Iako mi Julian Barnes nije omiljeni pisac još otkad sam čitala mlaki «Stol od četrunovine», moram priznati da mi «Flaubertova papiga» nije bila loša. (Ova rečenica je mogla glasiti i drugačije, primjerice – «Flaubertova papiga» britanskog autora Juliana Barnesa nije mi bila loše štivo, iako mi ovaj autor nije među omiljenima još otkad sam čitala vrlo mlaki «Stol od četrunovine». Eh, kako se aftertaste rečenice mijenja kako se mijenja poredak riječi u njoj – eto za početak male lekcije iz literarne relativnosti).
Gustave Flaubert, čuveni Francuz koji je digao na noge licemjerni moralizatorski duh tadašnje francuske javnosti svojim romanom «Madame Bovary» i koji je meni ostao poznat po svome «Rječniku uvriježenih mnijenja» (u kojemu je jednostavno popisao sve predrasude i stavove javnosti tadašnjeg vremena), tema je ovog djela Juliana Barnesa.
Naime, udovac imenom Geoffrey Braithwaite za svoju je opsesiju nakon ženine smrti izabrao upravo Flauberta. Krovna anegdota po kojoj je ova knjiga dobila i ime, vezana je uz dvije preparirane papige koje su piscu koristile kao inspiracija dok je pisao pripovijetku «Un coeur simple» o siromašnoj sluškinji Felicite kojoj društvo u osamljenom životu čini papagaj Loulou, koga ona daje preparirati nakon što je uginuo (u svojoj priprostoj pameti, Felicite svoga papagaja izjednačuje s likom Duha svetog.) Priča završava tako da kad joj se približio smrtni čas, Felicite je ugledala nebo kako joj se otvara iznad glave i divovskog papagaja kako kruži iznad nje. Preparirani papagaj koji je pravio dušu Flaubertu naposljetku mu je počeo strašno ići na živce, parodirajući tako prirodu pisca, smatra Barnes.
«Smeta me moja sklonost metaforama, svakako prekomjerna. Izjedaju me poredbe kao što čovjeka izjedaju uši pa ne radim ništa drugo nego ih gnječim.» Flaubert je lako nalazio riječi, ali je vidio i da se ispod Riječi krije nedostatnost. Sjetimo se samo njegove tužne definicije iz «Madame Bovary»: «Jezik je poput napukla kotla u koji udaramo svirajući melodije da medvjedi plešu po njima, a istodobno bismo da raznježimo zvijezde.» Stoga možemo tog pisca shvatiti na dva načina: ili kao tvrdokorna i savršena stilista, ili kao čovjeka koji je jezik smatrao tragično nedostatnim. Sartrovci su se priklonili ovom drugom shvaćanju – za njih je Loulouova nesposobnost da uradi nešto više no da ponavlja iz druge ruke rečenice koje čuje zapravo posredno priznanje romanopisca da je doživio neuspjeh. Papagaj/pisac nevoljko prihvaća jezik kao nešto preuzeto, patvoreno i tromo. Sam je Sartre predbacivao Flaubertu pasivnost, uvjerenje (ili bliskost s tim uvjerenjem): on est parle – rečeno je.»
Međutim, ta anegdota nije i jedini vrijedni dio Flaubertove biografije (mislim da mi se djelo svidjelo zbog niza familijarnih podataka koje sam mogla pročitati o poznatom piscu). Naime, možemo saznati da je Flaubert sebe percipirao kao medvjeda (i to polarnog) ili devu (u svakom slučaju, smatrao je da je neka egzotična životinja, ne baš sasvim domicilna na francuskom tlu). Isto tako, saznajemo i:
«Mreža se može definirati na dva načina, ovisno o gledištu. Normalno bi se reklo da je to naprava s izukrštanim konopcima koja služi za lovljenje ribe. Ali isto bi se tako mogla slika preokrenuti, bez velike štete za logiku, i definirati mreža onako kao što ju je jednom definirao leksikograf šaljivčina, koji je kazao da je mreža zbirka rupa povezanih konopcem.»
Uvlačimo se i u Flaubertove intimne odaje, pa saznajemo i kako je ludovao za ženama, ali i za nekim muškarcima, kako je često bio gost francuskih i egzotičnih prostitutki (kad mu se nije dalo gnjaviti s pjesnikinjom Louise Colet, koju je držao na distanci) i kako je zaradio sifilis i na kraju od njega u siromaštvu i umro.
Također, Geoffrey Braithwaite svom poznaniku na trajektu koji vozi preko Kanala (ili kanala La Manche, kao što ga poznajemo mi i Francuzi) govori i o recepciji Flaubertovih djela kod suvremene i tadašnje kritike. Dakako, on srčano brani Flauberta od svih kritika (još jednom ta familijarnost svojstvena samo najvećim obožavateljima – to mi se također svidjelo: Barnes u ovom djelu piše kao dobro upućen obožavatelj, a ne kao distancirani kritičar). Evo primjera na koji on to način brani Flauberta od kritike (konkretna teza kritičara glasi – «Flaubert se nije dovoljno zanimao za politiku»):
«Nije se «dovoljno» zanimao? Priznajete dakle da se donekle ipak zanimao. Hoćete da kažete, onako izdaleka, da mu se nije sviđalo ono što je vidio (točno), a da je vidio više, da bi se možda priklonio vašem mišljenju o tim stvarima (netočno). Htio bih istaknuti dvije stvari, od kojih ću prvu navesti kurzivom, jer mi se čini da je to vaš omiljeni način izražavanja. Književnost uključuje politiku, ali politika ne uključuje književnost. Ovo mišljenje nije u modi, ne među piscima, ni među političarima, ali nadam se da ćete mi oprostiti. Čini mi se da romanopisci koji drže da je njihovo pisanje u službi politike, degradiraju pisanje i budalasto veličaju politiku. Ne, ne kažem da im treba zabraniti da zastupaju svoje politička uvjerenja ili da daju političke izjave, nego samo da bi taj dio svoga rada morali smatrati žurnalizmom. Pisac koji misli da je roman najdjelotvorniji način sudjelovanja u politici obično je loš romanopisac, loš žurnalist i loš političar.»
Uokvireno o Julianu Barnesu:
Rođen je 1946. godine u Leicesteru, roditelji su mu bili učitelji francuskog jezika, što im je obiteljska tradicija. Diplomirao je na Oxfordu 1968. godine. Od 1972. godine djeluje kao pisac – slobodnjak pišući pod vlastitim imenom i nizom pseudonima kritike, eseje i kolumne u novinama i časopisima. Kod nas je njegova djela objavljivao većinom Celeber – «Povijest svijeta u 10 i ˝ poglavlja», «Pretresanje», «Engleska, Engleska», «Ljubav, itd.», «Stol od četrunovine» i «Arthur&George». Za spomenuti roman «Flaubertova papiga» dobio je niz najznačajnijih književnih priznanja, a tri puta je bio nominiran i za prestižnu nagradu Booker. Za kraj dodajem još i citat Celeberovih urednika: «Barnesovo dosadašnje književno stvaralaštvo potvrđuje da je on pisac koji se uspješno nosi s temama poput povijesti, realnosti, istine i ljubavi.»
Preporuka za čitanje: preporučujem onima «koji žele znati više». Barnes prolazi, pogotovo ako ne odustanete već kod prvog djela koje vam se ne sviđa.
Glazba uz knjigu: nešto uvrnuto i pomalo staromodno, poput Arcade Firea ili Beiruta. Jens Leckman također ide.
Post je objavljen 07.09.2009. u 15:03 sati.