siječanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (5)
Travanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (5)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Srpanj 2006 (2)
Lipanj 2006 (1)
Svibanj 2006 (1)
Ožujak 2006 (3)
Veljača 2006 (14)
Siječanj 2006 (11)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

jednostavno blebetanje o sasvim običnim stvarima

Linkovi

savjeti o blogu

blebeta

utorak, 31.01.2006.

Pomoć Kuhaj, peri, čisti spremaj, peglaj...Ujutro se digni prije svih da klincima spremiš zajutrak, marendu za školu... Odi na posao i budi lijepa, uljudna, produhovljena uvijek s osmijehom...Dođi doma dovrši ručak i lijepo to serviraj...Vodi brigu o tome jesu li klinci obavili sve školske obveze...A navećer nakon pranja suđa posveti se mužu i zadovolji ga maksimalno.... E pa neću više i gotovo!!! Ta mi žene smo se izborile za emancipaciju, zar nismo? Ma jesmo šipak! Tek smo se tom "ravnopravnošću" debelo zeznule... Natrpale smo si na naša pleća dupli posao. Umjesto da smo kućanice i sjedimo doma smišljajući najbolji način na koji ćemo obradovati našeg dragog muža, dečka, ljubavnika, mi smo u većini slučajeva zaposlene i nemamo baš vremena za razmišljanje o razno raznim perverzijama (šteta)... Tko su sad svi ovi likovi oko nas koji nas pokušavaju uvjeriti u to kako je ipak nama lakše...Ma je vraga. Nemam pojma otkud muškom rodu ta zabluda da ćemo mi lakše napraviti neke obične svakodnevne banalne stvari poput spremanja, peglanja, kuhanja...Neki od njih misle valjda da su uzvišena bića kojima bi se ruke osušile ako bi uhvatili peglu ili bi dobili nevjerojatne plikove ako bi izvadili veš iz mašine i stavili ga sušiti. Ne dragi moji muškarci neće vam se dogoditi nešto grozno ako kojim slučajem upotrijebite nadnaravnu silu svoje moći i naredite svojem tjelu da bi bilo vrijeme pomoći svojim ženema. Postoje i muškarci koji pomažu ili bar pokušavaju pomoći svojim ženama i to je za svaku pohvalu, ali uvijek im se na neki način mora skrenuti pažnja da bi bilo dobro učiniti neki od poslića koji baš i nisu uobičajeni. Žele pomoći ali treba im se dati točan opis posla koji je potrebno učiniti. Skoro nikada sami ne preuzmu inicijativu. Tako najčešće to opet učini žensko čeljade jer dok se sve objasni...posao je već završen. Čak i oni muškarci koji nisu direktno iz majčinog zagrljaja uskočili u avanturu zajedničkog života sa izabranicom srca svoga, već su neko vrijeme živjeli sami i vodili brigu o čistoći, kuhanju i ostalim stvarima jako lako prepuste brigu o tim banalnim stvarima. Od kad su zajedno ona je ta koja vodi brigu o onim poslovima za koje se ni ne vidi da su napravljeni, a bez njih domaćinstvo uopće ne bi moglo funkcionirati. Jednostavno kao da se neke stvari podrazumjevaju, a u našem društvu još je jako ukorijenjeno to poimanje muško - ženskih poslova i zaduženja u okviru doma. Ima puno iskrivljenih shvaćanja. Vjerujem da će ih možda ipak mlađe generacije uspijeti ispraviti i shvatiti da se žene nisu borile samo za pravo glasa već i za ravnopravnost u svim ostalim stvarima, a to znači da muškarcima ne bi smjelo biti ispod časti pomoći svojoj dragoj u nekim "ženskim" poslovoma.

petak, 27.01.2006.

Svi isti Napustile su me moje drage papučice. Šmrc.. Razlijepile su se sa strane pa moje noge sada vape za novima. Kako bi im udovoljila želji otišla sam do grada i ušla u jednu trgovina cipela. vidim što želim, pitam broj i dok čekam da mi prodavačica donese papuče na udaljenoj stolici vidim ženu kako isprobava cipele. Uz nju stoji kći koja je uvjerava kako su joj baš dobre, mada su ženi oči iskočile. Model je izgleda preuzak za njeno malo jače stopalo tako da se na njoj vidi kako su joj potpuno neudobne, ali kći navalila kako bi bilo super da ih kupi jer taj model je sada in i uostalom neka se malo pomuči pa neće ih nositi cijeli dan, nego samo tih par sati itd.... Riječi te djevojke navele su me da razmislim kako smo svi bedasti. Svake godine modni stručnjaci, savjetnici, dizajneri i razne face koje su recimo u vrhu tog modnog i mondenog svijeta napune glavu (većinom ženskom rodu mada što dalje ima i puno muških) raznim savjetima i uputstvima što je ove sezone in i što bi svakako trebali imati u ormaru kako bi bili u trendu. Tako već dvije-tri sezone pate svi oni koji imaju malo jače stopalo jer nije baš jednostavno nogu ugurati u onu malu špic formu, a da možete normalno hodati i biti stabilni. Uostalom možete obići sve dućane, zaviriti u svaku rupu i teško da ćete naći nešto klasičnije, a da nisu one baš ortopedske cipele za bakice... Tko je sada tu kriv? Ljudi koji bez pogovora slijede tako neke bedastoće, nazovimo to modom, ili pak dobra reklama koja masu uspije uvjeriti u sve i svašta? Možda je to samo ženska glupost i povodljivost za nečim, a ne razmišljanje svojom glavom? Ma zatupila sam. Sada će ispasti da su žene glupe. Ne želim to tako prikazati, nego malo mi je čudno kako se u biti svi želimo uklopiti u bezličnost okoline. U modi je peglanje kose, 90% žena pegla kosu. Kad je davno prije bio u modi mini-val sa svih strana ispadali su federi iz glava. Imam dojam koliko god razvojem raznih vrsta komunikacije i tehnologije možemo biti skroz različiti svi težimo k tome da budemo jedni drugima što sličniji. Možda zato što se u biti svi osjećamo nekako otuđeni pa kroz sličnu frizuru, obuću ili smo neki modni detalj koji je u modernoj boji želimo osjetiti pripadnost? Vjerojatno tako na neki način želimo pokazati da smo i mi dio tog velikog ljudskog plemena.

srijeda, 25.01.2006.

Mreža "Hajde daj napravi ti to, bolje ćeš, već si u tom poslu pa ćeš za tren biti gotova"... Ponekad mi se desi da se sama upletem u mrežu nepotrebnih obaveza. Nemam pojma kako to sve krene i kako postane sasvim normalno da to ja obavim, a isto tako mogao bi i bilo tko drugi. No vjerojatno je nekima lakše zamoliti, nego potegnuti i napraviti. Problem je u meni što sam toliko glupa pa ne znam odbiti molbu. Što je najgore, ja budem nervozna ako nešto ne ispadne onako kako sam zamislila. Ponekad mi fali vremena za obaviti sve što sam namjeravala i tako nadrapa netko u mojoj blizini ni kriv, ni dužan, a što je najgore to nisu bile moje obaveze. Znam da bi nekako trebala naći snage i jednostavno odbiti, ali kad jednostavno ne mogu. Tako sama sebe opteretim... Desilo mi se jednom da sam pokupila grozne kritike za posao koji uopće nisam ni trebala ja napraviti, a u namjeri da pomognem skroz sam zeznula stvar. Kasnije se sve izgladilo no to uopće nije ugodan osjećaj kad si kriv za nešto za što ne bi trebao nikako ni biti okrivljen. Događa li se i vama da odrađujete tuđi posao?

utorak, 24.01.2006.

Oprosti Koliko vas je puta netko razljutio nekim svojim postupkom? Koliko puta ste rekli da više nećete ni riječi prozboriti s tom i tom osobom i...gotovo?! Naposljetku kad bi se bura stišala i emocije malo smirile oprostili biste i ponovo je sve bilo po starom. Odmah je pri srcu bilo toplije. Bili ste zadovoljniji, jednostavno sretniji. No ponekad se desi da jednostavno ne možemo sebe natjerati na oprost. Jednostavno nemamo snage ili hrabrosti pogledati toj osobi u oči, uhvatiti je za ruku i jednostavno reći: "Čuj oprosti za onaj put." Tako nastane jaz. Šteta koja se na početku mogla popraviti jednim smješkom ili toplim stiskom ruke, zagrljajem, poljupcem...sad je odjednom postala ogromna. Kako vrijeme neumoljivo curi tako nam je svakim danom sve teže i teže. Osjećamo da moramo nešto učiniti, ali tako je teško. Uz to počinje se javljati i onaj vražji crv ponosa koji počne rovariti i jednostavno na dozvoljava da učinmo prvi korak. Tako prođe još vremena u preispitivanjima prošlosti i uvjeravanju kako ne moram baš uvijek ja biti ta osoba koja će povući prvi potez, koja će oprostiti...E, baš neću! I tako se i dalje durite svatko na svojoj strani, uvjereni svatko od vas kako je baš on-a u pravu i gotovo. Niti jedna strana ne želi popustiti ni najmanje. U biti sami sebi radimo štetu, jer smo ljuti, u želucu stoji neki čvor, pri spomenu osobe koja nas je naljutila postajemo nervozni, najrađe bi rekli ili učinili nešto ružno kako bi tu osobu razljutili, na neki način vratili joj milo za drago... Umjesto da razmišljamo o tome što je bilo ružno, puno jednostavnije i ljepše bilo bi da napokon prozborimo tu tako jednostavnu, a tešku riječ, oprostimo, zaboravimo i krenemo dalje, zajedno...

ponedjeljak, 23.01.2006.

Teške odluke Postoje osobe koje s tolikom snagom podnose svoju bol, patnju ili bolest tako da se niti ne primjeti njihova muka. Oni uvijek na ono uobičajeno, svakodnevno pitanje:"Kako si?", odgovaraju s osmjehom i najčešće im je odgovor:"Dobro." mada i nije tako, ali zašto opterećivati ljude oko sebe problemima. Ionako ih svi imaju...Okolina im čak počinje pomalo zavidjeti, jer oni su uvijek nasmješeni, puni neke energije kojom zrače mada ih iznutra sve grize. Nasuprot njima su oni koji na sva zvona jadikuju i uvijek im je teško, ničim nisu zadovoljni i ništa ih ne može oraspoložiti. U svim lijepim životnim stvarima vide samo onaj djelić negativnosti koji u njihovim razmišljanjima uvijek dođe u prvi plan. Zapitate li ih slučajno nešto o zdravlju, dobit ćete povijest bolesti cijele obitelji do unazad dva koljena i nevjerojatno kako su svi bili jaaaako bolesni, a tako dugo su živjeli... Vjerojatno je lakše živjeti s ovim prvima koji su nabacili ružičaste naočale i furaju svoj đir, hrabro živeći svoj život ne osvrčući se. No moramo prihvatiti i ove druge, jer nažalost ne možemo baš birati obitelj. Ona je tu takva kakva je. Pokušavajući promjeniti tuđi pogled na svijet može doći samo do još gore situacije i na kraju ponekad sve to zajedno završi veoma bolno, povrijedite nekog koga ni u kom slučaju ne biste htjeli... Teško je naći pravi odgovor i učiniti pravu stvar, ali ipak treba pokušati, a ustvari nikada nismo sigurni da li je odluka bila prava...Jesmo li koga povrjedili ili je to bio najbolji izbor u toj teškoj situaciji.

subota, 21.01.2006.

Moje misli U svakome od nas postoji bezgranična količina ljubavi. Koliko ćemo od te ljubavi pokazati zavisi od osoba koje nas okružuju. Ponekad je potreban samo mali osmjeh koji nas ohrabri i sruši sve granice srama pa se razotkrijemo i dozvolimo da nas preplave osjećaji ne razmišljajući o posljedicama... Koje li blaženstvo krene tijelom kada shvatimo da su osjećaji uzvraćeni. Nasuprot tome nema tih riječi kojima se može opisati tuga koja se uvuće u svaku poru bića kad shvatimo da je sve uzalud... Teško je znati kome možemo povjeriti svoju ljubav i dati dio sebe. Uvijek postoji tisuću pitanja koja neizrečena vise u zraku, a baš i ne možemo biti sigurni da ćemo biti zadovoljni odgovorima... No moramo biti hrabri... Što ako propustitimo nešto posebno?

četvrtak, 19.01.2006.

!? Ne mogu više. Sve u meni vrišti, a ja nemam pojma kako bih to izrazila. Smeta mi licemjerje, smeta mi lijenost, smeta mi omalovažavanje ljudi oko mene koji sami za sebe misle da su jako pametni i dobri, a u biti su živa ljiga...Svi paze da ne učine krivi potez, jer zamislite što bi bilo da se nekome zamjeriš; joj pa moglo bi se to svakako protumačiti... Uf! Mrzim ljude koji za svoje klince misle da su najbolji, najpametniji, uglavnom sve naj mada često nisu. Ma ne bi oni nikad pili, a ne daj Bože drogirali se...Ne, njihovo dijete. Možda nečije tuđe da, ali njhovo... To ne dolazi u obzir...Nije ono takvo. Pa ima sve što god zaželi, nema razloga da bude nesretno i da poseže za takvim stvarima... Anoreksija, bulimija - ne to moja kći nema. Ona je prirodno tak mršava.... Zar su starci stvarno tako glupi ili samo žmire? Mislim da ih je samo strah pogledati istini u oči i priznati da se nešto čudno dešava s njihovim potomkom? Možda ih je strah priznati, jer tada bi trebali nešto učiniti. Vjerujem da ipak ne bi mogli ostaviti svoju djecu bez pomoći...Uostalom što će okolina reći na sve to. Bolje pustiti da se stvari same razvijaju svojim tokom, pa neće to prerasti u nešto veliko...Mezimac samo eksperimentira...Proći će ga... Bože u kojem svijetu živimo. Ako nekome, onako usput pokušate skrenuti pažnju, da malo pripazi na neke stvari vezane uz dijete začas postajete smrtni neprijatelj. Ma ne, ustvari, to se protumači kako ste ljubomorni na njihovog super klinca, jer vaš je sasvim prosječan... Nemam pojma da li će takvim roditeljima jednom biti krivo što nešto nisu pokušali učiniti ili će to prihvatiti kao zlu sudbinu i krenuti dalje, bez osvrtanja? Na koji način pomoći njima i klincima?

srijeda, 18.01.2006.

Puzzle Volite li puzzle? One male šarene pločice raznih oblika koje klinci slažu i onda gnjave roditelje da im pomognu? Moja obitelj zarazila se tamo negdje krajem osamdesetih. Slagali smo onako pomažući sinu. Najprije one prave dječije da bi s vremenom prešli na one veće od 500 komada i više. Prva od pravih velikih bila je karta svijeta od 1500 komada. Nije bila baš preteška za slaganje. Oko ruba imala je poslagane svjetske zastave. Onako šarene i raznovrsne s nazivom države ispod njh i državama u raznim bojama bila je zaista zanimljiva i jednostavno je vukla na slaganje. Uokvirili smo je i ponosno okačili u dječiju sobu. Nažalost prilikom seljenja izgubili smo nekoliko komada tako da je sada nepotpuna, a i došlo je do nekih promjena na svjetskoj karti pa više nije aktualna. Poneseni željom za slaganjem kupili smo si Pomorsku bitku od 2000, ali nismo je nikada dovršili. Na kraju smo opet sve spremili u kutiju i možda jednom kad budemo u mirovini... No opet nas je vrag povukao. Sad smo bili malo pametniji pa smo kupili puzzle od 1000 komada. Reprodukcija slike "Proljeće" Uspjeli smo je složiti i ponovo smo bili jako ponosni. Kao novogodišnji poklon, od prijatelja smo dobili lijepu puzzlu s krajolikom. Nažalost bila je skroz nekvalitetno rezana i tanka tako da su se pločice mogle slagati kako god. Tako smo shvatili da postoji velika razlika među proizvođačima. Mi smo obično kupovali od proizvođača "Ravensburger" i "Clementoni", a kod njh nema šanse da se puzzla može uvaliti na mjesto koje nije njeno. Navukli smo se još nekoliko puta, tako da smo složili Jedrenjake od 2000 kom.,Starinsku kartu svijeta 2000 kom. i Vivaldija od 1000 komada kojeg vidite na slici.

utorak, 17.01.2006.

Avantura Pukla me nostalgija. Reći ćete kako nije ni čudno kad pada kiša, sve je tmurno i sivo (oprostite svi oni koji volite baš takvo vrijeme, ali zaista je bljak). Ma ne nije to, nego...evo ovo: Danas kad smo, vozeći se u grad, mužić i ja zastali na semaforu, pogledam ja desno i kad tamo, naš stari autić. Ajme koje emocije su me strefile. Svašta lijepo vezano je za njega...ili možda se lakše zapamte lijepe stvari i događaji nego ružni? U svakom slučaju, poslužio nam je super, nikad nas nije ostavio na cesti, a uz to stvarno smo imali malo troškova oko njega. Eee, ipak zeznuo nas je jednom po zimi. Ustvari možda smo bili krivi mi, jer smo malo nepripremljeni otišli na put. Uputili se mi u Zagreb. Normalno autoput je još bio samo san. Izgrađena je samo dionica Karlovac-Zagreb. Temperatura je bila dobro ispod nule. Snijega pokraj ceste koliko ti srce želi. Cesta očišćena, ali puna one bljuzge, nedefinirane smjese snijega, soli i kamenčića, tako da kad prođe neki auto iz suprotnog smjera ostaneš sav zašprican, a kroz staklo niš ne vidiš. Normalno, brisači ti trebaju, ona tekučina što šprica ti je neophodna kako bi uopće vidio kuda voziš. Radilo je to nama negdje do iza Delnica, a onda...Stop! Štrajk! Sve stalo. Nema mjesta uz cestu, jer sve je pod snijegom. Muž gleda, polako vozi, a ne vidi prst pred nosom. Vidjesmo neko očiščeno ugibalište i mi optimisti, stali. Kao uspjet ćemo nešto popravit..haha, moš` mislit. Nismo normalno uspjeli, ali bar smo oprali stakla (normalno sa snijegom). Usput kopajući po kutiji koju smo imali u bunkeru (a u njoj su se nalazile razne potrebno-nepotrebne stvari koje smo vukli sa sobom radi klinaca) nađosmo plastičnu bocu sa litru i pol nezaleđene vode. Jupi! Ali što će nam voda bez one tekućine protiv smrzavanja. Tu vodu nema ni smisla ulijevati, jer one prskalice će se odmah zalediti. Odlučili mi da ćemo ipak probati doći do prve benzinske pumpe pa ćemo tamo već nešto iskemijat. Muž je nastavio polako voziti, a ja sam glumila zalevalnik. Otvorila bih prozor i prolila vodu po staklu. Kad bi prošao auto nisam trošila vodu (šparna ženska) već samo u krajnjoj nuždi, a to je bilo prilikom susreta sa šleperom ili autobusom. Stvarno smo bili k`o onaj dvojac iz crtića "A je to". Uglavnom, došli mi do pumpe, lijepo sve to sredili i nastavili put prema Zagrebu, zadovoljni što je ipak sve proradilo. Ponekad si pomislim kako su sve ove silne autoceste ubile čar avanture zimskog putovanja kroz Gorski Kotar ali svejedno ne bih htjela da mi se to ponovi. Ne u ovim mojim godinama.

ponedjeljak, 16.01.2006.

Klinci Ah škola. Ponovo se sve užurbalo. Od Nove godine do danas kao da je cijeli grad napola spavao, a sad je opet sve živnulo. Sve je nekako veselije, šareno. Grad pun osmjeha. Kako je to lijepo vidjeti. Klinci još nisu opterećeni testovima, ispitivanjima i drugim mukama koje im slijede za dvadesetak dana kad se to sve zahukta... Radosni što su ponovo svi na okupu, prepričavaju zanimlive stvari koje su im se desile u ova 3 tjedna.... Neka uživaju dok mogu neopterećeni problemima ( mada oni ziher misle kako im je užasno teško u životu ). Nije baš ni nama starcima lako. Trebaš ocijeniti kad nešto dozvolit, kad zabranit. U ovo ludo doba zaista smo pred teškim zadatkom odgoja. Tu se greške veoma teško ispravljaju, a ponekad i ne skužimo da smo ih učinili ili nam to do mozga dođe kad je već kasno. Moja mama uvijek je izvlačila poslovicu koja otprilike glasi:- Mala djeca-mala briga, velika djeca-velika briga. Nije mi to bilo jasno dok sama nisam osjetila što znači biti majka pubertetliji koji ima toliko otvorenih prilika, škola super, sve za pet, a sam nema pojma što bi sam sa sobom. Sreća da se sve okrenulo na dobru stranu i da ide ( bar za sada) sve po nekakvom normalnom redu... Dok su klinci mali ima se uvid u njihovo društvo, prijatelje, a čim se malo osamostale veliki dio toga postane tajna... To je tako bilo našim roditeljima, nama je, a bit će i našim klincima. Dođe vrijeme kad se (više-manje) svi opamete i nađu u životu samo treba to proć i preživjet.

nedjelja, 15.01.2006.

Početak Pa šečući ovim virtualnim prostorom odlučih da neko vrijeme provedem pišući o sebi, ljudima koji me okružuju, familji, nekim svojim radostima, a bome i strahovima. O nekim hobijima i tako to..... Probati ću, mada ne znam baš kako ću se snaći, jer u nekim stvarima, pregazilo me vrijeme....( slike i tamo one trice što blješte i smijulje se sa svih strana ). No uporna sam ja pa može bit da i uspijem. Ne da mi se gnjavit sinove, jer vjerojatno bi pukli od smijeha kad bi skužili u koju avanturu im se mama upustila... Idem probat otić tamo do onih nekih stranica koje nude svesrdnu ( bar se nadam ) pomoć. Bok Eto uz muku i nauku uspjela sam prikeljit sliku koju vidim sa svog balkona :)