, isto kao što bi se bavila nekim zanatom da je kome palo na pamet da je u nečemu pouči.»

Zgodno je bilo čitati kako Alexandre Dumas Fils opravdava svoju potrebu za pisanje priče o jednoj takvoj ženi niska morala. Naime, poučen primjerima drugih francuskih pisaca koji su bili zabranjivani i čije su se knjige čitale u potaji (Flaubertova «Gospođa Bovary» je jedan od recentnijih primjera kojega se mogu u ovom trenutku sjetiti), on je u samom tekstu naveo kako svojim pisanjem nikako ne promiče takav životni stil, već da samo želi upozoriti da su i kurtizane ljudi te da i u njima ima osjećaja koje moramo uvažavati kao čitatelji i kao ljudi (dakako, parafraziram, Dumas je to puno ljepše rekao).

Kako izgleda jedna slavna pariška kurtizana, pitate se?

«Iako je bila gotovo pretjerano visoka i tanka, ona je taj prirodni nedostatak savršeno prikrivala načinom svog odijevanja. Njen veo od kašmira koji je padao sve do zemlje dopuštao je da se s obje strane vide volani svilene haljine, a široki muf koji joj je skrivao ruke što ih je pritiskala na grudi bio je okružen tako vješto raspoređenim naborima da ni najprobirljivije oko ništa nije moglo zamjeriti obliku linija.

Njena glava, pravo čudo, bila je naročito ljupka. Sasvim mala, kao da ju je njena majka, kako bi rekao Musset, stvorila tako malu da bi je mogla što brižljivije oblikovati.

U oval neizrecive ljupkosti postavite crne oči s obrvama tako pravilnog luka da je izgledao kao naslikan. Zasjenite te oči dugim trepavicama koje, kad se spuste, bacaju sjenku na rumenu boju obraza. Povucite tanki, pravilni, prpošni nos s pomalo raširenim nosnicama od žarke žudnje za čulnim životom. Ocrtajte pravilne usne koje se ljupko otvaraju pokazujući kao mlijeko bijele zube. Obojite kožu onim peludom koji prekriva još netaknute breskve, pa ćete ugledati cijelu tu šarmantnu glavu.»


Tako je tu djevojku, naime, doživio Armand Duval, mladi odvjetnik, nakon što ju je prvi put vidio u šetnji na Champs – Elysees. U narednih godinu dana njega je njegova žudnja tjerala da joj se prilično približi, sve dok joj nije postao neplaćeni ljubavnik, ako se smijem tako izraziti. Međutim, ono što je njemu smetalo u cijeloj priči jest što ona ima i niz drugih ljubavnika i zaštitnika. Nedvojbeno, bio je ljubomoran:

«Ma koliko voljeli neku ženu, ma koliko povjerenje imali u nju, ma koliko vam njena prošlost davala sigurnost za budućnost, uvijek ste više ili manje ljubomorni. Ako ste bili zaljubljeni, uistinu zaljubljeni, morali ste osjetiti potrebu da izdvojite iz svijeta biće u kojemu ste potpuno htjeli živjeti. Čini se da, koliko god bila ravnodušna prema onome što je okružuje, voljena žena gubi svoj čar i sklad u dodiru s ljudima i stvarima.» (jasno, njega je dodatno nerviralo to što njezina prošlost i nije baš bila čista, te što je na svakom koraku mogao sresti nekog od njezinih bivših ljubavnika).

Bookeraj, kao prava suvremena žena, s prijezirom otpuhuje na ovakvo primitivno razmišljanje – ljubomora je primitivna emocija, to je posjedovanje, a ne ljubav. Osobno želim da je ljubav onoga tko me voli dovoljno jaka da se izdigne iznad nepovjerenja, i da i unatoč svijetu oko nas on gleda samo mene: ja upravljam svojom okolinom, povijam je svojim karakterom, nije obrnuto.

U svakom slučaju, preporučujem «Damu s kamelijama» za nedjelju poslijepodne kad nemate što bolje raditi i kad vam se ne čitaju zahtjevni traktati. I ako se osjećate makar mrvicu romantično.

11.09.2009. u 12:44 • 3 KomentaraPrint#

srijeda, 09.09.2009.

Citat tjedna

Ljudi kažu da je život prava stvar, ali ja više volim čitanje.

Logan Pearsall Smith

(P. S. Upravo čitam "Damu s kamelijama" Alexandrea Dumasa filsa. Osjećam se pomalo kao Greta Garbo. Dojmove ću javiti vrlo uskoro.)

09.09.2009. u 15:08 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 07.09.2009.

Julian Barnes: "Flaubertova papiga"

Iako mi Julian Barnes nije omiljeni pisac još otkad sam čitala mlaki «Stol od četrunovine», moram priznati da mi «Flaubertova papiga» nije bila loša. (Ova rečenica je mogla glasiti i drugačije, primjerice – «Flaubertova papiga» britanskog autora Juliana Barnesa nije mi bila loše štivo, iako mi ovaj autor nije među omiljenima još otkad sam čitala vrlo mlaki «Stol od četrunovine». Eh, kako se aftertaste rečenice mijenja kako se mijenja poredak riječi u njoj – eto za početak male lekcije iz literarne relativnosti).

Gustave Flaubert, čuveni Francuz koji je digao na noge licemjerni moralizatorski duh tadašnje francuske javnosti svojim romanom «Madame Bovary» i koji je meni ostao poznat po svome «Rječniku uvriježenih mnijenja» (u kojemu je jednostavno popisao sve predrasude i stavove javnosti tadašnjeg vremena), tema je ovog djela Juliana Barnesa.

Naime, udovac imenom Geoffrey Braithwaite za svoju je opsesiju nakon ženine smrti izabrao upravo Flauberta. Krovna anegdota po kojoj je ova knjiga dobila i ime, vezana je uz dvije preparirane papige koje su piscu koristile kao inspiracija dok je pisao pripovijetku «Un coeur simple» o siromašnoj sluškinji Felicite kojoj društvo u osamljenom životu čini papagaj Loulou, koga ona daje preparirati nakon što je uginuo (u svojoj priprostoj pameti, Felicite svoga papagaja izjednačuje s likom Duha svetog.) Priča završava tako da kad joj se približio smrtni čas, Felicite je ugledala nebo kako joj se otvara iznad glave i divovskog papagaja kako kruži iznad nje. Preparirani papagaj koji je pravio dušu Flaubertu naposljetku mu je počeo strašno ići na živce, parodirajući tako prirodu pisca, smatra Barnes.

«Smeta me moja sklonost metaforama, svakako prekomjerna. Izjedaju me poredbe kao što čovjeka izjedaju uši pa ne radim ništa drugo nego ih gnječim.» Flaubert je lako nalazio riječi, ali je vidio i da se ispod Riječi krije nedostatnost. Sjetimo se samo njegove tužne definicije iz «Madame Bovary»: «Jezik je poput napukla kotla u koji udaramo svirajući melodije da medvjedi plešu po njima, a istodobno bismo da raznježimo zvijezde.» Stoga možemo tog pisca shvatiti na dva načina: ili kao tvrdokorna i savršena stilista, ili kao čovjeka koji je jezik smatrao tragično nedostatnim. Sartrovci su se priklonili ovom drugom shvaćanju – za njih je Loulouova nesposobnost da uradi nešto više no da ponavlja iz druge ruke rečenice koje čuje zapravo posredno priznanje romanopisca da je doživio neuspjeh. Papagaj/pisac nevoljko prihvaća jezik kao nešto preuzeto, patvoreno i tromo. Sam je Sartre predbacivao Flaubertu pasivnost, uvjerenje (ili bliskost s tim uvjerenjem): on est parle – rečeno je.»

Međutim, ta anegdota nije i jedini vrijedni dio Flaubertove biografije (mislim da mi se djelo svidjelo zbog niza familijarnih podataka koje sam mogla pročitati o poznatom piscu). Naime, možemo saznati da je Flaubert sebe percipirao kao medvjeda (i to polarnog) ili devu (u svakom slučaju, smatrao je da je neka egzotična životinja, ne baš sasvim domicilna na francuskom tlu). Isto tako, saznajemo i:

«Mreža se može definirati na dva načina, ovisno o gledištu. Normalno bi se reklo da je to naprava s izukrštanim konopcima koja služi za lovljenje ribe. Ali isto bi se tako mogla slika preokrenuti, bez velike štete za logiku, i definirati mreža onako kao što ju je jednom definirao leksikograf šaljivčina, koji je kazao da je mreža zbirka rupa povezanih konopcem.»

Uvlačimo se i u Flaubertove intimne odaje, pa saznajemo i kako je ludovao za ženama, ali i za nekim muškarcima, kako je često bio gost francuskih i egzotičnih prostitutki (kad mu se nije dalo gnjaviti s pjesnikinjom Louise Colet, koju je držao na distanci) i kako je zaradio sifilis i na kraju od njega u siromaštvu i umro.
Također, Geoffrey Braithwaite svom poznaniku na trajektu koji vozi preko Kanala (ili kanala La Manche, kao što ga poznajemo mi i Francuzi) govori i o recepciji Flaubertovih djela kod suvremene i tadašnje kritike. Dakako, on srčano brani Flauberta od svih kritika (još jednom ta familijarnost svojstvena samo najvećim obožavateljima – to mi se također svidjelo: Barnes u ovom djelu piše kao dobro upućen obožavatelj, a ne kao distancirani kritičar). Evo primjera na koji on to način brani Flauberta od kritike (konkretna teza kritičara glasi – «Flaubert se nije dovoljno zanimao za politiku»):

«Nije se «dovoljno» zanimao? Priznajete dakle da se donekle ipak zanimao. Hoćete da kažete, onako izdaleka, da mu se nije sviđalo ono što je vidio (točno), a da je vidio više, da bi se možda priklonio vašem mišljenju o tim stvarima (netočno). Htio bih istaknuti dvije stvari, od kojih ću prvu navesti kurzivom, jer mi se čini da je to vaš omiljeni način izražavanja. Književnost uključuje politiku, ali politika ne uključuje književnost. Ovo mišljenje nije u modi, ne među piscima, ni među političarima, ali nadam se da ćete mi oprostiti. Čini mi se da romanopisci koji drže da je njihovo pisanje u službi politike, degradiraju pisanje i budalasto veličaju politiku. Ne, ne kažem da im treba zabraniti da zastupaju svoje politička uvjerenja ili da daju političke izjave, nego samo da bi taj dio svoga rada morali smatrati žurnalizmom. Pisac koji misli da je roman najdjelotvorniji način sudjelovanja u politici obično je loš romanopisac, loš žurnalist i loš političar.»

Uokvireno o Julianu Barnesu:
Rođen je 1946. godine u Leicesteru, roditelji su mu bili učitelji francuskog jezika, što im je obiteljska tradicija. Diplomirao je na Oxfordu 1968. godine. Od 1972. godine djeluje kao pisac – slobodnjak pišući pod vlastitim imenom i nizom pseudonima kritike, eseje i kolumne u novinama i časopisima. Kod nas je njegova djela objavljivao većinom Celeber – «Povijest svijeta u 10 i ˝ poglavlja», «Pretresanje», «Engleska, Engleska», «Ljubav, itd.», «Stol od četrunovine» i «Arthur&George». Za spomenuti roman «Flaubertova papiga» dobio je niz najznačajnijih književnih priznanja, a tri puta je bio nominiran i za prestižnu nagradu Booker. Za kraj dodajem još i citat Celeberovih urednika: «Barnesovo dosadašnje književno stvaralaštvo potvrđuje da je on pisac koji se uspješno nosi s temama poput povijesti, realnosti, istine i ljubavi.»

Preporuka za čitanje: preporučujem onima «koji žele znati više». Barnes prolazi, pogotovo ako ne odustanete već kod prvog djela koje vam se ne sviđa.

Glazba uz knjigu: nešto uvrnuto i pomalo staromodno, poput Arcade Firea ili Beiruta. Jens Leckman također ide.

07.09.2009. u 15:03 • 4 KomentaraPrint#

četvrtak, 03.09.2009.

Rebecca Miller: "Tajni život Pippe Lee"

Krene dosadno, pa postane prosto. Toplo preporučujem.

Rebecca Miller je, tako bar kažu u Profilu, scenaristica, redateljica i glumica, kći velikog američkog dramatičara Arthura Millera (morala sam guglati, ali radi se upravo o onom Arthuru Milleru koji je oženio Marilyn Monroe. Rebecca je kći koju je imao s austrijskom fotografkinjom Inge Morath). Po ovom uspješnom prvijencu snimljen je i film sa Robin Wright Penn, Julianne Moore, Keanuom Reevesom i Winonom Ryder u glavnim ulogama. BTW, producent filma je bio Brad Pitt.

Na početku romana Pippa Lee je prava gospođa Dalloway, upravo se sa svojim trideset godina starijim mužem Herbertom Leejem preselila u umirovljeničku zajednicu u Novoj Engleskoj. Nenadano, ona počne mjesečariti, zaželi se cigareta, počne sanjariti o svom burnom prošlom životu… A onda se i njoj i čitatelju čitav njezin razuzdani život vrati natrag u lice: radi se o ženskom prokletstvu koje s Pippom slijedimo od njezine bake Sally, njezine majke Suky (amfetaminske ovisnice) sve do rođenja njezino dvoje blizanaca, Bena i Grace, a zatim i do njezina sadašnjeg života u umirovljeničkom selu. Knjiga je podijeljena na četiri dijela koja se prebacuju iz literarne prošlosti u literarnu sadašnjost.

Inače, Pippin muž Herbert Lee je urednik – tako dobivamo izvanrednu sliku umjetničkih i literarnih krugova Amerike iz druge polovice 20. stoljeća (vjerujem da je upravo to ono okruženje u kojemu je odrastala i sama autorica, Rebecca Miller, što daje dozu vjerodostojnosti njezinoj prozi).

Preporuka za čitanje: ako se osjećate dekadentno i uvjereni ste da nešto nije u redu s vama, svakako pročitajte «Tajni život Pippe Lee» - dogodit će se jedna od dviju stvari: ili ćete zaključiti da niste baš toliko u banani kao Pippa Lee, ili će vas učvrstiti u vašem uvjerenju.

Glazbena podloga: Beatlesi i Beach Boysi, eksperimentalnije stvari.

03.09.2009. u 14:58 • 3 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< rujan, 2009 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Rujan 2022 (5)
Travanj 2022 (7)
Veljača 2022 (5)
Siječanj 2022 (6)
Listopad 2021 (2)
Rujan 2021 (2)
Srpanj 2021 (6)
Svibanj 2021 (4)
Travanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (4)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (2)
Kolovoz 2020 (3)
Siječanj 2020 (1)
Travanj 2019 (1)
Svibanj 2018 (2)
Ožujak 2018 (1)
Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (7)
Lipanj 2017 (10)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com