Ima jedna poslovica koja govori o tome da smo mladi onoliko koliko se u duši osjećamo.
Ne, nisam promjenila stav o nekim stvarima u životu i veoma su mi bliski problemi koji muče mlađahne ljude, mada sam ja to odavno prošla...
Zezaju me fizikalije. Sklop u glavi je još uvijek mlađahan, ali pogon baš nešto i nije u cvijetu mladosti. Nakon jučerašnje poduže šetnje bila sam iscrpljena do daske. Još lani nije mi baš predstavljalo problem šetati se onako polako s noge na nogu, lunjajući bez nekog određenog cilja. Jučer sam cijelo vrijeme tražila neku klupicu gdje bih odmorila svoje umorne noge i malo predahnula.
Znači tu je taj zez. A ja mislila o sebi kako sam u dobroj kondiciji, nemam baš nešto viška kila, možda 2-3, ali bome noge to dobro osjete.
Ustvari poslovica bi trebala glasiti ovako:
Mladi smo onoliko koliko nas noge mogu dugo nositi...
Nije ovo nikakvo plakanje, samo činjenično stanje. Uostalom svako doba života ima neke svoje lijepe i ružne trenutke.
Post je objavljen 02.07.2006. u 07:57 sati.