Oprosti
Koliko vas je puta netko razljutio nekim svojim postupkom?
Koliko puta ste rekli da više nećete ni riječi prozboriti s tom i tom osobom i...gotovo?!
Naposljetku kad bi se bura stišala i emocije malo smirile oprostili biste i ponovo je sve bilo po starom. Odmah je pri srcu bilo toplije. Bili ste zadovoljniji, jednostavno sretniji.
No ponekad se desi da jednostavno ne možemo sebe natjerati na oprost. Jednostavno nemamo snage ili hrabrosti pogledati toj osobi u oči, uhvatiti je za ruku i jednostavno reći: "Čuj oprosti za onaj put." Tako nastane jaz. Šteta koja se na početku mogla popraviti jednim smješkom ili toplim stiskom ruke, zagrljajem, poljupcem...sad je odjednom postala ogromna. Kako vrijeme neumoljivo curi tako nam je svakim danom sve teže i teže. Osjećamo da moramo nešto učiniti, ali tako je teško. Uz to počinje se javljati i onaj vražji crv ponosa koji počne rovariti i jednostavno na dozvoljava da učinmo prvi korak.
Tako prođe još vremena u preispitivanjima prošlosti i uvjeravanju kako ne moram baš uvijek ja biti ta osoba koja će povući prvi potez, koja će oprostiti...E, baš neću! I tako se i dalje durite svatko na svojoj strani, uvjereni svatko od vas kako je baš on-a u pravu i gotovo. Niti jedna strana ne želi popustiti ni najmanje.
U biti sami sebi radimo štetu, jer smo ljuti, u želucu stoji neki čvor, pri spomenu osobe koja nas je naljutila postajemo nervozni, najrađe bi rekli ili učinili nešto ružno kako bi tu osobu razljutili, na neki način vratili joj milo za drago...
Umjesto da razmišljamo o tome što je bilo ružno, puno jednostavnije i ljepše bilo bi da napokon prozborimo tu tako jednostavnu, a tešku riječ, oprostimo, zaboravimo i krenemo dalje, zajedno...
|
