Nekako mi je sasvim normalnom kad se s nekim pozdravim da to popratim osmijehom. No ima ljudi kojima su zbog neupotrebljavanosti, mišići koji pokreću usne da se razvuku u osmijeh davno zakržljali. Inače dokazano je da puno više mišića sudjeljuje u osmijehu nego u mrštenju pa moguće da su to ustvari ljenčine. Možda ih je strah one sitne mrežice bora koje se javljaju oko očiju ...
Nemoguće da im je u životu sve tako tužno, da su im baš svaki dan sve lađe potonule i da ne postoji stvar koja će razgaliti njihovo srce i navući osmijeh na lice. Možda im se samo neda, možda ne vide razlog zašto bi se osmjehivali, a ima toliko stvari kojima se mogu radovati...
One male sitnice od kojih se sastoji život i koje su prisutne uz nas cijelo vrijeme ali ih mi zbog užurbanosti zanemarujemo i ne primjećujemo, a kad ostanemo bez njih postanemo itekako svjesni koliko nam nedostaju...
Osvrnimo se malo, potražimo onu malu kapljicu sreće koja će nam uljepšati dan i izazvati osmijeh na tužno i tmurno lice i pokušajmo se nasmiješiti...
Makar onako u prolazu bez nekog velikog razloga...
Tek onako...
Post je objavljen 06.02.2006. u 21:08 sati.