Jesen i sjećanja
Spremajući ovih dana po kući, gledajući s prozora lišće na stablima u dvorištu koje je priroda obojala u sve moguće nijanse od žute pa do tamnocrvene i smeđe, onako odjednom sjetih se bloga koji sam pisala...
U biti ne znam koji je bio pravi razlog da sam ga sasvim zapostavila. Vjerojatno vrijeme koje nas uvijek nemilice gazi, a mi svejedno ne stignemo obaviti stvari koje bismo htjeli. Možda je drugi razlog taj što u biti nikada nisam imala potrebu pisati dnevnik. Ni kao djevojčica, ni kao djevojka. Imala sam debelu bilježnicu u koju sam upisivala pjesme, lijepila neke romantične sličice, ali klasičan dnevnik u koji bih upisivala događaje i doživljaje, nikada nisam vodila. Nisam osjećala potrebu. Možda nisam baš posve normalna, jer navodno svi kad-tad u doba djevojaštva osjete potrebu za povjeravanje svojih intimnih tajni papiru, koji im je u pojedinim trenucima najbolji prijatelj.
Ha. kako bilo da bilo preskočila sam taj dio bez dnevnika.
A blog?
Nekako je bio u điru, bilo je fora imati blog, ali sada iskreno vrludanje, međusobno komentiranje ponekad bi me baš zamaralo.
Uhvatilo me jednom da ga potpuno izbrišem, no ipak nisam to učinila, osim što sam kliknuvši neko dugme izbrisala dizajn koji je bio trkizan (moja omiljena boja), ali postovi su za divno čudo svi ostali...Neka...Valjda je tako trebalo biti.
Evo danas sam se ponovo probala ulogirati i bome uspjelo je. Pomislih kako bih mogla napisati i koju rečenicu. Evo učinih to i sada sam na neki način zadovoljna.
Možda svratim sutra, a možda za mjesec ili dva...nemam pojma.
|
