|
Što reći o osobama koje se udaju ili ožene samo zato kako bi dokazle sebi i okolini da one to mogu?
Nije mi shvatljivo da su neki u stanju zarobiti sebe i normalno partnera, a naposlijetku i dijete samo zbog nekih fikcija u svojoj glavi.
Ona je tamo do neke 37. godine plakala kako se nikada neće udati, kako nikada neće osjetiti ljepotu i čar majčinstva.
Desila se velika "sreća", jer upoznala je njega koji ju je zavolio sa svim manama i vrlinama, ali kao i većini muškaraca nije mu baš bila draga pomisao na brak pa unatoč godinama nisu žurili. U 39. ostala je trudna. Njih dvoje se tada ženi i nekako jedva spajaju kraj s krajem kao i većina obitelji.
Kad je dijete napunilo godinu, ona se vraća na posao, no zbog nekih promjena u firmi dobiva otkaz. Traži posao, ali bira i to jako bira mada im je novac neophodan, ali njezin stav je da se muškarac mora pobrinuti za svoju obitelj. Nalazi posao i radi na određeno godinu dana.
U međuvremenu, spletom sretnih okolnosti dolaze do veće svote novca, uz to on napreduje na poslu i ima zaista dobru plaću. Vraćaju sve dugove i ostaje im samo mali kredit za auto. Hvala nebesima da se bar neko može izvući iz začaranog kruga kredita i dugova. Nakon isteka godine dana ona ponovo ostaje bez posla.
Sad bi dijete moglo biti kući no svejedno i dalje ide u vrtić. Dobro je s jedne strane da dijete bude među prijateljima, socijalizirano itd., no dijete u vrtić vodi tata koji počinje raditi od 7:30, tako da se dijete mora dizati veoma rano, a po zimi to baš i nije ugodno. Uz sve to tata dovodi dijete iz vrtića kući, a vrtić je udaljen od stana gdje žive 10 minuta lagane šetnje.
Kad sam je pitala zašto ona ne vodi dijete u vrtić ili zašto dijete ne ide u poludnevni tako da bude s prijateljima, a ujedno da dio vremena provede i s majkom, odgovor je bio da ona nema živaca za to.
Srela sam ih jučer i ona mi se pohvalila kako je našla posao na pola radnog vremena i to popodne. Dijete i dalje ide u vrtić, tata vodi brigu o svemu, a ona ga vidi tek iza 8 sati navečer kad dođe kući s posla.
Po financijskom pitanju ovaj posao joj uopće nije potreban (tako je sama rekla), ali mora malo promjeniti đir ljudi koje sreće. Pitam je kako to da joj nije žao dijetea, jer ga skoro i ne vidi, a njezin odgovor je bio:" Pa tata je dosta s njim. Želio si je dijete i sad ga ima!"
Grozno!!!
Da tu ženu ne poznajem od mladosti pomislila bih da je to laž, ali znajući koliko je željela dijete, nije mi jasno što joj se dogodilo. Vjerojatno je mislila da je imati dijete fora. Da mu ne moraš ništa dati, pružiti, da će ono sve samo učiniti i plus toga da će spavati, jesti i igrati se kad mu se naredi i da će svakako poslušati bez prigovora.
Do kada će to tako funkcionorati i koliko će još on moći izdržati nemam pojma. Nadam se da će ona progledati i zaista vidjeti da je imati dijete ogromna sreća, ali i obaveza koju roditelj (bez razlike otac ili majka) ne može, a i ne bi smio zanemariti.
|
