Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
srijeda, 29.07.2009.
Nakon čitanja Bariccove «Svile», osjećam se…
… dobro. Nekako prazno i bijelo, na mahove tamnozeleno. Kod Alessandra Baricca je uvijek malo riječi, vidljivi sadržaj je suh i gotovo da nije dovoljan (knap je, rekla bi moja baka, upotrebljavajući prikladan neprevodiv germanizam). Upravo iz tog razloga sve što je rečeno nabijeno je značenjem. «Svila» je smirujuća, repetitivna priča u kojoj je broj motiva strogo ograničen (pomalo podsjeća na Bajku o ribaru i ribici – isti se događaji događaju u tri ili više navrata, svaki put s neznatno drugačijim ishodom).
Valjalo bi zapamtiti sljedeće motive:
Put
«Granicu je prešao u blizini Metza, proputovao je Würtemberg i Bavarsku, ušao u Austriju, vlakom stigao do Beča i Budimpešte, da bi potom nastavio sve do Kijeva. Na konju je projahao dvije tisuće kilometara ruske stepe, prešao je Ural, ušao u Sibir, putovao četrdeset dana sve dok nije stigao do Bajkalskoga jezera, koje su mještani nazivali morem. Spustio se rijekom Amur, prateći kinesku granicu sve do Oceana, a stigavši do njega, jedanaest se dana zaustavio u luci Sabirk, sve dok ga brod nizozemskih gusara nije odvezao do Rta Teraya, na zapadnoj obali Japana. Idući sporednim putovima, propješačio je pokrajine Ishikawa, Toyama, Niigata, ušao u pokrajinu Fukushima i stigao do grada Shirakawa, obišavši ga s istočne strane; dva je dana čekao nekog čovjeka odjevena u crno, koji mu je povezom prekrio oči i poveo ga do nekog sela na brežuljku, gdje je proveo noć, a izjutra je pregovarao o cijeni jajašaca s nekim muškarcem koji nije zborio, a lice mu je prekrivao svileni veo. Crni. U sumrak je skrio jajašca među ostalu prtljagu, okrenuo leđa Japanu i otputio se natrag.» (kod ovog citata napominjem kako pratimo put Hervea Joncoura, francuskog svilara koji je u razdoblju od 1861. – 1865. godine bio zadužen za pribavljanje najkvalitetnijih dudovih svilaca za njihove predionice u Lavilledieu).
Oči
«A na obali, skupljeni na tlu i okrenuti leđima, Hara Kei i neka žena u narančastoj haljini, raspuštene kose do ramena. U trenutku kada ju je Herve Joncour opazio, ona se okrenula, polako i tek na trenutak, upravo koliko je bilo potrebno da sretne njegov pogled. Njezine oči nisu bile istočnjačkog oblika, a njezino je lice bilo lice djevojčice.»
Jezero
«Povremeno, za vjetrovitih dana, spuštao bi se do jezera i satima ga promatrao, jer mu se činilo da se u toj vodi zrcali blaga i neobjašnjiva predstava, koja je zapravo bila njegov život.»
«Svila» je još jedno djelo u kojem se ogledaju odlike Bariccovog arhaičnog, pomalo demodiranog (ali stoga i egzotičnog današnjim čitateljima) lirskog stila – radi se o pismu koje smiruje, a ne iritira, o temama koje sveobuhvatno opisuju ljudske živote (upravo u onim crtama koje su relevantne za priču). Čitati Baricca znači promatrati kroki za crtež olovkom koji je sam po sebi umjetničko djelo. Tih crta koje prikazuju portrete upravo je onoliko koliki bi trebalo biti – niti jedna više ili manje.
Ono što je sam autor rekao o svom djelu citirat ću na kraju i ostaviti vam u trajnu preporuku za čitanje ovu lirsku proznu minijaturu.
«Ovo nije roman. Nije niti pripovijetka. To je priča. Započinje s čovjekom koji obilazi svijet, a završava smirujućim jezerom za vjetrovita dana. Čovjek se zove Herve Joncour. Ime jezera nije poznato.
Moglo bi se reći da je to ljubavna priča. No, da je samo to, ne bi bila ni vrijedna pripovijedanja. Postoje tu i želje i boli za koje savršeno znaš što su, ali nemaš pravih riječi da ih iskažeš. A opet, nije ljubav. (Drevni je to običaj. Kada ti ponestane riječi da nešto imenuješ, koristiš priče. I djeluje. Već stoljećima.)
Svaka priča ima svoju glazbu. Ova posjeduje bijelu glazbu. Važno je to napomenuti jer bijela je glazba čudna vrsta glazbe što ponekad zbunjuje: svira se polako, pleše se sporo. Kada se dobro svira, to je kao da čuješ zvuk tišine, a one koji je božanski plešu, promatraš li ih, doimaju se nepomičnima. Ta bijela glazba, to je nešto prokleto teško.
Nemam više bogzna što dodati. Možda tek pojasniti da se priča odvija u devetnaestom stoljeću: samo zato da nitko ne bi očekivao zrakoplove, perilice i psihoanalitičare. Nema ih. Možda drugi put.»
