|
Tužna sam. Na neki način razočarana.
Jako.
Na tren mi se čini da sam sasvim suvišna, na tren mi se čini da moji ne bi mogli bez mene. Osjećam se na neki način iznevjereno.
Zašto? Nemam pojma.
Zadovoljna sam djecom koja su ipak na pravom putu, koja se brinu o sebi, pogotovo Plavi. Onaj mlađi Crni još je zbunjen, još ni sam ne zna što bi sa sobom niti sa životom koji je pred njim. Kod njega nema inicijative, previše je inertan, ne može ili pak ne zna odlučiti i krenuti.
Kako mu pomoći? Na koji ga način usmjeriti da odabere poziv u kojemu će biti zadovoljan, gdje će naći sebe?
A ja?
Ja sam tu negdje na vjerometini osjećaja. Uvijek po strani, mada drugi vele da nisam.
Zaboravljena?
Ne, ne mogu to reći, jer iz nekih postupaka vidim da im je stalo do mene i da dobro znaju kako sam tu. Ipak u sebi sam totalno prazna.
Ne bih smjela biti jer u posljednje vrijeme dešavaju se neke stvari koje bi mi trebale vratiti osmijeh na lice, ali ja samo dublje tonem....Kamo?
Negdje u beskrajnost koja u biti ni ne postoji.
Jesam li zadovoljna onim što sam postigla u životu? Djelomice.
Financijski ne bih trebala brinuti, no MM je opterećen novcem, mada on veli da mu je to posljednja stvar. Iz postupaka i riječi vidi se da nije.
Bez kredita smo, stambeno situirani, Plavi samostalan sasvim, sa lijepim prihodima, a ja se susprežem da si sebi priuštim bilo što nije nužno, sasvim neophodno...boli me to. Neći meni MM reći nešto u smislu da to nisam trebala kupiti, nego će u neko doba kad će zbrajati i oduzimati mjesečne prihode i rashode reći da trošimo previše, izvan naših mogućnosti...ne neću ja nikada dobiti direktnu packu, jer je nemam zašto dobiti, nego onako lijepo u celofanu, dvosmisleno, a iskreno to još više boli...
Valjda će biti bolje...Hoće li?
|
