Dobro ćemo zapamtiti nesretnu ljubav Marguerite Gautier i Armanda Duvala. Ona je Dama s kamelijama, slavna pariška kurtizana, a on je imućni, iako ne bogati mladić koji je preko ušiju zaljubljen u nju.
Ljubav navodno nije laka, ili bar tako kažu knjige (osobno iskustvo mi potvrđuje drugačije, ljubav je izrazito laka stvar ako je čovjek takvom učini, no eto – knjige kažu da postoje i ljubavi koje se ne mogu realizirati).
Kurtizana nije prostitutka, kao ni gejša. Kurtizanu uzdržavaju bogati muškarci i ona ovisi o njihovoj milosti. Možda je samo stvar razine: prostitutka u jednoj noći uživa milost i nekolicine muškaraca, dok kurtizana neće zamijeniti zaštitnika čak niti godinama, ukoliko je zadovoljna aranžmanom (a i njezin zaštitnik, dakako). Međutim, kurtizana također može ne biti sretna svojim životom: ona nikad neće moći biti supruga i majka, neće biti voljena – jednom kad njezina ljepota počne blijedjeti, i njeni zaštitnici, jedan po jedan, iščezavaju. «Dama s kamelijama» je priča o kurtizani koja je pomislila da može biti i nešto drugo, da može biti voljena bez obveze novčane pomoći, ali iako je francusko društvo onoga doba bilo slobodnije nego čak i mnoga suvremena društva, klasna podjela se i dalje itekako poštovala i na snazi je bilo lažno licemjerje i tanak sloj morala. Evo i citata koji nas zatječe u premetanju stvari i sitnica koje su se našle na dražbi nakon Margueritine smrti:
«Ova kod koje sam se nalazio bila je mrtva: i najkreposnije žene mogle su dakle prodrijeti do njene sobe. Smrt je pročistila zrak te blistave kloake, a uostalom, imale su i dobru ispriku, ako bi to bilo potrebno: došle su na rasprodaju ne znaju kome dolaze. Pročitale su oglas i zaželjele vidjeti ono što je taj oglas obećavao te tako unaprijed izabrati. Ništa jednostavnije! To ih međutim nije sprečavalo da usred te bajne raskoši potraže tragove života kurtizane o kojoj su im, bez ikakve sumnje, pripovijedali tako čudne priče.»
Svidjela mi se i nota ironije odmah u sljedećem odlomku:
«Na žalost, sve tajnovitosti su bile umrle zajedno s boginjom, pa te dame, usprkos najboljoj volji, zatekoše samo ono što se moglo prodati poslije smrti, a ništa od onoga što se prodavalo za vlasničina života.»
Također, Dumas sin govori i o mentalnom sklopu koji nagoni kurtizane da izaberu upravo takav način života:
«Doista, ima li što tužnije od starosti, poroka, naročito kod žene? Nema nikakva dostojanstva i ne pobuđuje nikakvo zanimanje. To vječno kajanje, ne zbog lošeg puta kojim se išlo, već zbog pogrešnih proračuna i loše upotrijebljenog novca, najžalosnija je stvar koja se može sresti. Poznavao sam jednu u mladosti raskalašenu ženu kojoj je od cijele njene prošlosti ostala jedino kći gotovo isto tako lijepa kao što je, po riječima suvremenika, bila i njena majka. To jadno dijete kojem je majka govorila: Ti si moja kći, jedino zato da joj naredi da je hrani u starosti kao što je ona nju hranila u djetinjstvu, to jadno biće zvalo se Louise. Pokoravala se svojoj majci bez ikakve volje, bez strasti, bez užitka, isto kao što bi se bavila nekim zanatom da je kome palo na pamet da je u nečemu pouči.»
Zgodno je bilo čitati kako Alexandre Dumas Fils opravdava svoju potrebu za pisanje priče o jednoj takvoj ženi niska morala. Naime, poučen primjerima drugih francuskih pisaca koji su bili zabranjivani i čije su se knjige čitale u potaji (Flaubertova «Gospođa Bovary» je jedan od recentnijih primjera kojega se mogu u ovom trenutku sjetiti), on je u samom tekstu naveo kako svojim pisanjem nikako ne promiče takav životni stil, već da samo želi upozoriti da su i kurtizane ljudi te da i u njima ima osjećaja koje moramo uvažavati kao čitatelji i kao ljudi (dakako, parafraziram, Dumas je to puno ljepše rekao).
Kako izgleda jedna slavna pariška kurtizana, pitate se?
«Iako je bila gotovo pretjerano visoka i tanka, ona je taj prirodni nedostatak savršeno prikrivala načinom svog odijevanja. Njen veo od kašmira koji je padao sve do zemlje dopuštao je da se s obje strane vide volani svilene haljine, a široki muf koji joj je skrivao ruke što ih je pritiskala na grudi bio je okružen tako vješto raspoređenim naborima da ni najprobirljivije oko ništa nije moglo zamjeriti obliku linija.
Njena glava, pravo čudo, bila je naročito ljupka. Sasvim mala, kao da ju je njena majka, kako bi rekao Musset, stvorila tako malu da bi je mogla što brižljivije oblikovati.
U oval neizrecive ljupkosti postavite crne oči s obrvama tako pravilnog luka da je izgledao kao naslikan. Zasjenite te oči dugim trepavicama koje, kad se spuste, bacaju sjenku na rumenu boju obraza. Povucite tanki, pravilni, prpošni nos s pomalo raširenim nosnicama od žarke žudnje za čulnim životom. Ocrtajte pravilne usne koje se ljupko otvaraju pokazujući kao mlijeko bijele zube. Obojite kožu onim peludom koji prekriva još netaknute breskve, pa ćete ugledati cijelu tu šarmantnu glavu.»
Tako je tu djevojku, naime, doživio Armand Duval, mladi odvjetnik, nakon što ju je prvi put vidio u šetnji na Champs – Elysees. U narednih godinu dana njega je njegova žudnja tjerala da joj se prilično približi, sve dok joj nije postao neplaćeni ljubavnik, ako se smijem tako izraziti. Međutim, ono što je njemu smetalo u cijeloj priči jest što ona ima i niz drugih ljubavnika i zaštitnika. Nedvojbeno, bio je ljubomoran:
«Ma koliko voljeli neku ženu, ma koliko povjerenje imali u nju, ma koliko vam njena prošlost davala sigurnost za budućnost, uvijek ste više ili manje ljubomorni. Ako ste bili zaljubljeni, uistinu zaljubljeni, morali ste osjetiti potrebu da izdvojite iz svijeta biće u kojemu ste potpuno htjeli živjeti. Čini se da, koliko god bila ravnodušna prema onome što je okružuje, voljena žena gubi svoj čar i sklad u dodiru s ljudima i stvarima.» (jasno, njega je dodatno nerviralo to što njezina prošlost i nije baš bila čista, te što je na svakom koraku mogao sresti nekog od njezinih bivših ljubavnika).
Bookeraj, kao prava suvremena žena, s prijezirom otpuhuje na ovakvo primitivno razmišljanje – ljubomora je primitivna emocija, to je posjedovanje, a ne ljubav. Osobno želim da je ljubav onoga tko me voli dovoljno jaka da se izdigne iznad nepovjerenja, i da i unatoč svijetu oko nas on gleda samo mene: ja upravljam svojom okolinom, povijam je svojim karakterom, nije obrnuto.
U svakom slučaju, preporučujem «Damu s kamelijama» za nedjelju poslijepodne kad nemate što bolje raditi i kad vam se ne čitaju zahtjevni traktati. I ako se osjećate makar mrvicu romantično.
Post je objavljen 11.09.2009. u 12:44 sati.