blebeta

Rene vs. Veljko

Nekako baš i nemam vremena za gledanje TV-a, a i ponekad kad bih možda i pogledala neku emisiju, netko dođe ili iskrsne neka obaveza, ponekad i jednostavno zaboravim pa počnem gledati od polovine ili jednostavno propustim termin.
Volim kuhati, zanimju me pričice o hrani i za divno čudo ovog vikenda uspjela sam pogledati "Kod Ane" i "Jelovnike izgubljenog vremena".
Usporedba? Možda i nije realna jer govorili su o dvjema namirnicama koje uopće nemaju sličnost (osim što su obje veoma ukusne i mogu se spremiti na bezbroj načina), ali jedna je morska, lagana - škamp, a druga masna, zasitna mesina - svinjsko carsko meso. Jedna spada među najskuplje namirnice (govorim o škampima veličine koje možemo staviti i na roštilj), dok je druga, skromna, jeftina. Zajedničko im je to da mnogi ne znaju što bi s neočišćenim škampom, kako ga spraviti, a ako ga i dobiju na tanjuru onako cijelog - od kud ga početi jesti. Isto tako mnogi ne znaju što bi s točno tim određenim komadam svinjskog mesa ako nije sušen ili dimljen, već svjež. Zato je tu par muškaraca koji nam pokušavaju kroz neke priče i na svoj način približiti pojedina jela, načine spravljanja, običaje, a i porijeklo imena namirnice oko koje se obično vrti određena epizoda.

Njih dvojicu je nezahvalno uspoređivati budući da je jedan gospodin, a drugi mangup, čini mi se da sebe naziva gastronomadom i u samom startu postoji razlika.
Ha, gospodin Veljko priča sve polako, ponekad proguta zadnju riječ (zato je bolje glasnoću zvuka malo pojačati), ali očito s velikom studioznošću i zainteresiranošću, nenametljivo, priča o legendama objašnjavajući u najmanje detalje.
Gospodin Rene govori veoma nerazumljivo, malo frflja i nekako su mu priče nedorečene i ostavlja dojam kako uvijek sebe stavlja u prvi plan.
Eto, samodopadno je kružio mesnicama ispitujući mesare zašto se carsko meso zove upravo tako i na neki način dovodio ih je u neugodnu situaciju, jer po njegovom objašnjenju nitko nije znao pravi odgovor, a na samom kraju i njegovo objašnjenje ostalo je nedorečeno. Objasnio je kako je to meso služilo umjesto inkubatora, tj. da bi se spasilo nedonošće koje je rođeno u carskoj obitelji (ako je već izvukao podatak, vjerojatno je to vezano uz točno određenog cara i dijete pa zašto onda to ne napomenuti, imenovati), a dovitljivi doktor naredio je, da bi se bebač spasio nek' se zakolje svinja i onda su u najpodatniji i najmekši dio mesa umotali dijete kako bi mu se održavala temperatura tijela, a kasnije bi se to meso dijelilo sirotinji. E sad...koliko je to meso održavalo toplinu ustvari jesu li ga na neki način održavali toplim? Jesu li oni svako malo klali novu svinju i umotali dijete u novo meso!?
Tako to su neke stvari koje su ostale potpuno nedorečene. Normalno da za uspješnu pripremu carskog mesa u finu roladu koju je Ana spremila za objed svojim roditeljima nisu od posebne važnosti ti podaci, no meni su se odmah nametnula pitanja i baš sam bila nezadovoljna što je priča u biti nepotpuna.
To nije prvi put da je gospodin Rene u nekim svojim obrazloženjima ostao nedorečen i upravo zato mi se više sviđaju priče gospodina Veljka...ali to je tek moje osobno razmišljanje.

Slučajno ili...?

Skidajući lampice i kuglice s bora shvatila sam kako me više uopće ne opterećuju stvari koje su me prije znale izluđivati. , No hajde, ipak malo karikiram, ali prijašnjih godina pri spremanju točno sam znala koje kuglice idu u koju kutiju, svakoj sam znala njeno mjesto, sve je moralo biti upravo isto onako kao i prethodne godine i baš bi me nerviralo kad moji dečki iz prve ne bi pogodili pravu kutiju.

Ove godine nije bilo tako. Sasvim zbunjena pokušala sam one veće kuglice staviti u kutiju manjih, a one male sam stavljala na mjesta većih te su imale odveć mjesta oko sebe. Pojma nemam što se to dešava.

Starim li? Možda se samo pokušavam ponašati normalno?

Zašto kažem normalno - pa zato jer onako u povjerenju ponekad mi se čini da imam onaj poremećaj...e sad se ne mogu sjetiti kako se zove...kompulzivni, tako nekako...mislim na ono kad moram 2- 3 puta provjeriti jesam li zaključala stan i onda na putu za posao razmišljam jesam li zaključala ili nisam.
Isto tako nikada nisam baš 100% sigurna jesam li iskopčala peglu, mada je od peglanja i izlaska iz kuće prošao i sat te bih vjerojatno vrzmajući se oko pegle osjetila kako isijava toplinu pa bih je ugasila...ali ne, onaj prokleti crv sumnje onako počne dubiti, rovati i zavlačiti se u sve moje moždane vijuge (kojih i nema previše) da su mi odjednom sve misli zaokupljene time jesam li izvukla utičnicu ili nisam. A onda, radeći, u zao čas odjednom čujem sirenu...i normalno vatrogasci...i normalno skreću prema naselju gdje i ja živim...i normalno već mislim da sam izazvala požar i da nam je izgorjelo pola stana.

Uh! Koliko sam puta pretrnula! A jedan dio mozga mi govori kako sam sve učinila u redu, a onaj neki sumnjičavi uvijek uspije pokolebati većinu pa se u pojedinim situacijama ne mogu posve opustiti jer mislim na gluposti.

Evo tako mi ove godine uopće nije bilo važno to za kuglice i uopće mi nekako višu nisu važne neke stvari kojima sam prije davala velikooo značenje.

Baš me zanima što li će biti dogodine, možda je ovo danas samo slučajno, jer takva je južina da se niti meni ne da opterićivati glupostima.

Kruh naš svakdašnji

Jučer nam je pofalilo kruha pa sam poslala Crnog u pekaru. Obično ne kupujem kruh u tim pekarama koje su svojednobno iznikle u svakoj ulici, tek u nekim krajnjim situacijama kakva je bila i ova. Jednostavno njihov kruh mi je, bez obzirao bio crni, bijeli, sa sjemenkama ili u bilo kojem obliku istog okusa. Pljackast je, a uz to uvijek ima malo mirisa po luku, vjerojatno kako peku burek s mesom pa onda i kruh poprimi tu "finu" aromu...i sad dobro ako ćeš taj kruh jesti uz kupus ili grah, no ako ti treba za namazati pekmez....eee onda je to luda kombinacija okusa.
Uglavnom dijete i ja smo imali veoma poučan razgovor
On: "Koliko trebam uzeti novaca, ustvari koliko uopće košta kruh?"
Ja: "Pa čini mi se 6 i pol kuna."
On sa začuđenom facom: "Nije moguće! Sjećam se, kad sam išao u 1. razred, bio je 3 i pol kune. Ta skoro je duplo poskupio!"
Ja: "Da, vjerojatno, ja se baš ne sjećam da li je bio 4 i pol ili 3 i pol kune, no u svakom slučaju to ti je očiti primjer inflacije."
On zabrinuto: "Tko zna koliko će koštati kad ja budem imao svoju djecu!"
Otvorio je vrata uz klimanje glave i otišao po pinku kruha i vjerojatno više nije ni razmišljao o tome, jer ipak je on četrnaestogodišnjak i neke puno "pametnije" stvari mu se vrzmaju po glavi, ali bome mene je potaknuo na razmašljanje. Zar je potrebno da djeca koja su na pragu svog života moraju zbog situacije koja je takva radi nesnalaženja pojedinih ljudi u ovoj državi mozgati o tome koliko će koštati (ako se nastavi ovakvo stanje koje svi negiraju) kruh za desetak godina?
Ma mi smo svi blesavi, dobro većina, jer ipak ima pojedinaca koji tu i tamo skrenu pažnju na neke problematične stvari no oni su za većinu buntovnici bez razloga, jer kao svi mi moramo šutiti, jer nam je koliko-toliko dobro.
Ma molim vas lijepo!
Kako može biti dobro ako je osnovna životna namirnica u proteklih 7 godina poskupila skoro 100%, a svi zanmo da se plaće i mirovine nisu povećale za isti taj postotak.
Uf! Takve stvari ljute, stvaraju gorčinu, bijes, ali mi jednostavno ne reagiramo. Jednostavno nas lupaju sa svih strana no mi prihvaćamo udarce bez imalo bunta, čak niti ne molimo da prestanu.
Zašto smo takvi?
Piše u svim novinama da će se sindikati pobuniti ako se odobre još neka povećanja cijena, ako ne porastu plaće...a di ste bili do sada?
Kao da je to tek sada počelo...
No bolje ikad nego nikad. Nadajmo se da je počelo buđenje našeg uspavanog i pospanog puka koji uvijek čeka da netko drugi napravi njegov posao.

Sretno! Možda ipak nešto učinite!

I tako sjedeći u miru crkve razmišljala sam kakva mi je bila prošla godina...

Pa evo, meni, kao baš meni osobno, ništa posebno, no onaj dio vezan uz djecu...E tu se imam čemu radovati. Plavi je objavio da se zaručio, diplomirao, zaposlio se, sasvim dovoljno da mi srce bude ispunjeno i preplavljeno divnim osjećajima.
Crni je tek sada osmi i nije mu bila loša godina. Ove godine slijedi upisna groznica. Nek' mu svi anđeli budu na pomoći, jer htjela bih da nema na samom početku odabira životnog puta prepreku koja će ga sputavati.

Bilo je tu nekih događaja koji i nisu bili baš lijepi. Šogi je operiran i sad se evo već 5 mjeseci pomalo oporavlja i rehabilitira.
Preminuo mi je stric, mom mužu rođak s kojim je bio dosta blizak.

A onda sam se sjetila opet nečeg lijepog, radosnog
Nećak je postao tata. Dobio je sina...nek' bude živ i zdrav jer dugo su pokušavali i na kraju su ipak na umjetan način uspjeli postati roditelji.
MM je nekako zbog previranja i promjena u firmi bio u strahu za posao, no i to se riješilo (mada on općenito svojim poslom nije uopće zadovoljan).

Tako sam zbrajala i oduzimala, pokušavajući doznati da li je prošla godina bila u globalu za našu obitelj više pozitivna ili negativna te kao mnogu puta do sad došla sam do istog zaključka. Stalno se izmjenjuju lijepi i ružni događaju, ljudi umiru pa osjetimo bol pri srcu, ali i djeca su rađaju te smo neopisivo sretni dolaskom malog bića koje znači toliku radost.
Prolaze tako dani smjenjujući se žalosni, sretni, umorni, naporni, a i oni koji nam tako ispune srca jer smo sreli nekog s kim nismo bili u kontaktu dugo, dugo, ali opet smo imali o čemu popričati i radovati se istim stvarima.

Treba voljeti ovaj život koji imamo, treba se radovati malim stvarima i osmjehnuti se...

Treba živjet život, a ne se živ zakopati kao što to neki čine.

Nova

Isto poput ostalh, došla je ne brinući što mi mislimo o tom...
Ove godine, sada već prošle, pretpostavljali smo da ćemo kao i nekoliko prethodnih biti začahureni u svom domu, a onda je došlo do preokreta. Budući da je crni otišao na prvi samostalni doček, MM i ja smo se najprije spustili do Ivanovih, a kasnije u društvu polako odšetali do grada. Nismo bili dugo, no sasvim dovoljno da mi ova 2008. započne na drugačiji način od posljednih nekoliko.
Hvala dobrim ljudima što su nas izvukli iz naših čahura koje su nam pretjesne, ali ih nismo znali (ili nismo imali hrabrosti?) odbaciti.
Nadam se da će ipak doći do nekih promjena, mada MM kao mnoge dane do sada i ovo jutro provodi u s jakom glavoboljom .