Kruh naš svakdašnji
Jučer nam je pofalilo kruha pa sam poslala Crnog u pekaru. Obično ne kupujem kruh u tim pekarama koje su svojednobno iznikle u svakoj ulici, tek u nekim krajnjim situacijama kakva je bila i ova. Jednostavno njihov kruh mi je, bez obzirao bio crni, bijeli, sa sjemenkama ili u bilo kojem obliku istog okusa. Pljackast je, a uz to uvijek ima malo mirisa po luku, vjerojatno kako peku burek s mesom pa onda i kruh poprimi tu "finu" aromu...i sad dobro ako ćeš taj kruh jesti uz kupus ili grah, no ako ti treba za namazati pekmez....eee onda je to luda kombinacija okusa.
Uglavnom dijete i ja smo imali veoma poučan razgovor
On: "Koliko trebam uzeti novaca, ustvari koliko uopće košta kruh?"
Ja: "Pa čini mi se 6 i pol kuna."
On sa začuđenom facom: "Nije moguće! Sjećam se, kad sam išao u 1. razred, bio je 3 i pol kune. Ta skoro je duplo poskupio!"
Ja: "Da, vjerojatno, ja se baš ne sjećam da li je bio 4 i pol ili 3 i pol kune, no u svakom slučaju to ti je očiti primjer inflacije."
On zabrinuto: "Tko zna koliko će koštati kad ja budem imao svoju djecu!"
Otvorio je vrata uz klimanje glave i otišao po pinku kruha i vjerojatno više nije ni razmišljao o tome, jer ipak je on četrnaestogodišnjak i neke puno "pametnije" stvari mu se vrzmaju po glavi, ali bome mene je potaknuo na razmašljanje. Zar je potrebno da djeca koja su na pragu svog života moraju zbog situacije koja je takva radi nesnalaženja pojedinih ljudi u ovoj državi mozgati o tome koliko će koštati (ako se nastavi ovakvo stanje koje svi negiraju) kruh za desetak godina?
Ma mi smo svi blesavi, dobro većina, jer ipak ima pojedinaca koji tu i tamo skrenu pažnju na neke problematične stvari no oni su za većinu buntovnici bez razloga, jer kao svi mi moramo šutiti, jer nam je koliko-toliko dobro.
Ma molim vas lijepo!
Kako može biti dobro ako je osnovna životna namirnica u proteklih 7 godina poskupila skoro 100%, a svi zanmo da se plaće i mirovine nisu povećale za isti taj postotak.
Uf! Takve stvari ljute, stvaraju gorčinu, bijes, ali mi jednostavno ne reagiramo. Jednostavno nas lupaju sa svih strana no mi prihvaćamo udarce bez imalo bunta, čak niti ne molimo da prestanu.
Zašto smo takvi?
Piše u svim novinama da će se sindikati pobuniti ako se odobre još neka povećanja cijena, ako ne porastu plaće...a di ste bili do sada?
Kao da je to tek sada počelo...
No bolje ikad nego nikad. Nadajmo se da je počelo buđenje našeg uspavanog i pospanog puka koji uvijek čeka da netko drugi napravi njegov posao.
Sretno! Možda ipak nešto učinite!
|
