Avantura
Pukla me nostalgija.
Reći ćete kako nije ni čudno kad pada kiša, sve je tmurno i sivo (oprostite svi oni koji volite baš takvo vrijeme, ali zaista je bljak).
Ma ne nije to, nego...evo ovo:
Danas kad smo, vozeći se u grad, mužić i ja zastali na semaforu, pogledam ja desno i kad tamo, naš stari autić. Ajme koje emocije su me strefile. Svašta lijepo vezano je za njega...ili možda se lakše zapamte lijepe stvari i događaji nego ružni? U svakom slučaju, poslužio nam je super, nikad nas nije ostavio na cesti, a uz to stvarno smo imali malo troškova oko njega.
Eee, ipak zeznuo nas je jednom po zimi. Ustvari možda smo bili krivi mi, jer smo malo nepripremljeni otišli na put. Uputili se mi u Zagreb. Normalno autoput je još bio samo san. Izgrađena je samo dionica Karlovac-Zagreb. Temperatura je bila dobro ispod nule. Snijega pokraj ceste koliko ti srce želi. Cesta očišćena, ali puna one bljuzge, nedefinirane smjese snijega, soli i kamenčića, tako da kad prođe neki auto iz suprotnog smjera ostaneš sav zašprican, a kroz staklo niš ne vidiš. Normalno, brisači ti trebaju, ona tekučina što šprica ti je neophodna kako bi uopće vidio kuda voziš.
Radilo je to nama negdje do iza Delnica, a onda...Stop! Štrajk! Sve stalo.
Nema mjesta uz cestu, jer sve je pod snijegom. Muž gleda, polako vozi, a ne vidi prst pred nosom. Vidjesmo neko očiščeno ugibalište i mi optimisti, stali. Kao uspjet ćemo nešto popravit..haha, moš` mislit. Nismo normalno uspjeli, ali bar smo oprali stakla (normalno sa snijegom). Usput kopajući po kutiji koju smo imali u bunkeru (a u njoj su se nalazile razne potrebno-nepotrebne stvari koje smo vukli sa sobom radi klinaca) nađosmo plastičnu bocu sa litru i pol nezaleđene vode. Jupi! Ali što će nam voda bez one tekućine protiv smrzavanja. Tu vodu nema ni smisla ulijevati, jer one prskalice će se odmah zalediti. Odlučili mi da ćemo ipak probati doći do prve benzinske pumpe pa ćemo tamo već nešto iskemijat. Muž je nastavio polako voziti, a ja sam glumila zalevalnik. Otvorila bih prozor i prolila vodu po staklu. Kad bi prošao auto nisam trošila vodu (šparna ženska) već samo u krajnjoj nuždi, a to je bilo prilikom susreta sa šleperom ili autobusom. Stvarno smo bili k`o onaj dvojac iz crtića "A je to". Uglavnom, došli mi do pumpe, lijepo sve to sredili i nastavili put prema Zagrebu, zadovoljni što je ipak sve proradilo.
Ponekad si pomislim kako su sve ove silne autoceste ubile čar avanture zimskog putovanja kroz Gorski Kotar ali svejedno ne bih htjela da mi se to ponovi. Ne u ovim mojim godinama.
|
