Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 17.09.2009.
Amelie Nothomb: dva romana natašte
U prošli petak sam bila na svadbi, udavala se moja najstarija prijateljica (pri čemu ne mislim da se udavala moja poznanica koja stanuje u staračkom domu, već da se osoba koju poznajem od vrtića konačno odlučila dati svoju ruku i ostatak života određenom mladiću). Malo je bilo reći da se nisam naspavala. Inače imam maniju da po danu ne spavam – kakvo spavanje popodne, nismo babe i/ili djeca – ipak, iz kreveta se nisam ustajala: taj sam dan pročitala tri knjige i počela četvrtu.
Možda je razlog tomu što sam dosta brzo čitala i to što sam iz knjižnice zadnji put dovukla dva romana Amelie Nothomb, «Robert je njezino ime» i «Strah i trepet». Nakon što sam dovršila ove dvije, morala sam pobrojati koliko naslova ove autorice imam, koliko sam ih pročitala i koliko ih još moram pročitati.
Imam: «Higijenu ubojice» (dakako! Jedan od boljih prvijenaca svih vremena!)
«Lastavičin dnevnik»
«Antikristu»
«Biografiju gladi»
«Kozmetiku neprijatelja»
Po najnovijem, pročitala sam još i:
«Strah i trepet» i
«Robert je njezino ime».
To znači da u mojoj lokalnoj knjižnici postoji još nekoliko naslova koje nisam pročitala. To su:
«Ljubavna sabotaža» i
«Protiv Katiline».
Valjalo bi reći još i to da postoji i jedna novoobjavljena njezina knjiga, pod naslovom:
«Ni Evina ni Adamova», za koju prvo poglavlje možete pročitati na ovom linku. (Inače, tu sam knjigu skoro kupila, zajedno s dvije druge, kad sam kupovala rođendanske poklone za prijateljice. Pokunjeno sam ih vratila na policu kad sam porazmislila i shvatila da sam u financijskoj dubiozi.)
No, vratimo se najsvježije pročitanim knjigama.
«Strah i trepet»
Ova mi je knjiga legla, oh kako sam ju ja dobro i temeljito pročitala; ne, doduše, na papiru, već u svom životu i na svom poslu. Sirota je Amelie – san nakon diplome odlučila vratiti se u zemlju svog djetinjstva, Japan, i naći tamo zaposlenje u japanskoj multinacionalnoj kompaniji kao prevoditeljica. Malo je reći da se nije dobro uklopila pa su radni zadatci koje je dobivala bivali sve besmisleniji, sve dok se nije našla zadužena za higijenu sanitarnog čvora (Kako je to povezano s mojom situacijom, pitate se? Ja sam isto tako zaposlena na radnom mjestu koje mi uopće ne odgovara, na mjestu za srednju stručnu spremu iako već otprilike godinu dana imam visoku. Međutim, očito je mojoj multinacionalnoj kompaniji u cilju da ne iskoristi moju cjelokupnu stručnost i moje sposobnosti, pa i sama čamim u toaletu propuštenih poslovnih prilika). Japan je čudna zemlja i moram priznati da su japanske poslovne navike i običaji u mnogočemu dijametralno suprotni hrvatskima. Idemo redom?
- radno vrijeme od deset do dvanaest sati? Mi radimo šest ili sedam sati (oduzimam stanku za ručak, naime), i još kukamo kako nam je teško
- tvoj šef je tvoj bog i nemaj drugih bogova uz njega (hrvatski radnik nema dobro mišljenje o svom šefu i spreman ga je izraziti svakom prilikom i to svakoj osobi koja je voljna slušati)
- radi što ti se kaže i ne pitaj koji je smisao toga (kod nas su pak svi pametni, svi bi posao obavili bolje i za manje vremena – međutim, to rijetko kada doista i učine)
- otkaz znači gubitak časti, kako za zaposlenika, tako i za kompaniju
Ne znam jeste li u svojoj čitateljskoj karijeri naišli na knjižicu Corinne Maier «Dobar dan, lijenosti», radi se o kratkom popularnofilozofskom traktatu i tome kako zenzuti multinacionalnu kompaniju u kojoj radite – kako raditi što manje, a da se doima da radite što više. Opravdanje za svoje postupke Maierova nalazi u tome što rad u multinacionalnim kompanijama ubija kreativnost, osakaćuje ljudski duh i definitivno nije stvoren za ljude izražene tankoćutnosti i sanjalačke naravi (kakva je Amelie – san u romanu «Strah i trepet», a kakvom bih se i ja voljela utvarati kad ne bih bila sigurna da me moj posao već djelomično hendikepirao što se tiče kreativnosti). Inače, koliko primjećujem, sve više ljudi zagovara drugačiji pristup ljudskim resursima u multinacionalnim kompanijama – individualni pristup svakom radniku iz tog će radnika izvući najbolje (svatko od nas, uostalom, ima neki svoj stil – netko je nadaren za rukovođenje, netko za financijska izvješća, a netko za prezentacije i rad s klijentima) – a ono što je dobro za radnika, definitivno je dobro i za kompaniju (jer svog radnika tada može eksploatirati bolje).
«Strah i trepet» je također zanimljiva studija položaja žena u japanskom društvu. Formalno jednakopravne, one ne mogu napredovati na poslu jednako brzo kao njihovi muški kolege niti se mogu dokazati na poslu. No ograničenja za ženu u Japanu nisu vezana isključivo uz radno mjesto. Evo zgodnog citata:
«Ne: Japanka je vrijedna divljenja – i moramo joj se diviti – zato što ne pribjegava samoubojstvu. Njezini su joj ideali oduzeti još u radnom djetinjstvu. Utuvljuju joj u glavu: «Ako se ne udaš do dvadeset pete godine, s pravom ćeš se stidjeti», «Ljudi te neće uvažavati ako se smiješ», «Ako ti se na licu čitaju osjećaji, vulgarna si», «Ako ti se na tijelu pomoli dlaka, odurna si», «Ako te mladić u javnosti poljubi u obraz, onda si kurva», «Uživaš li u jelu, onda si krmača», «Uživaš li spavati, onda si krava» itd.»
«Robert je njezino ime»
Kao i sva djela Amelie Nothomb, i ovo je djelo autobiografsko (ili bolje rečeno, pri pisanju ovog djela, autorica je posezala za vlastitim iskustvom). Iskustvo je u ovom smislu bila anoreksija, odnosno poremećaji u prehrani. Pitanje ideala kod vanjskog izgleda autorica je u ovom djelu dovela do apsurda jer je u središte radnje postavila djevojčicu neobičnog imena (točno: Plectrude) koju odgajaju njezini teta i tetak nakon što su joj roditelji poginuli mladi u bizarnoj nesreći. Djevojčica je miljenica obitelji, prava razmažena princeza čiji je jedini zadatak biti lijepa, elegantna i graciozna. U pravom svijetu postoji i posao za takve osobe – takve djevojčice postaju balerine. I Plectrude ima namjeru postati balerina, ali ne možeš biti balerina ako ti zbog izgladnjivanja toliko oslabe kosti da pucaju bez otpora.
Amelie Nothomb u ovom djelu nije oklijevala dovesti do krajnosti njezin odnos s majkom i način na koji roditelji svoje neostvarene ambicije realiziraju preko djece (za dobro moje buduće imaginarne djece, bolje je da se ja i budući suprug kompletno izrealiziramo), zbog čega sam ja osobno skakala do plafona (no ne zadugo). Priča završava nenadano, neobično, kao da je bilo riječ o igri ili o stilskoj vježbi koja je poprimila veće razmjere nego što se autorica u početku nadala i moram priznati da nisam sigurna što da mislim o takvom literarnom postupku. Nisam sigurna sviđa li mi se ili ne, no u svakom slučaju za sve što Amelie Nothomb napiše i objavi vam mogu mirne duše potpisati da vas neće udaviti, da vam neće biti dosadno, da se s tim štivom nećete napatiti i da ćete prema njezinim likovima definitivno nešto osjećati.
