Danas sam radila štrudlu i sjetila se kako me mama natjerala da naučim rastegnuti kore.
Kad sam imala nekih 16 godina moja mama donjela je čvrstu odluku da će me naučiti nekim tajnama u izradi kolača. Ja sam to tvrdoglavo odbijala, jer u to doba bila sam tisuću posto sigurna da se nikada neću udati (jer muškarci su glupi i samo iskorištavaju žene) i neću imati djece (jer tko će im presvlačiti pelene kad se pokakaju to tako jaaako smrdi, fuj) i zašto bih se onda uopće trudila naučiti kako se radi štrudla. Znam napraviti palačinke, mramorni i tako još neki kolač i to je potpuno dovoljno za jednu feminiskinju. Uostalom ako se ipak udam nek on meni radi štrudlu, zašto bih ja njemu...
No mama je bila uporna i ustrajala je u svojoj odluci, mada sam ja bila ljuta k'o najljuća paprika.
Strpala ona meni lijepo sve u zdjelu i dala upute kako to moram izraditi vučeno tijesto. Vidim vrag je odnio šalu, neće ona odustati pa sam umočila ruku u smjesu brašna, mlakog mlijeka i rastopljenog maslaca i uz muku nekako spojila te sve sastojke.
E nako pola sata što se tijesto odmaralo došla je na red akrobacija bacanja tijesta u zrak.
To je akrobatska disciplina koju je malo teže svladati i nije baš laka, ali uz malo upornosti i to se uspije. Razvaljano tijesto, podigne se sa stola, šake se malo skupe i sad s ruke na ruku prebacujete plahtu od tijesta koja svakim potezom postaje sve veća i veća. Tako to izgleda kad rade profići poput moje mame, ali ja uhvatim u ruku, prebacim, a ono rupa. Nemam pojma od kud se stvorila i tko ju je uopće zvao da dođe tu u moju plahtu tijesta. Kad pokušam prebaciti tijesto iz ruke u ruku rupa postaje sve veća. Mama me tješi, pokrpa tijesto i uvjerava me da se ta zakrpa neće ni vidjeti kad se to sve skupa zavije. No meni je to dovoljn razlog za odustajanje. Nije navaljivala i pustila me da se ispušem, a ona je razmazala sir, zavila i stavila peći.
Ja sam se poveselila da me slijedeći puta neće maltertirati, ali prevarila sam se. Za nekih mjesec dana ponovila se priča, ali sad mi tijesto nije puklo. Bila sam ponosna. Uspjelo mi je razvući tijesto, normalno uz stručne savjete moje mame, ali uspjelo je, super!
Slijedeći puta bez svađe i uvjeravanja sve sam učinila sama.
Bilo mi je ustvari drago što je mama bila uporna i prisilila me da naučim razvući tijesto. Kasnije, kad mi nešto ne bi išlo od ruke, sjetila bih se štrudle. To je bio očiti dokaz da se mora biti uporan i da se ne smije odustati nakon neuspjeha nego treba uporno nastaviti dalje... Puno puta sam joj zahvalna na njenoj upornosti koja me toliko iritirala kad sam bila mlađa, ali naučila sam zaista mnogo što se tiče kuhanja i nekih drugih svakodnevnih stvari.
Hvala Ti mama!
Post je objavljen 08.02.2006. u 19:33 sati.