blebeta

Južina

Na mene baš i ne utječu puno oni smajlići ili plačci koji se žute s meteoroloških karata, ali danas su došli na svoje. Bome su me uvukli u svoj tužni đir i tako mi se ništa ne radi da me jednostavno sram. U glavi mi totalni košmar, pucaju me sve neka crne misli k'o da nikad neće doći Sunce...Sve sivo, tamnosivo...Bljak.

Tračak sreće donijelo mi je pregledavanje starih slika. Uz svaku je vezana neka priča, a kako za fotićem obično posežemo u veselim prilikama, prisjećajući se trenutaka kad je to snimano, vratio mi se osmijeh. Uspjela su me nasmijati poznata, vesela lica i boje su odmah postale tople i vesele.

Evo kako je malo potrebno da se osjećem bolje...

Mrzim njurgavce i osobe kojima nikad ništa nije pravo.

Ako su to neke starije osobe kojima je već možda njihov životni put dosadio pa sad gnjave i zanovjetaju, to još i mogu shvatiti, jer sami sebi su višak, ali kad mladi ljudi počnu bezrazložno njurgati i kritizirati...e onda...
Da se razumijemo cijenim kad netko ima hrabrosti izreći osobi svoje mišljenje ili uputiti kritiku koja je na mjestu, sviđalo se to toj osobi ili ne, ali ono kad netko nekome drobi tek toliko da bi radio neku kontru, a za to nema nikakvog razloga... e to mi je sasvim bezveze.

Ima ljudi koji nikad nisu zadovoljni, svi su im drugi krivi za sve što se njima dešava, sve im je teško...

Tako jedna moja poznanica u svojih 35 godina života nigdje ni u jednom kafiću nije popila dobru kavu, nikad ni u jednoj trgovini nije bila zadovoljna uslugom. Profesori u školi koju pohađaju njena djeca su grozni, o mužu misli da je bezveznjak, ali još uvijek je s njim, roditelji su joj krivi što se upisala u školu koju baš i nije htjela. Imala bih ja tu sad mnogo toga za nabrojiti, ali nije važno.

Jednom kad sam je upitala otkud dolazi sve to skriveno nezadovoljstvo, blijedo me pogledala i rekla da ona nije nezadovoljna.

Vjerojatno sam pogriješila, jer po njenom, ljudi očiti njurgaju kad su zadovoljni...

Ljubimac

Moj dragi ima svog ljubimca. Vitak je i ergonomičan, znači točno mu stane u ruku tako da su sakladni kao jedno. Kad smo kući, navečer negdje oko 8 sati počinje njihova igra. On ga uhvati u ruku i nježno dodiruje, a to poprati i raznim uzdasima i komentarima. Dok sam s njima u dnevnom boravku ponekad mi bude krivo što me ne uključi u igru pa da zajedno uzdišemo. Primjeti on da mi smeta pa ga ispusti iz ruke kao da se opekao, ali tad vidim kako mu ljubimac tajnim znacima žmirka i doziva da ga ponovo uzme k sebi...
Najviše mi ide na živce kada tokom filma dragi ocjeni kako radnja nije dovoljno napeta, pa ga opet hvata i stišće i....tada mi obično prekipi i skrenem mu pažnju kako zaista nije fer da se stalno s njim igra jer mene to pomalo nervira. Odloži ga on negdje daleko od sebe da ne bi opet podlegao njegovom upornom dozivanju i mi zajedno nastavimo gledati film bez njihove igre.

Sada dok je Olimpijada ljubimac je stalno aktivan sve se gleda kao kombinirani prijenos. Malo skijanja, malo filma, malo klizanja, malo kviza, malo vijesti...

Uspjevate li savladati želju za stalnim mjenjanjem programa ili i vi koristite tehniku kombiniranog prijenosa?

Ljubav

Ljubav je kapljica nebeske rose koju nebesa kanuše u kalež života da mu zaslade gorkost.
E. O. Puškin

Najveća sreća u životu je uvjerenost da smo voljeni – voljeni zbog toga kakvi jesmo ili još više, usprkos tome kakvi jesmo.
Victor Hugo

O ljubavi su napisani romani, spjevane pjesme, snimljeni filmovi...Svakog od nas bar je malo dotakla u nekom od svojih oblika. Neki su hrabri pa joj pogledaju u oči i prihvate je ne bojeći se posljedica, a neki bježe i boje se njene prisutnosti...Da li iz straha da bi mogli biti povrijeđeni ili možda ne vjeruju da je baš njih dotakla tolika sreća pa se jednostavno preplaše i uzmaknu...

Svima iskreno želim da nađu osobu s kojom će moći dijeliti sve misli, maštanja, želje te koja će ih voljeti, željeti i ljubiti, ali nemojte zaboravite uzvratiti tu ljubav...


Ljubav nikad ne umire prirodnom smrću. Umire jer joj ne znamo obnoviti izvor. Umire od sljepoće, pogrešaka, izdaje. Umire od bolesti i rana; umire zbog dosade, gubitka svježine i sjaja.
Anais Nin

Ma kad ti kažem...100% sigurno

Zanimljivo kako se na informaciju koja ponekad nije ni provjerena u kratko vrijeme doda cijela priča. Odjednom svi znaju sve i strašno su pametni, a u biti nemaju pojma o čemu pričaju. Od jedne sitnice ili načina na koji je protumačena odjednom eto cijele drame.

Bila sam tako ja ona jadnica kojoj su morali priopćiti da muž ima ljubavnicu.

To priopćenje bilo je rečeno onako u celofanu uz upute kako bih ja morala pripaziti na jednu zgodnu plavušu koja se svakog utorka i četvrtka mota oko mog muža, jer nije bome ni on mrtav hladan i zamisli čak se i poljube pri susretu, i odu na kavu i stalno nešto šuškaju. Dobila sam uz to kompliment da sam najglupja glupača koju muž vuče za nos i da bi mu ja morala vratiti istom mjerom i da svakako bez obzira na posljedice moram nešto poduzeti.
Kad sam odgovorila da ja to sve znam, zamislite šok na licu "dobre" osobe koja mi je to saopćila. Ne vjerujući mi, okrenula se i otišla.
Ja sam tada nazvala muža i rekla kako je bio potpuno u pravu kad je tvrdio da će početi kolati priče. Naime 3 tjedna za redom dolazila je njegova sestrična iz Istre na neki pregled i budući da je imala vremena do zakazanog termina pregleda, posjetila bi svog bratića koji je radio u blizini. Normalno njih dvoje bi otišli na kavu i lijepo pričali, a dušebrižnicu su odmah ispleli mrežu spletki oko nas.

Eto tako smo dragi i ja neko vrijema bili glavna tema tračeva, potpuno bez razloga.
Bar tim sveznalicama nije bilo dosadno na jutarnjoj kavi.

A što vi mislite o neosnovanim pričama?

Breskvice

Mima je tražila recept za breskvice, a budući da je ovaj recept stvarno provjeren i dobar, (ja sam ih radila nekoliko puta po tom receptu, a isprobala sam i neke druge) možda se još netko želi upustiti u avanturu spravljanja te dekorativne slastice
Tijesto:
2 cijela jaja
2 dcl šećera
2 dcl ulja
2 dcl mlijeka
70-75 dag brašna
1 prašak za pecivo

Jaja i šećer pjenasto umutiti, dodati ulje, opet mješati, dodati mlijeko, promješati i sada početi polako dodavati brašno pomiješano s praškom za pecivo. Više nećete moći mješati mikserom pa umjesite rukom. Možda će trebati još brašna jer to ovisi od veličine jaja pa pridodajte. Tijesto ne smije biti pretvrdo. Onako probajte napraviti kuglicu od tijesta i vidjet ćete da li će ostaje kompaktna. Stavite u hladnjak zamotano u plastičnu vrećicu i neka odmara 2-3 sata.
Namažite tepsiju ili još bolje stavite papir za pečenje i radite kuglice veličine oraha. Narasti će prilikom pečanja pa i o tome vodite računa. Pecite na 160-170 stupnjeva Celzijevih oko 20 minuta, možda će trebati i koja minuta više...
(lagana vatra da ne popucaju). Kad su pečene, neka se ohlade i onda oštrim nožem izdubite što više sredine.
Nadjev:
izdubljene mrvice
4 dcl mlijeka
15 dag margarina ili putra
15 dag šećera u prahu
5 dag čokolade
10 dag mljevenih oraha
malo ruma
Mrvice prelijte s vrućim mlijekom i pustite da se potpuno ohlade, zatim umješajte ostale sastojke. Tom smjesom punite polovice i zatim ih slijepite.
Umočite ih ili premažite malo razrijeđenim sirupom od maline ili jagode (ja koristim malinu) i potom ih uvaljajte u kristal šećer pa pustite da se suše, a nakon što su se osušile s jedne strane okrenite ih.
Ako ih ne radite za neku veliku feštu ili kad su velike vrućine bolje ih je raditi s nadjevom bez mlijeka, da se ne bi ukiselile. Umjesto mlijeka stavite marmeladu od šipka i 5 dag maslaca više. Vjerojatno će vam ostati smjese pa napravite kuglice ili jagodice.

Faze

Danas sam bila na kavi s prijateljicom,a ona je povela svoju kći koja ima tek 3 godine. Mala se rastrčala po kafiću, stalno je nešto ispitivala, onako dječije "Što je ono, daj ovo" , a kad bi joj mama rekla da sjedne ili da se smiri odgovor je bio:"Neću!". Objasnila mi je moja prijateljica da je njezina kći u fazi NEĆU. Sve odbija, sve želi sama, osjeća se jako hrabra, ispituje svijet oko sebe i pokušava shvatiti gdje su granice roditeljske strpljivosti i tolerancije...Točno znam o čemu govori, jer isto je bilo s mojim sinovima.
Navelo me to da razmislim kako nam cijeli život prođe u nekim fazama.
Male, bespomočne bebe, potpuno ovisne o roditeljima pa onda otkrivanje da ipak mogu nešto učiniti sami, vrtić, škola, pubertet, kad mislimo da smo najpametniji i što li će nam uopće roditelji kad mi kužimo sve što se zbiva oko nas u životu, prva ljubav, poljupci.
Neki imaju fazu faxa pa posao, roditeljstvo...
Faza sredovječnosti kad pokušavamo zbrojiti što smo učinili ili propustili u životu i ispraviti moguće greške. E tu sad dolazi do svakakvih zanimljivih situacija. Na koji način se pomiriti da imamo bore, da je sila gravitacije učinila svoje pa grudi baš i ne stoje kao pred dvadeset i nešto godina, da nam nekako slova bježe i ruke nam nisu dovoljno duge kada namještamo udaljenost s koje ćemo najjasnije čitati neki novinski članak ili knjigu.
Na različite načine ljudi pokušavaju vratiti privid mladosti makar na trenutak. Neki od nas u sebi prepoznaju i fazu razigranog, bezbrižnog dijeteta i pustimo da ovlada nama pa se igramo, smijemo i jednostavno budemo radosni i zahvalni na datom trenutku sreće...

No vrijeme je neumoljivo...Sve brže nas dovodi do...faze starosti.

Nadam se da će ta faza još pričekati, bar petnaestak godina...

P.S.
prosinac me nadahnula za ovaj post. Hvala

Štrudla

Danas sam radila štrudlu i sjetila se kako me mama natjerala da naučim rastegnuti kore.
Kad sam imala nekih 16 godina moja mama donjela je čvrstu odluku da će me naučiti nekim tajnama u izradi kolača. Ja sam to tvrdoglavo odbijala, jer u to doba bila sam tisuću posto sigurna da se nikada neću udati (jer muškarci su glupi i samo iskorištavaju žene) i neću imati djece (jer tko će im presvlačiti pelene kad se pokakaju to tako jaaako smrdi, fuj) i zašto bih se onda uopće trudila naučiti kako se radi štrudla. Znam napraviti palačinke, mramorni i tako još neki kolač i to je potpuno dovoljno za jednu feminiskinju. Uostalom ako se ipak udam nek on meni radi štrudlu, zašto bih ja njemu...
No mama je bila uporna i ustrajala je u svojoj odluci, mada sam ja bila ljuta k'o najljuća paprika.
Strpala ona meni lijepo sve u zdjelu i dala upute kako to moram izraditi vučeno tijesto. Vidim vrag je odnio šalu, neće ona odustati pa sam umočila ruku u smjesu brašna, mlakog mlijeka i rastopljenog maslaca i uz muku nekako spojila te sve sastojke.
E nako pola sata što se tijesto odmaralo došla je na red akrobacija bacanja tijesta u zrak.
To je akrobatska disciplina koju je malo teže svladati i nije baš laka, ali uz malo upornosti i to se uspije. Razvaljano tijesto, podigne se sa stola, šake se malo skupe i sad s ruke na ruku prebacujete plahtu od tijesta koja svakim potezom postaje sve veća i veća. Tako to izgleda kad rade profići poput moje mame, ali ja uhvatim u ruku, prebacim, a ono rupa. Nemam pojma od kud se stvorila i tko ju je uopće zvao da dođe tu u moju plahtu tijesta. Kad pokušam prebaciti tijesto iz ruke u ruku rupa postaje sve veća. Mama me tješi, pokrpa tijesto i uvjerava me da se ta zakrpa neće ni vidjeti kad se to sve skupa zavije. No meni je to dovoljn razlog za odustajanje. Nije navaljivala i pustila me da se ispušem, a ona je razmazala sir, zavila i stavila peći.
Ja sam se poveselila da me slijedeći puta neće maltertirati, ali prevarila sam se. Za nekih mjesec dana ponovila se priča, ali sad mi tijesto nije puklo. Bila sam ponosna. Uspjelo mi je razvući tijesto, normalno uz stručne savjete moje mame, ali uspjelo je, super!
Slijedeći puta bez svađe i uvjeravanja sve sam učinila sama.
Bilo mi je ustvari drago što je mama bila uporna i prisilila me da naučim razvući tijesto. Kasnije, kad mi nešto ne bi išlo od ruke, sjetila bih se štrudle. To je bio očiti dokaz da se mora biti uporan i da se ne smije odustati nakon neuspjeha nego treba uporno nastaviti dalje... Puno puta sam joj zahvalna na njenoj upornosti koja me toliko iritirala kad sam bila mlađa, ali naučila sam zaista mnogo što se tiče kuhanja i nekih drugih svakodnevnih stvari.
Hvala Ti mama!

Praznovjerje

Pljunete li tri puta preko ramena ako vam crna mačka pretrči preko ceste...
Ljudi čine tako neke rituale u pojedinim situacijama, neki samo odmahnu rukom i tvrde kako ni u ludilu ne vjeruju u te gluposti. Kako se društvo razvija tako nestaju poganski običaji, sve se pripisuje nekim drugim stvarim.
No mladenci su neka druga priča. Neću reći sve, ali sigurno 90% mladenki ima na sebi nešto plavo, nešto staro, nešto novo i nešto posuđeno kako bi brak u koji se ulazi bio sretan. Čak vam u agenciji za vječanja napomenu te neke stare običaje koji se ne bi trebali zaboraviti. Onda slijedi cijela hrpa onih fora tko će prvi uhvatiti buket, tko će prvi uhvatiti podvezicu. U trenutku kad nož zarezuje tortu mora se paziti da li će on nagaziti nju ili ona njega, jer o tome ovisi tko će biti gazda u kući. Veoma je važno čiji će kum-a prvi pojesti komad torte jer o tome ovisi spol prvorođenog dijetea...Ima puno toga. Osobe koje inače uopće nisu praznovjernu tada to prihvate kao normalno, jer ne može škoditi, a ako pomogne, super, bar će brak biti sretan. Možda to učine samo zato kako im nitko ne bi mogao prigovoriti da su oni krivi što to nisu učinili a po mišljenju nekih upravo je to razlog zašto se brak raspao...
Ne znam, baš mi bude smiješno što su ljudi u stanju sve učiniti kako bi na bilo koji način bili sigurni da je to ono pravo. Učiniti će sve kako bi dobili garanciju za uspjeh, ali nažalost taj papir ne mogu dobiti. Nitko ne može jamčiti nečiji uspjeh u bilo kojoj stvari a kamoli kad su u pitanju dva isprepletena života, dvoje ljudi koji zajedničkim snagama pokušavaju uskladiti svoje potrebe, želje, nadanja...E stvar je upravo u tom zajednišvu. Mnogi s vremenom zaborave zanesenost koja je bila na početku, u zjenicama se ugasi onaj plamičak sreće, nestane ona slatka uzbuđenost, a s vremenom zamru i riječi...
Neki ne shvaćaju da si moramo biti potpora, da bar pokušamo saslušati kad nam ima nešto za reći pa bilo to i nešto skroz bez veze, da je uvijek lijepo čuti: "Volim te", mada je već bilo izrečeno bezbroj puta...

opet ja o ljubavi, a samo sam htjela pitati:" Jeste li praznovjerni?

Osmijeh

Nekako mi je sasvim normalnom kad se s nekim pozdravim da to popratim osmijehom. No ima ljudi kojima su zbog neupotrebljavanosti, mišići koji pokreću usne da se razvuku u osmijeh davno zakržljali. Inače dokazano je da puno više mišića sudjeljuje u osmijehu nego u mrštenju pa moguće da su to ustvari ljenčine. Možda ih je strah one sitne mrežice bora koje se javljaju oko očiju ...
Nemoguće da im je u životu sve tako tužno, da su im baš svaki dan sve lađe potonule i da ne postoji stvar koja će razgaliti njihovo srce i navući osmijeh na lice. Možda im se samo neda, možda ne vide razlog zašto bi se osmjehivali, a ima toliko stvari kojima se mogu radovati...
One male sitnice od kojih se sastoji život i koje su prisutne uz nas cijelo vrijeme ali ih mi zbog užurbanosti zanemarujemo i ne primjećujemo, a kad ostanemo bez njih postanemo itekako svjesni koliko nam nedostaju...
Osvrnimo se malo, potražimo onu malu kapljicu sreće koja će nam uljepšati dan i izazvati osmijeh na tužno i tmurno lice i pokušajmo se nasmiješiti...
Makar onako u prolazu bez nekog velikog razloga...
Tek onako...

yes!
Jučer popodne zeznula sam zloćka, oduprjela se njegovoj moći hipnoze i vježbala...
Priznajem, danas mi je koljeno puno bolje...

Razgibavanje

Ajme majko kako me bole koljena!

Stala sam neki dan na vagu i otkrila da imam koju kilicu viška od uobičajene težine i odluka je pala...neću na neku strašnu dijetu nego ću svaki dan malo vježbati, izbaciti čokoladu, kolače i u obzir dolazi smo jedna šalica kave. Moraju me prestati stezati te okrutne traperice valjda sam ja jača od njih... Odgađala sam ja to tako i nije me baš privlačila pomisao na skakutanje i istezanje, ali morala sam. Jučer popdne, u žaru vježbe napravila sam izgleda neku krivu kretnju. Čula sam ja kako moji mišići viču:" Jesi l' ti luda ili koji te vrag ščepo'" no htjela sam nabiti kondiciju onako odjednom u tren oka...A ne ide to tako. Sad jedva hodam i imam bolove u koljenu. Pametnjakovićka! Nema Što. Proći će to znam no opet trebam sama sebi uvjeriti da krenem s vježbanjem.
Vjerojatno ću morati voditi dijalog s onim lijenim dijelom mozga kojem se nikada ništa neda i uporno me stopira u svim stvarima. Uvijek kad krenem nešto napraviti javi se taj zloćko koji me počne uvjeravati kao je ipak ljepše sjediti nego vježbati, onda me zna uvjeriti kako i sutra mogu ispeglati onu hrpu veša koja se gomila...I tako uvijek je protiv mene osim kad jedem čokoladu, kolače ili pijem kavu. E tada me nagovara da uzmem još koji kolač i da si natočim još kave, a znam da mi to nije potrebno.
Tako vodimo stalanu borbu i priznajem, pobjedi on s vremena na vrijeme, a tada ja šizim i ljuta sam jer je zloćko pobijedio.

Evo zato sada javno obećajem da ću opet danas popdne vježbati bez obzira koliko me nagovarao na sjedenje ili izležavanje.

Čitajući postove zadnjih nekoliko dana u velikoj većini nih piše se o ljubavi i seksuaulnost, razlici između cura i dečki, kako prići i koji je najbolji ulet. Stvarno, osjeća se blizina proljeća i hormoni se bude...

Stekla sam dojam da svi na neki način žele ljubav i privlačnost koju osjetimo prema nekoj osobi strpati u okvire, jednostavno kao da postoje neka pravila po kojima bi trebalo raditi kako bi veza bila uspješna. Uglavnom sve je to prožeto zafrkancijom, ali iz napisanih slova vrišti želja za ljubavlju, želja da imamo nekog kome možemo povjeriti najskrivenije misli, tajne i nekog s kim zajedno možemo učiniti najljepše, najnježnije, a bome i najpreverznije stvari...

Opet prisutna je tu i mržnja i omalovažavanje prema onoj drugoj strani...Vječita borba i dokazivanje stvari. Tko je više toga pridonio uspjehu neke veze, tko je popustio, a tko ustrajao u svojoj tvrdoglavosti...Možda bi puno više veza uspjelo samo da se malo popriča. Ne da se zašuti i ode, nego da se stvari rasčiste. Najlakše se duriti, jer tada prema van osoba ispadne tvrda, ponosna, drži do svog stava. Zar nije veća hrabrost priznati grešku ako smo je počinili?

Ne postoji formula po kojoj možemo izračunati što će se kome dopasti. Svatko od nas opičen je na svoju stranu i u biti ne možemo biti sigurni da netko tko na prvi dojam (tu mislim na izgled) uopće nije naš tip na koncu ispadne super. Ima puno parova koje kad ih vidite zasebno uopće ni u snu ne bi spojili, a opet između njih postoji ono nešto, ona nit poveznica koja ih spaja da budu sretni i zadovoljni.

Nemojte biti grubi i tvrdi u svojim odlukama i postupcima. Pokušajte pričati, razgovarati i otkriti što vas to muči i vjerujem da ćete naći odgovor.

Evo i nje