Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 27.09.2009.
Paul Auster: "Čovjek u tami"
Koliko ja volim Austera tajna je još možda samo rijetkima koji me a) ne poznaju i b) ne čitaju ovaj blog. Tijekom posljednjih sedam – osam godina pročitala sam gotovo sve njegove knjige koje su bile prevedene kod nas, počevši, dakako, s davno preporučenom «Newyorškom trilogijom». Zašto ga volim? Niz je razloga, od kojih je jedan svakako taj da je on veliki američki pisac. Ameriku su, naime, najbolje opisivali upravo američki pisci ceste, beznađa i besperspektivnosti. Pa iako Kerouac i Bukowski svoju kritiku Amerike upućuju subverzivno na jednoj drugoj razini, ne treba sumnjati niti u to da i Auster kritizira ovu zemlju koja je utjelovljenje suprotnosti, praznine i lažnog sjaja (jer, iako imamo dojam kako je upravo Amerika zemlja američkog sna, ona je također i zemlja nevjerojatne praznine i pustoši u krajoliku, koja se bez sumnje odražava na sve one koji nisu uspjeli postati oličenje američkog sna. Dokaz? Amerika je kolijevka svih serijskih ubojica* osim Jacka the Rippera – Europa nije njihovo tradicionalno stanište, jer je kod nas stupanj socijalizacije veći, a osamljenost manja).
Još jedan razlog zašto volim Austera je i u tome što on, poput rijetkih pisaca koje volim, uspijeva svako svoje djelo učiniti dosljednim svom unutarnjem svijetu (onako kako ga ja zamišljam) – to je, po mom sudu, tipična hitchcockovska crta nekih pisaca (pada mi na pamet Stephen King, recimo, iako na drugačiji način). Možda ovo što pokušavam tvrditi znači samo da Paul Auster ima prepoznatljiv stil, kao i Alfred Hitchcock ili Stephen King, stil koji je očigledan u svakom njegovom djelu i zbog čega neko njegovo djelo ne biste mogli zamijeniti za djelo nekog drugog pisca (ili redatelja) – ali stil, dame i gospodo, stil je za mene niz crta koje orisuju nečiji unutarnji svijet: stvari koje ga fasciniraju i kojima se neprestano vraća, motive koji ga proganjaju i slično.
«Čovjek u tami» je posljednji od romana Paula Austera prevedenih u Hrvatskoj (izašla je u izdanju Novela Medie i u prijevodu Marka Marasa). U tom smislu to je i najaktualniji roman Paula Austera kojega sam čitala. U ovom romanu on kreira lik ostarjelog književnog kritičara Augusta Brilla koji je zbog prometne nesreće vezan za krevet i prepušten njezi svoje razvedene kćeri Miriam i unuke Katye. August sebi u besanim noćima priča priče da ne bi razmišljao o događajima iz svog života koji su rezultirali tragičnim posljedicama, pa stoga zamišlja neku drugu Ameriku u kojoj tornjevi WTC – a još uvijek stoje, ali u kojoj bjesni građanski rat zbog izbora koji 2000. godine nisu donijeli pobjednika (paralelni svemir kojega kreira Auster ne daje puno nade u svijetlu budućnost Amerike, valjalo bi priznati). Američka politika iz ove paralelne dimenzije donijela je puno zla i u obitelji Augusta Brilla, o čemu saznajemo tek pri kraju romana.
Dobro sam upoznala beznađe u posljednjih godinu dana u Hrvatskoj, i to ću vam reći ako već postajemo osobni. Najteže je bilo zadržati optimizam, a za optimizmom se polako trusilo i sve ostalo – vjera u sebe, u ljude, u društvo... Ponekad podsjećam sebe na iskeženu masku koja glumi veselje. Ponekad se doista osjećam dobro. Gledala sam kako se pod žrvnjem medvjeđih usluga nasilno briše granica između dobra i zla, ili, ako hoćete, između poštenja i besramnog oportunizma. Mene nisu tako učili, znate – da nije sramota posao dobiti preko veze, da će oni koji ti mogu ponuditi posao na tebi htjeti još i zaraditi, pa će ti ponuditi posao tek ukoliko im platiš... Mene su učili da čovjek nije ništa posebno dok ne postigne nešto sam, svojim rukama i svojim trudom i radom. Sve što sam postigla, učinila sam upravo na takav način. U ovoj Hrvatskoj najveći je problem što su ljudi ogrezli u neznanju i nepoštenju (neki dan sam čula osebujno tumačenje zašto je dobro i pošteno da Branimir Glavaš prima plaću i naknadu u Tomislavgrad – bolje da ne znate!)
U posljednjih godinu dana knjige i čitanje su jedino što me veže uz pisanje – osim bloga, gotovo sam sasvim prestala pisati. Rezignacija čini sve nevažnim: kad se sjetim da sam od 2002. – 2008. objavljivala u nizu medija, da sam jednom objavila zbirku priča, da sam nekad pisala i poeziju koja je danas objavljena na CD – u... Sve se to danas čini priglupim trudom naivke koja nije znala što ju čeka.
Iskreno? Da sam barem opet naivna k' o francuska sobarica... Svijet bi bio ljepši.
_________
* jučer sam gledala film «Seven», a i općenito sam zainteresirana za priče o psihopatskim serijskim ubojicama.
