|
I tako sjedeći u miru crkve razmišljala sam kakva mi je bila prošla godina...
Pa evo, meni, kao baš meni osobno, ništa posebno, no onaj dio vezan uz djecu...E tu se imam čemu radovati. Plavi je objavio da se zaručio, diplomirao, zaposlio se, sasvim dovoljno da mi srce bude ispunjeno i preplavljeno divnim osjećajima.
Crni je tek sada osmi i nije mu bila loša godina. Ove godine slijedi upisna groznica. Nek' mu svi anđeli budu na pomoći, jer htjela bih da nema na samom početku odabira životnog puta prepreku koja će ga sputavati.
Bilo je tu nekih događaja koji i nisu bili baš lijepi. Šogi je operiran i sad se evo već 5 mjeseci pomalo oporavlja i rehabilitira.
Preminuo mi je stric, mom mužu rođak s kojim je bio dosta blizak.
A onda sam se sjetila opet nečeg lijepog, radosnog
Nećak je postao tata. Dobio je sina...nek' bude živ i zdrav jer dugo su pokušavali i na kraju su ipak na umjetan način uspjeli postati roditelji.
MM je nekako zbog previranja i promjena u firmi bio u strahu za posao, no i to se riješilo (mada on općenito svojim poslom nije uopće zadovoljan).
Tako sam zbrajala i oduzimala, pokušavajući doznati da li je prošla godina bila u globalu za našu obitelj više pozitivna ili negativna te kao mnogu puta do sad došla sam do istog zaključka. Stalno se izmjenjuju lijepi i ružni događaju, ljudi umiru pa osjetimo bol pri srcu, ali i djeca su rađaju te smo neopisivo sretni dolaskom malog bića koje znači toliku radost.
Prolaze tako dani smjenjujući se žalosni, sretni, umorni, naporni, a i oni koji nam tako ispune srca jer smo sreli nekog s kim nismo bili u kontaktu dugo, dugo, ali opet smo imali o čemu popričati i radovati se istim stvarima.
Treba voljeti ovaj život koji imamo, treba se radovati malim stvarima i osmjehnuti se...
Treba živjet život, a ne se živ zakopati kao što to neki čine.
|
