Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 08.06.2009.
Horor priče za laku noć
Oni koji prate što Bookeraj radi preko Goodreads mreže, znaju da mi «na lageru» stoji preko nekoliko knjiga. Paralelno čitam: «Diktatora i visaljku» Daniela Pennaca (prvo njegovo djelo kojega sam se domogla, glede one trilogije koju svi hvale – pričekat ću da prevedu i treću knjigu jer bih u protivnom i sama navodno mogla svisnuti od muke); «Hat Full of Sky» Terrya Pratchetta; «Sate» Michaela Cunninghama, a nedavno sam završila i još dva naslova: «Ocean more» Alessandra Baricca (isto tako, prvi naslov ovog autora koji sam pročitala, ali nije me razočarao, daleko od toga – no o tome u jednom od idućih postova) i «Horor priče za laku noć» (izdanje: Zagrebačka naklada, urednik Tomislav Matković).
Upravo o hororu ćemo pričati danas: zašto volimo horor? Što nas plaši ovih dana? Je li se pojam zastrašujućeg mijenjao kroz vrijeme i u uvjetima društvenog napretka? Ipak, počnimo prvo s knjigom: «Horor priče za laku noć», knjigom koja u našim uvjetima pretendira na titulu horor – antologije. Autori su obuhvaćeni upravo na taj način: tako možemo pročitati priče i pripovjetke Honorea de Balzaca, Clivea Barkera, Franka Belknapa Longa, Ambrosea Biercea, Algernona Blackwooda, Raya Bradburya, Poppy Z. Brite, Ramseya Campbella, Arthura Conana Doylea, Jeromea K. Jeromea, Stephena Kinga, Deana R. Koontza, Sheridana Le Fanua, Fritza Leibera, Howarda Phillipsa Lovecrafta, Bele Lugosija, Grahama Mastertona, Edith Nesbit, Edgara Allana Poea, Anne Rice, Kristine Kathryn Rusch, Mary Shelley, Dana Simmonsa, Brama Stokera, Petera Strauba. Herberta Georgea Wellsa te «nezaobilaznih domaćih uzdanica» Danila Brozovića, Viktorije Faust i Zorana Janjanina.
Sad kad ste pročitali ovaj popis od trideset autora koji sam teškom mukom prepisala iz kazala knjige – što ste zamijetili? (to je ujedno i moja najveća zamjerka uredničkoj koncepciji). Tako je, priče su objavljivane po abecedi, po prezimenima autora, a na kraj knjige su stavljene priče troje domaćih autora, također po abecedi. Iako su izabrane priče karakteristične za žanr horora određenog razdoblja (na čemu urednicima od srca čestitam, izbor je dobar), da bi moj ukus bio zadovoljen, trebalo je otići i korak dalje i ponuditi teoretsku koncepciju na kojoj bi se moglo zasnivati daljnje proučavanje horora. Kao laiku, meni je prvo palo na pamet da bi sretnije rješenje bilo složiti priče prema vremenskom razdoblju u kojemu su nastajale (pa bi tako valjalo grupirati Biercea i Blackwooda, staviti začetnike na sam početak – Mary Shelley, Poea i Balzaca, recimo, dok bi trebalo ostaviti za kraj Kinga, Barkera i Koontza, jer mi se čini da oni predstavljaju budućnost horora.). Sretna slučajnost u knjizi je što su se jedna kraj druge našle priče Anne Rice i Kristine Kathryn Rusch, jer su obje priče vampirske tematike. Valjalo bi im pridružiti i Viktoriju Faust pa imamo sveto trojstvo vampirskih priča koje pišu žene – autorice.
Na način koji predlažem bi bilo jasnije vidljivo čega su se ljudi prije bojali: nevidljivih sila izvan njih – duhova, vampira i drugih natprirodnih entiteta. Ukratko rečeno, mislim da antologija nije samo "izložba" neke skupine umjetničkih djela - ona također mora svjedočiti o duhu vremena u kojem se određena priča piše i kako određeni žanr evoluira. Bojim se da je horor koji se mene osobno najviše kosnuo priča Stephena Kinga: «Tip koji preživljava» (neću vam kvariti večeru, ali blago rečeno – priča je ogavna, te večeri kad sam je pročitala, nisam mogla zaspati). Danas – imam dojam da se više bojimo onoga nepoznatog što je u nama samima. To je dio prirodne evolucije. Ipak, isto tako moram reći da sad razumijem zašto ljudi čitaju i gledaju horore: ako se dobro uplašimo, osjećamo se življi, više cijenimo činjenicu da smo živi i zdravi. Nažalost, ljudska priroda je takva – uviđamo da nam je nešto važno tek kad shvatimo da postoji opasnost da bismo mogli ostati bez toga.
