blebeta

Faze

Danas sam bila na kavi s prijateljicom,a ona je povela svoju kći koja ima tek 3 godine. Mala se rastrčala po kafiću, stalno je nešto ispitivala, onako dječije "Što je ono, daj ovo" , a kad bi joj mama rekla da sjedne ili da se smiri odgovor je bio:"Neću!". Objasnila mi je moja prijateljica da je njezina kći u fazi NEĆU. Sve odbija, sve želi sama, osjeća se jako hrabra, ispituje svijet oko sebe i pokušava shvatiti gdje su granice roditeljske strpljivosti i tolerancije...Točno znam o čemu govori, jer isto je bilo s mojim sinovima.
Navelo me to da razmislim kako nam cijeli život prođe u nekim fazama.
Male, bespomočne bebe, potpuno ovisne o roditeljima pa onda otkrivanje da ipak mogu nešto učiniti sami, vrtić, škola, pubertet, kad mislimo da smo najpametniji i što li će nam uopće roditelji kad mi kužimo sve što se zbiva oko nas u životu, prva ljubav, poljupci.
Neki imaju fazu faxa pa posao, roditeljstvo...
Faza sredovječnosti kad pokušavamo zbrojiti što smo učinili ili propustili u životu i ispraviti moguće greške. E tu sad dolazi do svakakvih zanimljivih situacija. Na koji način se pomiriti da imamo bore, da je sila gravitacije učinila svoje pa grudi baš i ne stoje kao pred dvadeset i nešto godina, da nam nekako slova bježe i ruke nam nisu dovoljno duge kada namještamo udaljenost s koje ćemo najjasnije čitati neki novinski članak ili knjigu.
Na različite načine ljudi pokušavaju vratiti privid mladosti makar na trenutak. Neki od nas u sebi prepoznaju i fazu razigranog, bezbrižnog dijeteta i pustimo da ovlada nama pa se igramo, smijemo i jednostavno budemo radosni i zahvalni na datom trenutku sreće...

No vrijeme je neumoljivo...Sve brže nas dovodi do...faze starosti.

Nadam se da će ta faza još pričekati, bar petnaestak godina...

P.S.
prosinac me nadahnula za ovaj post. Hvala