blebeta

Magla

U nedjelju navečer bacivši prije spavanja pogled s prozora ostala sam iznenađena prizorom. Kao da se nalazim u nekoj nestvarnoj zemlji. Oko mene se polagano, nečujno spustila gusta magla. Susjedni neboder čudan, jer vidjela su mu se tek posljednja tri kata, a onih ostalih desetak bijahu potpuno nevidljivi. Mislila sam da će se do jutra razići, da će zasjati sunce i biti lijepo jutro, no jako sam se prevarila.

U ponedjeljak, jučer, su čak zbog guste magle koja je smanjila vidljivost tek na nekoliko metara zatvorili Riječku luku. Sve se okrenulo. U unutrašnjosti gdje je ona uobičajena pojava prekrasan sunčan dan, sa do sada najvišim izmjerenim temperaturama u veljači, a u mojoj Rijeci magluština.

Ni danas ništa bolje. Možda tek na sat ili dva tamo negdje oko podneva, ali sada ponovo ne vidim susjedne nebodere.
Napokon smo valjda udovoljili svim kriterijima da postanemo metropola, jer skoro sve evropske metropole povremeno u svoje sivo ruho odjeva dosadna, siva magla. Po mnogočemu smo mi dokazali da smo veliki evropski grad, ali ta magla nam je nedostajala na popisu veoma važnih pojedinosti, a sada imamo i to.

Postoji i drugo objašnjenje. Rijeka je oduvijek nekako grad na svoju ruku. U njemu može i najveća zvijezda živjeti bez neke velike pompe i zadiranja u intimu. Nekako puštamo ljude da uživju u ljepoti svojih života i ne uplićemo se u njih. S druge strane prihvaćamo novine, otvoreni smo za razna mišljenja...Zato postoji mogućnost da smo odjednom postali veoma zanimljivi prodavačima magle te su se sjurili s raznih strana u naš grad i jednostavno ga zagušili količinom magle koju su donjeli i na brzaka prodali.

Bilo kako bilo jedva čekam da se sve vrati u normalu kao i prijašnjih godina, jer ovo vrijeme naprosto ubija.