Ne mogu više. Sve u meni vrišti, a ja nemam pojma kako bih to izrazila. Smeta mi licemjerje, smeta mi lijenost, smeta mi omalovažavanje ljudi oko mene koji sami za sebe misle da su jako pametni i dobri, a u biti su živa ljiga...Svi paze da ne učine krivi potez, jer zamislite što bi bilo da se nekome zamjeriš; joj pa moglo bi se to svakako protumačiti...
Uf! Mrzim ljude koji za svoje klince misle da su najbolji, najpametniji, uglavnom sve naj mada često nisu. Ma ne bi oni nikad pili, a ne daj Bože drogirali se...Ne, njihovo dijete. Možda nečije tuđe da, ali njhovo... To ne dolazi u obzir...Nije ono takvo. Pa ima sve što god zaželi, nema razloga da bude nesretno i da poseže za takvim stvarima...
Anoreksija, bulimija - ne to moja kći nema. Ona je prirodno tak mršava....
Zar su starci stvarno tako glupi ili samo žmire? Mislim da ih je samo strah pogledati istini u oči i priznati da se nešto čudno dešava s njihovim potomkom? Možda ih je strah priznati, jer tada bi trebali nešto učiniti. Vjerujem da ipak ne bi mogli ostaviti svoju djecu bez pomoći...Uostalom što će okolina reći na sve to. Bolje pustiti da se stvari same razvijaju svojim tokom, pa neće to prerasti u nešto veliko...Mezimac samo eksperimentira...Proći će ga...
Bože u kojem svijetu živimo. Ako nekome, onako usput pokušate skrenuti pažnju, da malo pripazi na neke stvari vezane uz dijete začas postajete smrtni neprijatelj. Ma ne, ustvari, to se protumači kako ste ljubomorni na njihovog super klinca, jer vaš je sasvim prosječan...
Nemam pojma da li će takvim roditeljima jednom biti krivo što nešto nisu pokušali učiniti ili će to prihvatiti kao zlu sudbinu i krenuti dalje, bez osvrtanja?
Na koji način pomoći njima i klincima?
Post je objavljen 19.01.2006. u 20:39 sati.