Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 29.03.2009.
Sanja Lovrenčić - još jedna dobra doza. Doza dobrote.
Prije nekoliko dana završila sam čitanje još dviju knjiga autorice Sanje Lovrenčić – romana Martinove strune i zbirke kratkih priča Bečke priče (o tome, uostalom, pišem i u kolumni Bookeraj na www.knjizevnost.org). U to ime srdačno izvještavam blogersku i inu populaciju kako me Sanja Lovrenčić svojim pismom još uvijek nije uspjela iznevjeriti.
Martinove strune roman je Sanje Lovrenčić koji je dobio književnu nagradu Steiermärkische Sparkasse za 2008. godinu, a kod nas je izdan u nakladi Leykam internationala. Roman govori o tročlanoj obitelji koja trbuhom za kruhom odlazi u Njemačku na inicijativu oca obitelji, Mladena. Majka i sin za ljubav njemu nastoje se uklopiti u posve nepoznate okvire: novi grad, novi jezik, novi običaji, za Martina i nova škola i novi prijatelji… (zbog ovog romana sam se počela pitati bih li ja doista to mogla. Naime, uvijek sam mislila da ukoliko ne budem mogla naći posao u struci ovdje i ukoliko situacija bude nastavljala biti sve lošija, dovoljno sam mlada da ću jednostavno dići sidro i otploviti u stranu zemlju. No pitam se bih li to doista bila psihički sposobna. Nije lako jednostavno izbrisati sve prijatelje, poznatu okolinu i poznate ljude. Poznat jezik, nedostajao bi mi hrvatski jezik i rijeka Drava. Zbog svega toga me cijeli dojam ovog romana pomalo podsjećao na Lost in Translation).
Pisan njezinim (meni već dobro poznatim) mekim, nježnim stilom punim neke suptilne simbolike, stvorila je atmosferu s kojom sam se mogla bez brige saživjeti. I stvarno sam uživala u kraju knjige (možda sam malo i prosuzila, ali pssssst!... nemojte nikom reći.)
Bečke priče su pak nešto sasvim drugo, no najbolje da sasvim citiram napomenu s kraja knjige: «Ova je knjiga, u ponešto drukčijem obliku, prvi put objavljena 1998. u Nakladi MD pod naslovom «Wien Fanstastic». Kako nije dobila nijedan književno – kritički osvrt niti se vidljivo pojavila u knjižarama, brzo je propala u limb polupostojećih knjiga te se ovo izdanje na neki način može smatrati prvim.» Iako žalim zbog sudbine koju je doživjela zbirka «Wien Fantastic», nije mi žao što je ova zbirka ponovno objavljena kao Bečke priče, jer sam i u njoj uživala. No to je bila drugačija vrsta uživanja nego čitanje romana Martinove strune, bilo je to više… akademsko, trijezno uživanje u metaforama i drugim stilskim sredstvima kojima se autorica poslužila ne bi li dočarala jedan «drugačiji», fantastični Beč s ulicama koje nadrastaju sebe kao ulice i postaju poligon za događaje koji se događaju rijetko, ali ipak češće nego što mislimo. U svakom slučaju, Bečke priče ne bih preporučila svakome, već čitateljima koji imaju iskustva s čitanjem forme kratkih priča i koji se snalaze sa spekulativnom fikcijom. Pogotovo se to odnosi na priču «Crvenokosa, vitez, mačak i vještica», koja mi je najviše ostala u sjećanju.
