Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 27.01.2009.
Sjećanje na njegove tužne kurve
E sad, ili je Gabriel Garcia Marquez doista uvijek bio duhovitiji nego što ga se ja sjećam, ili se i njemu nešto dogodilo pod stare dane. Njegov novi bestseller (samo na našim kioscima!) nazivlje se „Sjećanje na moje tužne kurve“ i govori o jednom postarijem gospodinu, gradskom funkcionaru nižeg kalibra, koji se u svom devedesetogodišnjem životu mogao pohvaliti između ostaloga i time „da nikad nije spavao sa ženom, a da joj nije za to platio.“ I sad, on se želi konačno, za devedeseti rođendan, počastiti djevicom. Naravno da se to izjalovilo, ne zbog njegove impotencije nego, eto, zbog njegove nesposobnosti. U svakom slučaju, ovo sam djelo doživjela jednako duhovitim kao i „Pukovniku nema tko da piše“ (potpuni promašaj u maniri Velikih Hrvata: „Pukovniku nema tko pisati“), gdje je, uostalom, također pisao o paru starijih ljudi. Stoga su mi se ove dvije priče ukazale kao dva blizanca nakon nešto pomnijeg razmišljanja, pa moram priznati i to da je prilično očito da o Garciji Marquezu gajim blage predrasude. Kad pomislim na Garciu Marqueza, ja pomislim „magijski realizam“!
Čitala sam „Ljubav u doba kolere“ i nisam bila sigurna kako da si protumačim taj roman: imala sam dojam kao da se nalazim usred meksičke sapunice ili nečega što bi napisala Hedwig Courths – Mahler (iako, dakako, tehnički dotjeranije)... Očito je i to Gabriel Garcia Marquez, ma koliko mi šutjeli o tome. Čitala sam i „Sto godina samoće“ (eto ga sad taj slavni magijski realizam, kojega stanovnici Južne Amerike smatraju običnim realizmom, čudna li nam čuda, nama Europljanima! Čudimo se tome, barem ja, kao svinja napoju.), i pamtim karakterističan završetak i to je možda ono što me se najviše dojmilo, osim povremenih epizoda u kojima sniježe cvjetne latice ili dolazi najezda kanarinaca). Čitala sam također i „Dvanaest hodočasnika“ koji s magijskim realizmom karakterističnim ovom nobelovcu blage veze nema (jer se radi o zbirci priča, uostalom, a i stoga što su to priče koje su nakon dvadesetogodišnjeg razrađivanja uspjele postati ukoričene – disperznost tema je stoga veća).
Hoću reći da je ovo jedna od rijetkih situacija u kojima moram doslovce odlučiti sviđa li mi se ovaj autor ili ne. U prilog tome da mi se sviđa ide činjenica da je čovjek nobelovac i da se očito sviđa cijelom svijetu, a „cijeli svijet“ je sigurno veći autoritet nego ja. Protiv odluke da mi se sviđa ide također to da je Marquez nobelovac, pa ako se sviđa čitavom svijetu, a znamo da sa svijetom ništa nije u redu, meni se svakako ne bi smio sviđati. Nisam sigurna, poslat ću porotu da još malo vijeća o tome. Tko voli Marqueza, neka se izjasni. Tko ne voli Marqueza, neka se također izjasni.
