blebeta

Kad samo pomoslim koji je život pisac. Dogode se takve stvari u svakodnevnici koje ni u najluđim snovima ne bismo mogli zamisliti. Poneke priče su tužne, neke sretne, neke sasvim nevjerojatne...
Imam dojam da svatko od nas mora proći neko iskušenje koje nas očvrsne i na neki način obogati i da na taj način počinjemo cijeniti one dobre stvari koje nas okružuju, onu ljepotu trenutka koje ponekad nismo ni svjesni...
Pokušavam ljudima koji me okružuju skrenuti pažnju na tako neke stvari, ali kao da su gluhi, kao da riječi ne dopiru do njihovih sivih ćelija. Toliko pažnje pridaju nekim vanjskim umjetnim stvarima gubeći vrijeme na sitnice, a velike stvari kao što je odrastanje dijeteta ili suza u oku drage osobe uopće ne primjećuju...
Kad nastane muk, kad se prekine komunikacija zabrinuto se pitaju gdje su pogriješili, kako se to moglo desiti...?