Postoje osobe koje s tolikom snagom podnose svoju bol, patnju ili bolest tako da se niti ne primjeti njihova muka. Oni uvijek na ono uobičajeno, svakodnevno pitanje:"Kako si?", odgovaraju s osmjehom i najčešće im je odgovor:"Dobro." mada i nije tako, ali zašto opterećivati ljude oko sebe problemima. Ionako ih svi imaju...Okolina im čak počinje pomalo zavidjeti, jer oni su uvijek nasmješeni, puni neke energije kojom zrače mada ih iznutra sve grize.
Nasuprot njima su oni koji na sva zvona jadikuju i uvijek im je teško, ničim nisu zadovoljni i ništa ih ne može oraspoložiti. U svim lijepim životnim stvarima vide samo onaj djelić negativnosti koji u njihovim razmišljanjima uvijek dođe u prvi plan. Zapitate li ih slučajno nešto o zdravlju, dobit ćete povijest bolesti cijele obitelji do unazad dva koljena i nevjerojatno kako su svi bili jaaaako bolesni, a tako dugo su živjeli...
Vjerojatno je lakše živjeti s ovim prvima koji su nabacili ružičaste naočale i furaju svoj đir, hrabro živeći svoj život ne osvrčući se. No moramo prihvatiti i ove druge, jer nažalost ne možemo baš birati obitelj. Ona je tu takva kakva je. Pokušavajući promjeniti tuđi pogled na svijet može doći samo do još gore situacije i na kraju ponekad sve to zajedno završi veoma bolno, povrijedite nekog koga ni u kom slučaju ne biste htjeli...
Teško je naći pravi odgovor i učiniti pravu stvar, ali ipak treba pokušati, a ustvari nikada nismo sigurni da li je odluka bila prava...Jesmo li koga povrjedili ili je to bio najbolji izbor u toj teškoj situaciji.
Post je objavljen 23.01.2006. u 20:56 sati.