template by cromma.com

U slici i stihovima


§§§

§§§

§§§

§§§



Posjetite:
Online izložbu

Pisma za dušu:
"Vilo moja"-klapa Crikvenica

Skoro saki put
kad se mi pogjedamo
ti i ne odzdraviš
ko da se ne poznamo
A da mi te k sebi zvat
kad ćeš zaspat
prvo sna da ti rečen
da volin te još.

Vilo moja
ti si moj san, ti si moj san,
al lagje bilo bi
da si tuja mi
da te ne poznan
da te ne znan.



DOSAD "OBJAVLJENO" u Bračnim vezama:

O braku:
Kakav naslov da dam ovom tekstu?
Roditelj
Zavjet
Crtica iz dnevnika
Dar
Kako se rješiti sexa?
I sama pomisao je grijeh?
Dušo poševi me, odmah sad!
Fundamenti bračnog suživota
Mnogo zajebana radijacija
Mama, kako se prave djeca?
Bračne veze I.
Bračne veze II.
Bračne veze III.
Bračne veze IV. (Moje ja)
Bračne veze V. (potomstvo)
Druga strana bračnih odnosa
Suživot sa ženom ili gdje žive predmeti
Kako se rješavaju bračni problemi
To cheat or not to cheat
Samo jednom se ljubi
Neke stvari o partneru ipak je potrebno znati prije braka
Madr in lou
Kako sam ga skužila
Kaj ne kužiš?
§§§

Međuljudski odonosi
Gay meets pedofile
Zašto više ne pišeš, BigMamma?
Što svaka žena treba posjedovati...
HOT! Stara cura
Restoran
Što je previše, previše je
Tata
Teoretska pitanja
Kućna pravila
Quo vadis dr. Buković?
Snjeguljica viđena u Hvaru
Mentalno silovanje
Kakvima nas oni vide?
Sve smo mi Bridget?
Izaberi mene
La vita e bella
U raljama velegrada I.
Quo vadis, Croatia?
Two down, how many to go?
Zašto me niste naučili?
Ingordeca
Ne možeš bit' prorok u svom' selu
Za bloga miloga...slavimo sexualnost
Sudaranje ličnosti ili - o čitanju
Strahovi
Bajka
Svaka žena može imati svakog muškarca
PTS ili jednostavno: ZLOSTAVLJAČ
Umeđumrežite se!
Ljubav je naga
And the answer to the big question is: 42!
La vita e bella


§§§

Up close and personal...
Sine moj
Goodbye 40
Razbijeno čelo ili kako sam se ponovo razočarala u ljudski rod
Uputstva za smrt
Ave Trpimire! Kosa je spašena.
Odluka je pala: Prelazim u kritičare. Za početak same sebe
Ja sam mama!
Prva polovica krize
Sjećanje
Narkoman
Volim te
Moj maji muškajac
Dan kad sam skunula ružičaste naočale
Obale moje sunčane
Kako sam se podvojila
Ti nisi samo jedan u nizu, ti si onaj koji ostaje
Savršenstvo s manom
A rekla je ne!
Fališ mi mama
Pape moj
Oda meni
Riznice sjećanja
Ustaj radni narode Crne gore, podne je
Obitelj (sa prekidima iz Portugala)
15 godina života manje
Ja sam naivna...
Mom voljenom
Dan kad je pala nevinost
Snaga je u meni
Onom kojeg volim najviše
Vikend na selu
Kameni osmijeh
Svima onima kojih više nema
Nostalgija ili povratak u budućnost
Dio mene
Zapravo ono što želim može se formulirati i ovako
Na što trebate obratiti pažnju kad ste kod mene u gostima
§§§


Bračne veze IV. (moje ja)

30.08.2004., ponedjeljak

Sinoć.
Zadnja noć našeg kvazi samostalnog života.
Večera kod prijatelja pa planiranje šetnje po Jarunu (u mraku najviše liči moru;).
Brrrrrruuuuuuuum....upalilo se auto, upalila se i ja.
Vidiš ti, kako je kod P.-a sve krasno sređeno, kako je razbio onaj zid i stavio novi, si vidio kako su tapecirali kauč u eko kožu, si vidio ovo, si vidio ono?-razvezala sam se, a svakim novim slovom glas se povisivao za oktavu.
Rasprava je krenula...
A zašto se ti koji kurac dereš na mene?-primjetio je u jednom trenu.
Zato jer si ti takva jebena picajzla da posijedim svaki put kad ti mjesecima skiciraš i projektiraš na kompjuteru jednostavnu kutiju za cipele, plafunjeru na stropu...
Itd...itd...
U jednom momentu, iznenađena navalom nabrijane energije, shvatila sam koliko sam se promijenila.
Shvatila sam da je njemu uspjelo ono što nikome nije .
Ni moja mater, ni otac, ni profesori, ni svi bivši, ni svi šefovi nisu uspjeli slomit moj oklop, moju branu, nisu uspjeli promijenit moje karakteristike i osobine.
Napomenula sam mu da ne zaboravi i da na to bude ponosan kao na jedan od najvećih uspjeha u životu.
Naučio me:
-biti strpljiva
-biti popustljiva
-svađati se, smireno i argumentirano, bez pare iz ušiju
-voljeti samu sebe
-tolerirati mnoge stvari koje prije nikad nisam tolerirala

Postigao je da je u svakoj svađi jedino što vidim njegova faca koja blinka dok se poviše nje sjaje riječi "volim te, dođi mi, pomiri se sa mnom, zagrli me"
A on je zaključio da ja njega ne znam promijenit (buaaaaaaaaa... svi okrenuše palac dole i rekoše, BigMamma sucks!) te da je vrhunac njegove promjene to što se "opustio" (nije definirao na kojem području;)

Ovo je uistinu bio prvi put da se nismo "poklali" i legli ukrevet svatko na svoju stranu.
Jarun je zaobišao u velikom luku i rasprava je privedena kraju u jednom parku.
Čak bi se reklo da je svršila jako dobro ;)

Jeste li ikad razmišljali o tome što se događa s "mojim ja" kad uđete u brak?
"Moje ja" u braku traje neko vrijeme nepromijenjeno, originalno, mogli bi slobodno reći.
Kao što uostalom i zaljubljenost traje određeno vrijeme, jaka , strasna i nepromjenjiva.
A onda s vremenom jenjava, topi se, te se pretvara u čvrstu i stabilnu ljubav.
E pa tako je nekako i s "mojim ja".
Prestankom zaljubljenosti kao da vam se otvaraju oči, leptirići umiru a bude se neke nove beštije koje ruju po našoj svijesti i savjesti.
Pa odjednom vidite njegovo pravo lice, naborano i iskusno sa ožiljcima koji pokazuju sve ono što nikad prije niste vidjeli.
Odjednom ima više od jedne mane, vrline vam se čine čak i bedaste jer nisu unikatne, sitnice koje su vam dotad život značile sada vam možda više ne znače ništa.

"Moje ja" odjednom više ne liči na sebe, pomalo se deformira, ili se jednostavno formira, onako kako bi u finalu trebao izgledat?
Osobine, karakteristike, mane i vrline jednostavno se modeliraju prema istim karakteristikama partnera.
Pa se najednom nađete u kovitlacu misli, zbunjeni stojite ogoljene duše pred sobom i njim i pitate se: "kud je zapravo nestalo moje ja?"
Pa, nije nestalo, makar ne skroz, samo se promijenilo, sazrilo, oblikovalo, dobilo je završni sjaj te finiš sad izgleda upravo onako kako je "zapisano u zvijezdama".

Smatram da taj gubitak "mojega ja" i nije nužno loš.
Jer, koliko god osobina bez kojih do tad niste mogli živit, izgubili, rađaju se neke nove osobine, one koje vas čine upravo takvima kakvi jeste.
Niste više mlada, buntovna osoba koja je spremna ponijeti svijet na svojim plećima, ali ste spremni podići i očuvati svoju obitelj, svojim rukama stvoriti nešto što neće nestati u plamenu cigarete.
Možda se, doduše, ti pothvati neće prepričavati na raznim tulumima uz galone pive, ali vi i vaš partner itekako ste svjesni važnosti novog ruha "mojega ja".

Mišljenja sam da zato, uostalom bračni supružnici vremenom i naliče jedno drugom, kao pas i vlasnik kroz godine, zar ne?


- 00:44 - Prokomentiraj (2) - Zagrebi - #

Krenulo je, krenulo!

28.08.2004., subota

A da samo znate kako se lipo s vrimena na vrime malo umislit.
Ma nemate pojma.
E pa ja san van se bokun umislila...i od tolikog umišljanja i nosa koji je resa samo uvis, nisan vidila ništa, pa ni put do bloga.
Iznanadila me količina vaših upitnika, iznenadila me i briga također...iznenadili su me i neki mailovi, nekih ljudi za koje nikad ne bi rekla da bi mi se javili.
A brate mili, nisan nigdi išla, samo san možda ostala nedorečena.
Primite svu iskužanciju ovoga svita.
U kuloarima se šuškalo da je BigMamma bolesna, da se rastavlja, da ima ljubavnika, da muž ima ljubavnicu...
Fascinantno je kako sve te "patke", nagađanja, pogađanja, uvik u roku od odma dođu do glavnog aktera tj. mene u ovom slučaju.
Postavljala su se pitanja, kružili su mailovi, šibali su sms-ovi i privatne poruke.
A ni me bilo samo dva dana.

E pa, ka moja najvjernija i najdraža publika meritate da van objasnin di je to BigMamma netragom nestala...



BigMamma je dobila posal!!!
Jeeeeeeeeeeeeeeeeee.........
Jupiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii.........
Veselite se skupa sa mnom i zapivajte...
Stvarno san presritna, preponosna, pucan od veselja i sa usta ne skidan onaj berlavi osmjeh...
Neću van reć di san dobila posal jerbo makar toliko želin zadržat za sebe.
Samo van mogu reć da ću (za par dana počet) radit u medijima (ne, neću bit vračara:)
To je ono šta san cili život sanjala i to su ona vrata koja san oduvik tila, a sad su mi se konačno otvorila.
Fala mom prijatelju K. zauvik, do neba.

BigMamma je također primila svog rođaka na stanovanje tokom školovanja pa je u gužvi oko premištanja namještaja, rastezanja kauča sa prvi na drugi kat i sl, inkartavanja, pituravanja, gletanja i sl.
A to će se nastavit i cili sljedeći misec jer kad već ubijamo muhe neka ih ubijemo do kraja sve, pa će ova mama zasukat rukave i pomoć malim zidarima napravit Tiji-u sobu, njegovoj seki-to-be također sobu, mami i tati laminat u sobi, mami par ormara i polica i tako.
Dakle, ova mama je u big shitovima sljedećih dana.

Uz sve to, BigMamma je kompleksima zadala konačan udarac pa bi kroz dva miseca oni tribali skroz nestat-otopit se, zahvaljujući, ovog puta, iglicama.

BigMammi je dakle, krenulo u životu, onim putem kojeg je zacrtala.
Umorna je i neispavana, svaki dan je u gradu i traži pogledom blogere i drage joj virtualne prijatelje.
Žao joj je jer ih ne prepoznaje i ne viđa.
Dani su joj ispunjeni skoro od početka do kraja, al ne žali se, makar ne stigne mislit na to koliko joj fali onaj mali, živi komad njenog mesa koji je trenutno s bakom.

Ne žali se jer se u ova 3 dana uspila skoro 3 puta posexat.
S mužem, ljubavnika nema na vidiku.
A ni kod njega nema ljubavnice.
Dakle, ne rastavljamo se....postavljamo nove fundamente ;)

A meni je malkice žal jer ne mogu bit s vama onoliko koliko san navikla i koliko bi volila.
Falite mi gad dem it! :)
Ali samo da znate da san tu, da ću bit tu, da su mi adrese još uvik iste, prioriteti i pogledi na svit se ne minjaju previše...
Samo godine sporo prolaze i nikako doć do 25-e ;)
BigMamma je dakle sama sebi opet dokazala da sve šta oće dobije, nekad prij nekad posli, bitno je imat strpljenja i regule u željama.
Bravo ja, bravo!!!

Eto, toliko od mene za danas, nemojte se jidit šta san vas u neku ruku iznevjerila i privarila, nije mi bila namjera...razmišljala san donjon glavon ;) ;) ;)

P.S. Ako znate kojeg dobrog zidara (po mogućnosti jeftinog;) u Zagrebu, javite mi, molin vas!!!





- 01:46 - Prokomentiraj (1) - Zagrebi - #

Closed

26.08.2004., četvrtak

Ova butiga se zatvara na neodređeno.
Pozdrav svima i do čitanja/pisanja/tipkanja/virenja.
Voli vas BigMamma!



Vratit ću se.
Fala van svima :)


- 01:43 - Prokomentiraj (21) - Zagrebi - #

Žalite me, teško mi je...

24.08.2004., utorak

Pri točno 3 godine san spakirala kufere i došla u Zagreb trbuhom za zaručnikom (nisan bila trudna još ;).
Danas sam odvela sina u šetnju metropolom, kod prije na ručak i u šetnju trgom.
A onda je on mene odveo u Importane na "midenanu" i "cevevitu".
Ma da ste ga samo vidili kako je bio važan kad je konobaru izdiktirao naruđbu, pa kad je majstorski promiješao Cedevitu onim štapićem, pa ga izvuko i potego ka da nije pio sto godina.
A po Deemu se šetkao i gledao maltene ko da stan kupujemo a ne maramice za guzu.
Ma milo moje.
Prvi peh je bio kad je velika lizalica, ka ona iz cirkusa, pala na pod...ma te male suze s pitanjem: "mam oš mi je pliz oprat"....pa smo je oprali a onda je nepovratno pala na pod u prašinu.
Pa je mama kupila novu a tata nam se pridružio na kavi.
I onda najveći peh, frajer se prošetava ispred Impoortanea, tako važan, priča na mobitel i zapne za onaj idiotski tapet kojeg stavljaju na štekat...i tresne svom snagom na pod, složi se ka da je od kockica i čelom svom forcom zvekne u nosač suncobrana (ono šta se nalazi na podu:).
Pa je mama stavila led na čelo i tu je počela grinta...
Do doma u autu krokodilske suze, pa zašto on mora bit vezan, pa jesan ja sigurna da će policajac tati uzet sve "tune" iz takujina, pa jel ga ne mogu malo uzet u krilo, pa ovo, pa ono...
Pa zove sveki sa sela da ne može doć (jebala san ja ježa sa ovin poslon, spušit ću samo tako) i neka mi njoj donesemo Tijia.
Pa mamlazova reakcija da on na to nije spreman, da moramo imat prvo test-vikend da ga ostavimo za probu...pa moja reakcija: ajmo ga odnit, neš ti, i tako smo u gužvi do ponedjeljka, bolje da nije izložen svim tim živcima...
Pa ispred kuće žustra rasprava, pa san mu išla spakirat kufer...
Pa san u isti stavila i sve moguće ljekove zlu ne tribalo, najdražeg pasa, školjku za zahod (onu dječju)...pa san gucala suze sok san mu pakirala bocu i dude...
Pa opet grinta nekih 100 kilometara, pa bacanje igračaka kroz ponistru, pa as mater i ovome i onome...
Pa smo ga ostavili staroj.
A kad san ga pitala jel me voli, reka mi je : "neeeeeeeeeeeee, mama", i umra od smija.
A onda nan je reka: "ade, bite ća" (bižte ća).
Pa me pri dvi ure nazva i reka da je papijo jaje i da se igajo sa ba-on (bakom) i da sad ide leć jer mu se spava.

Ljudi moji, ovo mi je prvi put, u naše zajedničke nepune dvi godine da ću leć u sobu bez njega kraj sebe:(
Danas mi još ne fali toliko...al do ponedjeljka...muko moja pređi na drugoga:( :( :(

Al makar smo se prvi put..., nakon rođenja naše beštijice, sami u kući, na škripavoj posteji...ma još mi se noge tresu ;)))



- 23:50 - Prokomentiraj (22) - Zagrebi - #

Two down, how many to go?

Nazvala me teta jutros, ona kod koje sam živjela dok sam pohađala srednju školu.
Ta vijest koju mi je objavila je zasjenila onu o njenom skorom dolasku u Zagreb.
Nadam se da sjediš,-rekla je.
Sjedim,-odgovorila sam s knedlom u grlu očekujući nešto što sigurno ne može biti dobro i veselo.
Znaš,-nastavila je, desila se nesreća, njih dvoje su na motoru pretjecali kamion, zabili su se u auto.
Frontalka totalna...X. je poginuo na mjestu, Y. je u komi.....odzvanjale su mi u ušima riječi kao pneumatski čekić...
Nisam bila bliska s njima, poznavali smo se i pozdravljali putem, a opet, ta me vijest uzdrmala tako jako kao da smo bili rod u najmanju ruku.

Što promislit kad ispred sebe na jednom kraju ceste vidite otrgnutu nogu, a na drugom kraju vlasnika noge probušena trbuha s crijevima van?
Kako reagirati kad pred sobom vidite prekinut život mlade osobe od cca. 20-ak godina?
Što vam prvo pada na pamet?
Pustimo sad na stranu mladenački bunt i želje, turbo brze mašine i dodatnu opremu, zaboravimo čak i ograničenja i prohibiciju (jer, ruku na srce, interveniranje u bilo kojem od ovih slučajeva dešava se prekasno), zaboravimo na trenutak revoluciju i evoluciju, nemojmo se sad prisjećati vremena kočija i tovara...

Promislimo o nome što bi po nama, trebalo biti fer, kako bi izgledao pravedan i pošten svijet.
Zar nam uistinu treba veći dokaz od ovoga da o nama, o našem bitku i egzistenciji, pa čak i o onome što ćemo obući i jesti taj dan, odlučuje netko tamo gore?
A kad budemo u glavi stvarali savršenu viziju fer-a, postavimo si pitanje je li uistinu pravedno da dva mlada života od 20-ak godina bivaju otrgnuta od svijeta, od življenja dok u staračkim domovima postelje zauzimaju oni koji su već odavno prešli 90-u i opstaju jedino zahvaljujući modernoj tehnologiji?
Zar je uistinu pravedno da taj plan koji krojiš, ti tamo goe, namjerno ti ne pišem ime velikim slovom, zar je uistinu fer jebote, da si ih sad uzeo sebi?
Nisu ni počeli živit, kvragu!!!
Tek su iz škole izašli!!!
Kako da njihova mater prežali taj gubitak uz staru mater od 90 i nešto koja vene doma?
Zašto, o jebo te, zašto???????????????

Iskreno se nadam, ako doživim zagrobni život, pod uvjetom da se ne reinkarniram u nekoj drugoj osobi da ćeš mi odgovoriti na ovo.
Previše sam te puta ovo pitala, ne želim više.
Kad budeš slijedeći put odlučivao onome kojeg ćeš uzeti, ako taj netko bude meni blizak, molim te uzmi mene.
I daj ljudima odgovor, makar na plakatu velike zgrade, ne moraš vikati, neće te svi ni htjeti čuti.

A do tad, ja živim svaki dan maximalno, do kraja, ne želim misliti o onom sutra.
Jer tko zna koliko još rana me očekuje, tko zna koliko još vijesti moram otrpjeti s knedlom u grlu, sjedeći na stolici ili podu.

Molim te samo, uzmi mene prije moje djece, to te samo molim, onako iskreno, između mene i tebe, da nitko ne čuje.


- 01:15 - Prokomentiraj (32) - Zagrebi - #

Zašto me niste naučili?

23.08.2004., ponedjeljak

Čula sam danas jednu pjesmu koja me vratila u prošlost.
Nekih 4-5 godina unazad.
Kad sam bila s Njim.
Iako sam ga davno ostavila iza sebe, sjetila sam ga se sa sjetom.
U sjećanja nisam morala prizivati nikakve slike, same su se listale pred mojim očima.
Danas, 5 godina kasnije, tu.
Onda, 5 godina ranije, tamo, činilo mi se kako nijedan dan u budućnosti neć biti bez njega.
Naša veza bila je strahovito specifična.
Na jednoj zabavi, uzeo me bez riječi za ruku i poveo na podij (u Vatrogasnom domu doduše, ali meni je izgledao kao podij Sheratona).
Na kraju plesa me poljubio.
Sat vremena kasnije, u kuhinji njegovog prijatelja predstavio me kao svoju curu.
Slijedeći vikend, na drugi otok, došao je za mnom.
Legli smo na isti krevet, ja na lijevoj, on na desnoj strani (ako gledate iz perspektive kreveta).
Ujutro me probudio i pozdravio me, kao prijateljicu.
Tek onaj drugi vikend iza ovog me odveo doma, kasno navečer.
Tad me čak obgrlio dok smo šetali rivom.
Kod njega doma, prve riječi koje smo izmjenili bile su one koje su komentirale pokušaj samoubojstva Mate Miše Pištolja, pardon, Kovača.
Nakon toga smo se posexali, u tišini, bez riječi.
Kad je svršio, okrenuo se na drugu stranu i zaspao.
Ja sam se osjećala prazno.
Jer sam ga voljela snagom orkanskih visova, kao što sam ga još godinama nakon toga voljela.
Ni dva mjeseca koja su uslijedili nismo puno pričali.
Eventualn o mojoj školi ili o njegovim treninzima.
Jesam li spomenula da je bio stariji od mene 9 godina?
Definitivno smo prekinuli na dočeku Nove godine.
Možete li zamisliti kako boli prekid u noći koja bi trebala biti najluđa, najveselija, u kojoj bi svi trebali biti povezani nekom nevidljivom niti?
Nikad više nismo pričali, kao što ni u vezi nismo.
Danas je oženjen, ima sina iste dobi kao što je i moj.
A mene još boli.
Još me štrecne u srcu kad ga vidim, još mi zasuze oči kad se sretnu s njegovima.
Nije baš lijepo i pristojno kad ti zaigra srce dok te muž drži za ruku.
Nije da ga volim, ne bi vjerojatno ni popustila kad bi imala šansu, opet.
Al me štrecne.

Zašto kvragu?
Zašto dok smo mladi, dok smo u najluđim i najopuštenijim godinama nemamo snage, nemamo sposobnosti i hrabrosti boriti se za sebe i za one koje volimo?
Zašto nas tome ne uče u školama?
Zar je uistinu algebra i geometrija, sintaksa i lektira bitnija od vještina koje će nam uistinu trebati čitav život?
Nije li nepošteno najljepše godine života provoditi držeći želudac u rukama i srce u grlu?
Nisu li nepoštene te, kako ih ljudi vole nazivati, "bezazlene suze" koje bole puno više od ovih danas?
Što je to u ljudima koji nas tjeraju da takve probleme učimo na svojoj koži a recimo kad imate dijete svi su puni savjeta koje je bolje naučiti iz primjera nekog drugog?
Zašto meni nitko nije znao reći da je sve što sam trebala napraviti, sjesti i istresti mu svoju dušu, ogoliti se do srži pred njim pa mu onda dati da odluči?
Zašto mi nitko nije rekao da su riječi "volim te" nešto najljepše što čovijek može čuti, nevezano je li muško ili žensko?
Zašto me i danas muči to isto?

Kad malo bolje promislim, iako me još uvijek muče iste dileme, možda nam je sudbina usitinu svima zapisana unaprijed.
Da sam znala "pričati" i vjerovati da me on vidi onakvom kakva uistinu jesam, a ne onakvom kakvom sam se ja zamišljala, možda bi danas živjela na istom onom mjestu gdje smo prvi puta vodili ljubav, možda bi danas mojim sinom tekla nečija druga krv a prezime mu ne bi bilo ni blizu abecednom poretku ovog kojeg nosi danas.
Možda bi bila i sretnija, a možda i tužnija.
Možda se više opće ne bi voljeli, a ožda bi naša ljubav pisala najljepše stihove.
Možda.

Mada, isto tako, danas kad se nađem u nekoj dilemi, kad me stisne neki naoko nerješiv problem, razmišljam zašto me nisu naučili, shvaćam da se neke stvari moraju slomiti preko naših leđa da bi mogli ići dalje.
Da bi krenuli dalje zapisanim stazama sudbine, i više od nekoliko puta moramo promijeniti kožu.

A čvrsto vjerujem da je svaka od novih jača, deblja i čvršća.


- 01:09 - Prokomentiraj (47) - Zagrebi - #

Blog me baby

22.08.2004., nedjelja

Ako ste mislili da smo ja i CYBER danas slučajno sinhronizirane u temaciti teksta, prevarili ste se:)

Na jučerašnjoj kavi na TRGU, komentirali smo blogere i blogerice, tako da ako se kome štucalo znate ko je kriv.
Zaključili smo da nekakva blogerska kava mora past kad tad, a najboje skoro.

A na njeno pitanje ko mi je srcu drag i koga bi moje oči volile vidit a ruke stisnut njihove, nisan se trebala puno mislit.

No.1 bez konkurencije ŠJOR GALEB.
4-5 godina mlađi od onih koji su me "rodili", on mi je svojevrsni uzor i doživljavam ga ka oca ili barbu u ovim bespućima interneta. On mi zato nikako ne paše u scenariju klasičnog ispijanja KAVE, već ga vidim ODE, isprid nas pjat sa slanim srdelama, kozim sirom iz uja, demižanicom vina, a u pozadini KLAPA.
Neizostavni ljudi, bez kojih ovaj susret nikako ne bi bio pun pogodak su:
ŠJOR...:), ŠJOR MEZZO, MLADIĆ U DUŠI, ŠJOR JOE (je da je u Zagrebu ma mi baš paše u ovom aranžmanu)...a od ženskih, ANE MOJA LIPA ŠESNA, "TETA" KAŠETA, SEDAMNAESTICA i "TETA" IDA. Kad bi se najili i napili, bome bi pala i pisma.
A jednom kad budemo ponavljali ovakav isti susret, zamislila bi na njemu kompletnu posadu Dalmatinskog pera (vamo s live bande).

A dok se taj susret ne ostvari (a ostvarit će se ne zvala se ja...), u Zagrebu bi stvarno volila srest: PTICU, BEŠTIJICU, NJEGA, NJEGA, NJEGA, POLIGLOTNU i OVU CURU.
Recimo da za početak preferiram uže susrete (ne mislim na kile), recimo do 5 ljudi max., tako da svih stignem upoznat i svakome se posvetit po zasluzi.
Idealno bi bilo da se napravi nekakav veliki blogerski tulum:)

E, a ovaj "MALI", bi me sigurno (kad bi se sreli) vratio u "mladost" (žalite me staru, molim:), a još kad bi me odvea na kakav party....:)))

Pari mi se da san nekoga zaboravila...jesan, jesan...fali mi jedan u onoj prvoj kombinaciji u konobi...evo OVAJ ;).

A sad da skužate, toliko san se umorila da iden leć.

P.S.Ima vas još puno al me već ruke bole a i rame mi se ukočilo...skužajte, laka van noć.


Evo van jedne prigodne, za dušu...
Palo sunce iza surih hridi,
mati čeka da se otac vrati
Umoran sa polja ka i svi težaci,
već je vrime da se pođe spati
Al otac ka uvik po svome,
u konobu na kapljicu svrati
Pa zapiva onu pismu,
ča mu lipu mladost vrati

Zapivajmo noćas u konobi,
nek se stare uspomene bude
Tuđi čovik nikad neće znati
što to veže Dalmatinske ljude
Zapivajmo noćas u konobi,
našoj sriči dignut ćemo čaše
I onda kad ne bude nas bilo
pivat će se pisme naše...


- 16:43 - Prokomentiraj (20) - Zagrebi - #

U raljama velegrada I.

21.08.2004., subota

Kad sam te 2001 stupila nogom na zagrebačko tlo, bijaše to moj prvi susret s gradom te veličine i takovog tipa (ne računam sad gro sjeverne Italije koju sam posjetila za srednjoškolske ekskurzije).
U biti, izravan doticaj sa zagrebačkim tlom zbio se pred kućom u kojoj danas živim, ali govorim o onim utiscima koje su na mene ostavile velika svijetla, veliki reklamni plakati, uredno ili neuredno poslagane zgrade i neboderi, jednom rječju: veličina.
U svim oblicima i u svakom pogledu.
Tih nekoliko dana koliko je prošlo do mog prvog susreta sa Zagrebom, odnosno sa velikom statuom velikog bana, ni ne računam.
Biti u kući u Hvaru, Splitu, Firenci ili Zagrebu tako je svejedno.
Kad sam dakle prvi put uživo vidila Jelačića bana preplavio me osjećaj ponosa, važnosti i veličine.
Naravno, prvo što vam pada na pamet u takvom trenutku nije primiti dotičnog za prst, kao što bi recimo napravili u Splitu, Grguru ninskom, već iz torbe izvući mobitel i nazvati mamu koju ste ostavili daleko iza sebe, na otoku.
Kad mama pohvali i s odobrenjem prihvati vaš entuzijazam, mirne duše možete nastaviti sa življenjem u tom velikom gradu.
Prepoznati Dalmatinca u Zagrebu vrlo je lako.
Ako ispred sebe vidite osobu koja s oduševljenjem gleda u izloge, koja se svima ispred sebe smiješi i pozdravlja ih ako nikako drukčije onda klimanjem glave, ako ta ista osoba bez imalo problema zaustavlja ljude pred sobom pitanjima: «a koja je ura, a di je «to i to», znate da je to Dalmatinac.
Ma ne možete fulat.
Nemojte samo da vam se dogodi ka i meni pa da ženu sa puknutom kalcetom ispred sebe zaustavite ne biste li joj skrenuli pažnju na nesklad na nogama, pa završite u traumi zbog natučene glave torbom (karikiram radi dramatičnosti radnje i slikovitog opisa).
Nemojte također pozdravljati baš sve starije od sebe putem, to (zapamtite) jednostavno nije pristojno.
Dogodit će vam se da vas starček s nevjericom počne ispitivat o vašem porijeklu (ili podrijetlu, ne znam kako se piše), o tome di vam je lozje i na koga vam glasi grob, i dalje ne vjerujući da vi niste financijski ispektor već samo nadubudna osoba koja mu je poželjela dobar dan.
Zadržite li neke dalmatinske riječi i osobine riskirate reakciju nekog skinheada koji se, eto, slučajno tu našao.
Dakle, «adio» i «fala van lipa» najčešće nisu prihvaćeni s dobrodošlicom.

Postoji, nažalost i druga strana bivanja «dalmatinac u Zagrebu»...
Ako ste novčano hendikepirani ili još uvijek niste položili vozački jebali ste ježa.
Jednostavno ste osuđeni na javni prijevoz odnosno tramvaj.
(zapamtite, jer ćete to sigurno probat ( ka i ja )...od Dubrave do Remize nije isto ka i od Rive preko Marmontove do kazališta —> pješke naravno)

Sad kad smo zaključili da ste osuđeni na javni prijevoz, moramo zapamtit slijedeće natuknice:
-ispred tramvaja imajte samouvjeren stav... trbuh unutra, prsa van!
-za svaki slučaj, imajte kartu u torbi
kad vas kontrolor pita di vam je karta recite: «u torbi»
kad vas pita da mu je pokažete, ne budite sebični, pokažite mu je
kad vas pita jeste je poništili recite da niste, jer vam treba
kad vam proba objasnit da je morate gurnut u ono žuto, recite da ste mislili da je to poštanski sandučić a tamo se karte ne guraju.
Kad vas počme gledat očima koje odobravaju boravak u Vrapču, recite da vam je to PRVI PUT (u tamvaju naravno)
-Kontroloru se uvik smješkajte, smješak sva vrata otvara (bitno vam je da se otvore ona od tramvaja)
-Nikad, ali nikad se zaboga ne smješkajte starim, pijanim ljudima koji smrde.
"To ne bu dobro", rekli bi prijatelji metropolitani.
Ovaj primjer ne trebate učit na vlastitoj koži jer je bolan:
Dakle, ne smješkajte se navedenim ljudima jer oni traže upravo one naivne, nasmješene, praktički nevine.
-Ako vam u tramvaju slučajno nečija ruke klizne preko ramena u dekolte ili vam se niz leđa spusti u hlače, zapamtite, nije loše pokazati zube i izbuljiti oči.
Takve ta radnja najčešće odbije (kad već nemamo neke sposobine tvorova).
Ni moj ogroman trbuh u osmom mjesecu trudnoće (za ilustraciju, dobila sam 27 kila u trudnoći) jednog nije spriječio da me «zašlata».
Kad tad ćete se sresti i s onima koji vole svoje genitalne organe pustiti na zrak u tramvaju i to baš pred vama.
-Uzvraćanjem osmjeha ljudima koji su vam na prvu sumnjivi riskirate također situaciju u kojoj ćete biti primorani vratiti se s istima u povijest, poslušati čitavu priču o dolasku njihove obitelji u Zagreb, a ako ste baš sretne ruke, nećete morati biti upoznati s fotografijama dotičnih (sve je dobro dok vam ne pokazuju fotografije dlakavog poprsja...ja vidila, nije lipo).

Da sumiramo.
Sav onaj divni, topli mediteranski temperament u početku života u metropoli, ukoliko želite opstati u istoj, morat ćete za početak gurnuti u drugi plan.
Lajavost i buka i nisu baš dobrosošli.
Osmijeh i ljubaznost najčešće prolaze samo kod neljubaznih teta na šalterima banke i inih birokratskih ustanova.

Welcome to metropola!


- 02:36 - Prokomentiraj (16) - Zagrebi - #

Oda meni

20.08.2004., petak

Moja fameja Opravdavat se nikad nisam volila nikome.
Još uvik iman traumatska sjećanja na razrednicu iz srednje koja me "nije volila".
Pas mater, nisan ni ja nju, ma mi je bila autoritet pa san je vajala slušat (ili se makar pravit).
Prerasla san fazu opravdavanja roditeljima, profesorima, lošim momcima...
Ima dana kad se za neke stvari i u braku moram opravdavat.
Ne volim ih, al ih ima, a ako i postoji osoba koja će od mene opravdavanje doživit onda je to muž, moj muž.

Danas iman potribu ne se opravdat nego reć par riči i elaborirat ih, jerbo, često puta, nešto šta napišen razumin samo ja pa me se krivo interpretira.

Mislim da sam normalna osoba, da iman mane ali i vrline.
Često puta sam naporna, al najviše sebi.
Iman faze koje ima svaka žena: dane lipote, dane ružnoće, dane debljine...
Kod mene su možda malo više izražena ova zadnja dva tipa dana.
Jebi ga.
Imam komplekse, grozne komplekse...trudim se ličit ih al mi ne ide baš kako bi ja tila.
Ima i ljudi koji su rođeni da bi takve kompelse izvlačili na površinu, kod onih drugih ljudi.
Takve ljude ne volim i izbjegavam ih (GALEB je pisa o njima niki dan).
Takvi ljudi me sjebu samo tako, znam, štos je u tome da naše priznanje njima samo imponira i čini ih sretnima, ali ja sam generalno takva osoba koja voli druge nasmijavat, usrećivat i slično.
Jebi ga.


I znate šta...
Imala san voju pisat o svemu i svačemu, o ovome i onome ali neću.
Za dišpet, neću.

Ja sam fenomenalna osoba, ako i nisam toliko lipa izvana jesam iznutra.
I to mi, dragi moji, nijedna Sabina neće uzet u životu.
JA iman fenomenalnu vezu.
Fenomenalno dite.
Fenomenalnog muža: čije mi riči znače najviše, čiji mi pogled znači najviše, čija me šutnja najviše boli, čije me suze peku u dubini duše.
To je čovik kojeg volin više od života, kojeg na momente i mrzin najjačim intenzitetom.
On je jedina osoba na svitu koja me može izvuć iz svakog sranja, pa čak i iz onog kojemu je on glavni uzrok.
Ja iman kvalitete koje nemaju svi.
Imam moć dobit sve kad oću (jeba te, ovu moć stvarno moran istrenirat).
Trebala bi mi ura vrimena da nabrojim jude koji me vole.
Trebao bi mi cili jedan dan ako ne i više da nabrojim ljude koje ja volim i koje sam na neki način usrećila.
Naučila sam, među ostalim da ako se sam ne hvališ, hvalu nećeš ni dočekat tako skoro.
E pa, ovo je oda meni.
Za sve ono šta san u životu napravila i šta tek čeka da se slomi priko mojih škinih.
Ja sam snažna, ali ne uvik.
Napravjena san, ka i svi vi, od krvi i mesa.
I meni ka i svima vama tribaju suze, triba mi utjeha, triba mi jedna Kašeta di ću se naslonit i istrest dušu.

A ono što je najboje od svega je da ja znam priznat greške, znam pokazat osjećaje, ne sramin se reć da mi je teško i da ne mogu sama, nije mi "bad" reć da iman probleme.

Bad mi je jedino kad se nađe neka nedojebana tuk koja mi soli pamet ričima kako san ja mlada i neiskusna, glupa i lakomislena.
A najluđe od svega, ta ista koja mi kaže da je moj brak sranje.
Pih...
Odavno sam naučila da je zavist jedna od najgorih ljudskih osobina, a zna ubijat gore nego mržnja.

I kad cilu situaciju sagledan sa svih strana mogu samo reć da mi imponira imat Sabine u životu.
One koju su mi zavidne, koje nemaju ono šta ja iman, a koje to ne da ne mogu nego ne znaju dobit.
E pa, drage moje Sabine, ja ZNAM, ja to IMAM.
Ako samo poželim, imat ću to zauvik.

ZATO JER ZNAM!


P.S. Na slici je ono najvridnije šta ja iman





- 00:56 - Prokomentiraj (41) - Zagrebi - #

Good morning sorrow

19.08.2004., četvrtak

Imala sam tekst, lirski, al sam ga izbrisala.
Kao što zadnje vrijeme mnoge stvari i osjećaje jednostavno brišem.
Ovo ne pišem sebi.
Ovo je za tebe.
Kao što je sve ovih zadnjih godina što radim, za tebe.
A ne znam da li mi se vraća.
Ne vidim ili ne znam vidjeti?
Tužna sam kronično.
Željela sam opet pisati veselo, neopterećeno, onako kako su ljudi navikli.
Shvatila sam da nitko ne voli čitati tužne retke teksta, ali danas ne mogu.
Danas pišem za tebe, iako znam da nećeš imati vremena za čitanje.
I znam da će se opet ponoviti prošlost.
Nakon par dana, kad već budem «svoja» pročitat ćeš ovo...ali onda će biti kasno.
Ovaj tekst slegnut će se na onih tisuću prethodnih, sličnih.
I zagrljaj će – pomislit ćeš – rješiti sve.
I oće u tom trenu.
Do novog teksta kojeg ću napisati rađe nego da trošim riječi.
Jer papir trpi sve, i čak kad mi ne odgovara ničime osim šutnjom, bit ću sretna i voljet ću ga.
Jer trpi sve.
Danas više ne mogu, ne želim...

Zamišljam kakav će biti život za par tjedana, za mjesec-dva kad zajedno budemo odlazili iz kuće i zajedno se predveče vraćali.
Koliko ćemo onda biti daleko jedno od drugog?


- 12:13 - Prokomentiraj (31) - Zagrebi - #

Neka van rečen

18.08.2004., srijeda

Noge Evo sva dica su mi zaspala (uključujući i onu potencijalnu, fala ti bože) i sad san sela tu čitat svekoliko bločanstvo (ka pučanstvo, jel) i palo mi na pamet kako ćete svi ujutro kad se probudite odma dotrčat na moj blog vidit jesan živa i jesu me okovali radnim odnosima ili nekakvim odnosima, pa san ja promislila kako bi bilo fer od mene da vas ne držin u neizvjesnosti i da ne riskiran vaše izgrižene nokte pa ću van reć u "čemen" je stvar...

Upoznala san jednog divnog čovika preko interneta (ma, ne, nije mi ljubavnik ako ste to mislili...beeeelj) i tako smo malo pričali o poslu i nakon šta me je pita di bi ja volila radit, ka iz topa san mu odgovorila: "na televiziji".
"A šta mi to koji kurac nisi ranije rekla, moga san te ugurat "tamo i tamo"
Eeeeeek???
Tako san nekako reagirala i nakon šta san nekako zadržala živce na okupu, utišila se činjenicom dda je to sve sudbina i ništa drugo.

Popodne mi je stiga sms od dotičnog šjora a pisalo je: "evo mene "tu i tu" i cilo jutro mislim na tebe (pomislila san: "a u pičku materinu, ko će ga se sad rješit) i stvarno si ne mogu tebe zamislit ko konobaricu, jesi li ti voljna doć do mene na posal da ja tebe naučim radit "ovo" pa da ti u rujnu možer radit "ovo" za "ovu"?

Povuci potegni, evo smo se nakon dvi šetemane uspili konačno dogovorit i sutra van jatako iden "tamo i tamo" učit radit "to i to" da bi sutra mogla radit za "to i to" za "nju".

Eto, sto posto ste sve shvatili i nećete morat sutra grist nokte misleći samo na "šta je s BigMammom, jel živa, jesu je oteli, jel radi?".

A sad gren leć...

Ne znan jel se i vama isto pari da mi se inspiracija vraća doma, a?



P.S. ovo su van naše noge na balkonu u Hvaru (mi smo u Zagrebu)


- 02:13 - Prokomentiraj (23) - Zagrebi - #

Tek tako

17.08.2004., utorak

Riči mi ne dolaze.
Biže od mene.
Umotana u deku, na temperaturi od 26 stupnjeva, plaćam grijehe uživanja; namakanja u hladnoj vodi vrtnog bazenčića.
Jebo me pas ako bi me bolilo da sam na moru.
Ali nisam na moru.
I boli ko sam vrag (a kako to vrag boli, jel ko vidio vraga uživo?)
Kosa mi nije masna ali nefeniranja radi, priljubljena mi je uz lice pa izgleda ko da me krava oblizala.
Danas sam si ružna.
Jučer sam si bila debela.
Prekjučer sam si izgledala kao Stepford's wife meet Carrie Bradshaw.
Ko zna kako ću si sutra izgledat?
Ovaj MS specifičan je po golemoj količini divljih živaca: jadni moji ukućani :)
Sin sa 22 mjeseca ponovno želi sisat.
Iako mama već 21 mjesec nema mlijeka, ne smeta mi, ne pada mi na pamet gurat ga od sebe sad kad se konačno želi mazit.
Rekoše mi je da je to faza straha od odvajanja.
Nadam se da shvaća kako ga nikad neću ostavit.
Još samo malo, valjda još zaista samo malo i konačno ćemo krenut s projektom adaptacije kuće.
To me jako veseli.
Mislim da je vrijeme da konačno počmem radit.
Sutra je prvi «razgovor» (!?!)...
Drž'te mi fige.
Trebat će mi.
Čak i više od sexa u ovom momentu.

Je, tako je, provjerila sam, ovo je sve za danas.
Nema inspiracije...


*ovo na slici nije more, ovo je na slici rijeka Sava ili nešto slično, ne snalazim se baš dobro u prostoru.


- 10:45 - Prokomentiraj (20) - Zagrebi - #

Suživot s ženom ili gdje žive predmeti

16.08.2004., ponedjeljak

Prosječan ljudski mozak E...
Kako s vremenom rastem (mentalno), primjećujem velike i bitne pomake u percepciji raznih stvari i informacija te u načinu ispoljavanja osjećaja.
Ono što je, po meni, bitno istaknuti je činjenica da sam naučila kontrolirat svoje nerve, tako da više nema situacija da su mi ka ovce raštrkane po livadi nego su svi lipo postrojeni, jedan iza drugog (ili jedan do drugog, ne znan kako to ide), ka u vojsci.
Znači, ne urlam više na službenice u bankama i na «sestre» u ambulantama, čak sam i u dućanima vidno smirena.
Ali postoje neke male sitnice koje moju tek otkrivenu skladnu i smirenu stranu totalno izbace iz kolotečine i natjeraju me da puknem skroz.

3 pune godine zajedno, od toga dvije u braku.
Živimo u NJEGOVOJ kući u NJEGOVOM gradu.
Ovo je bitno za razvoj daljnjeg teksta, skužit ćete naknadno zašto.

Kad sam tog 24.08.2001. (jel da je fascinantno kako mi žene pamtimo sve moguće datume) prvi put ušla (i ostala) u njegovu momačku sobu, preplavila me neka neopisiva radost i toplina (to je vjerojatno bio produkt smrdljivih kalceta ispod posteje), no odmah sam, okom sokolovim, uočila momački nered i nesklad naoko idiličnog prostora.
Slijedeći dan kad je došao s posla dočekala ga je panika.
Wife to be (ja) mu je amortizirala većinu namještaja i pobacala sve ono što je po njenom mišljenju trebalo živjeti u smeću.
Šok, nevjerica, ali...nervi pod kontrolom.
Oprostio mi je vjerojatno iz prosto neproširenog razloga što me poznavao tek mjesec dana a bila sam mu draga pa nije želio riskirat moj povratak na otok..
Ono što je bitno je da se on ni do dana današnjeg nije naučio na novi raspored(e), još uvijek nema pojma di pol stvari živi u kući.

Sinoć otvara najgornja vrata ormara u dnevnom boravku, vrata ormara u kojem žive krpe za prašinu, pips, pribor s koncem, garancije i računi (lipo je to složeno, to ja samo nabrajam po sjećanju), i na pod mu padne Pips (ili neko drugo ime, nije bitno).
Vješto ga zaobiđe, preskoči, računajući valjda kako dotični neće imat ništa protiv života uz rub pločice u hodniku.
Jutros mi slavodobitno, kao kakav ulov, nosi onaj isti Pips i odlaže ga na policu kraj zahoda.
«Aaaa...ne'š boga mi.
Taj proizvod ima svoje mjesto življenja, kako ću ga ja nać kad mi ga preseliš i sve to tako.»
Vidim zbunjeni pogled, početak osjećaja nelagode, oko koje se izdiglo skoro iznad obrve i molećiv pogled s pitanjem: «a di opće živi ovaj proizvod?»

Ovo je samo jedan primjer.
Ima ih dosta, svakodnevno.

Od svih mogućih razlika između muškaraca i žena, ovo je jedna od onih koje ja nikad neću razumijeti.
Na stranu one o njegovoj sposobnosti vođenja posla, menagiranju jednog projekta i grupe od 10-ak ljudi,na stranu činjenica da je uistinu mag za kompjutere i informatiku te da njegov mozak upija i ZADRŽI golemu količinu («pametnih») podataka..., na stranu i moja sposobnost da se sjećam svih mogućih datuma i obljetnica, rođendana cijele familije i prijatelja (mojih i njegovih), na stranu činjenica da bez ikakvog problema u isto vrijeme perem suđe, gulim krumpire, mješam juhu, vješam robu, presvlačim pelene, na stranu i činjenica da još uvijek pamtim detalje svih onih 15 knjiga koje sam pročitala od ove zime, svih modnih trendova i celebrity tračeva još iz doba moje srednje škole.
Na stranu i činjenica da pamtim tekstove svih pjesama koje sam čula, sposobnost da vlastitim rukama iz ničega stvorim nešto, na stranu čak i činjenica da sam sposobna u jednu kutiju od 5 kila ugurati i složiti 16 kila nečega.

Ja unatoč svemu tome, ne mogu nikako shvatiti činjenicu da on ni dana danas, nakon 3 godine zajedno, od čega dvije u braku, ne zna gdje živi Pips, ne zna gdje živi sinova roba, ne zna gdje žive mnoge sitnice.
Što je to u muškim glavama - koje su sposobne voditi Nasu , Microsoft, Plivu, i ine korporacijske kompanije koji su sposobni razviti i realizirati kompletan plan vođenja države, ratovanja, koji su sposobni otkriti lijek protiv neke neizlječive bolesti, klonirati ljudsko biće – što je to u njihovom mentalnom sklopu da se ni nakon 3 godine suživota sa skwo, ne snalaze u vlastitoj kući, koja je doduše adaptirana i prilagođena njezinim gabaritima?
I, da li se takve navike nesnalaženja u vlastitoj kući, dirigiranoj palicom vlastite žene stječu odgojem ili rođenjem?
Jerbo, ako ćemo tom logikom, onda odgovor leži očito u odgoju.
Moje dijete – SIN – sa nepune dvije godine zna mami donijeti čistu pelenu, omekšivać za robu, metlu i škovaceru, zna čak gdje žive mamini lakovi za nokte.
A tata mu ni nakon 3 godine suživota ne zna gdje živi Pips.

Pa nekad me uistinu čudi i činjenica da znaju pogodit rupu, pardon, vrata njihove kuće:)


- 11:03 - Prokomentiraj (26) - Zagrebi - #

Ne možeš bit' prorok u svom selu

15.08.2004., nedjelja

E da.
U telefonskom razgovoru s onom koja me je rodila, jučer, iskrsne jedna zanimljivost.
Bili su u nekoj uvali, jeli su pečeno meso a do njih je sjedila neka ženska.
Kako smo mi Dalmatinci po prirodi opušteni, elokventni i sve samo ne sramežljivi, odjednom se razgovor proširio na susjedne stolove.
Tako da si slobodno u glavi možete vizualizirati sliku terase restorana koji leži na samom žalu, čujete u daljini lom valova o morske hridi, cvrčke i sparinu, a u neposrednoj blizini čujete jedno 6-7 grla iz kojih izlaze neartikulirani glasovi ne bi li nadmašili i nadglasali onog do sebe.
Priča se o turizmu, poslu, budućnosti.
Ludilo je kako ljude oko ili pred klimaksom pukne neka ogromna doza adrenalina pa bi oni pomicali planine, kovali planove, upisivali fax i sl.
E...
I mog starog je «puklo».
Da bi mu na tu nekakvu rečenicu koja je opisivala njegov entuzijazam, odgovorila žena srednje dobi, obućena u bijelu...zavjesu pretpostavljam, kričavo crvenih usana sa nekakvom amjalijom, vjerojatno crvene boje, oko vrata.
Na nogama vjerojatno ima «isusovke» ili «rimljanke».
«Dragi moj gospodine, prvi korak ka uspješnom i zdravom životu je ostavljanje te ružne navike: PUŠENJA».
Moj otac se zamisli i reče:
«u pravu ste».
Je kurac.
A kad san te ja u zadnjem razredu osmoljetke molila ko boga da ostaviš taj otrov govorio si mi kako san blesava.
Ja sam te toliko voljela da sam i sama počela pušit.
Nadalje, ŽENA je počela pričati o prehrani, o uravnoteženom unošenju namirnica u organizam, o svajetima kako i dalje zadržati i eventualno loše navike a svjedno voditi zdrav život.
Jerbo, ona je bila na Tibetu, ona zna.
Vidiš oče, ja nisam bila na Tibetu, najviši doseg mog planinarenja je bila Vidova gora na Braču.
Ali ja svejedno znam savjetovati to isto što i ona.
Čak što više, ja ću te sigurno bolje savjetovat jer te znam bolje od nje.
Ali zašto su ljudi napravljeni tako da ponekad naše riječi i ne dopiru o njih?
Zašto je potrebno hodočastiti u Tibet da bi «dobili licencu» propovijedanja onog što u dnevnim medijima možeš pročitati na svakoj trećoj stranici?
Zašto je na jednom jedna lezbača* koja je na zadnjoj gej paradi ponosno nosila maramu duginih boja oko vrata (a i lijepo ide uz bijelu zavjesu), a koja je među ostalim, krateći i trošeći vrijeme svog nimalo ispunjenog života, odjednom adekvatan sugovornik i savjetodavac, a ja koja u svoj bogat obiteljski i društven život uspijem ugurati vrijeme za obrazovanje i edukaciju zdravog načina življenja-nisam kompetentna da bi na dulje od 5 minuta zadržala tvoju pažnju?
Što to oni imaju a mi ne?
Zašto iz tih ljudi zrači neka magnetska privlačnost koja kao da zove: «dođi, poslušaj me?»
Jedino po čemu je ona možda bolja od mene je činjenica da joj je trbuh još uvijek ravan, da joj međunožje nikad nije bilo rezano kirurškim nožem i dva sata šivano posebnim koncima, sise su joj obješene utjecajem godina i majke prirode, a ne sina gladnoga, obaveze koje možda i ima slobodna je preseliti u bilo koji dan koji joj paše.
Ali ona je i dalje pandan Dalaj Lame.
Jerbo ona zna, ona je bila na Tibetu.
A meni se čini da ću ja morat rezervirat još jednu postelju za mater tu kod mene... jer kad stari krene sa odvikavanjem od cigareta, navući će se na žderanje kikirikija i suncokretovih sjemenki (jer, to je ZDRAVO!!!), te kad krene sa noćnim pohodima na frižider a to rezultira iznenadnom navalicom zaliha sala... se ona neće moć nosit s tolikom količinom živaca i stresa.
A lipo san mu sto puta rekla, pročitaj moje mailove...

Stvarno...ne možeš bit prorok u svom selu.



*ovo je vjerojatno rezultat mojih predrasuda, isključite ih iz komentara.



- 11:18 - Prokomentiraj (19) - Zagrebi - #

Bračne veze III

13.08.2004., petak

Ribarski muzej, Vrboska-otok Hvar
(prizor iz kuhinje) Situacija slijedeća:
Rodili ste bebu i doma ste stalno s istom.
Budite se, pravite čokolino (ili gurate sisu ako ste još uvijek u mogućnost dojit), presvlačite dijete. Već ste se navikli na smrdljive pelene pa iste presvlačite vještinom cirkuskog akrobata.
Ako ste rođeni pod sretnom zvijezdom, dijete će vam, pijući svoju bocu, omogućiti pola sata da dođete sebi i pritom napišete blog.
Ulazite u kuhinju i smišljate što da skuhate od one lovine koju je pater familias priskrbio.
Dok se ručak kuha, naređujete djetetu da sjedi mirno na kauču (ako je dijete malo, ne morate mu naređivati jer i tako još nema sposobnost vlastitog koračanja pa ste s tog aspekta mirni).
Dijete vas određenih dana i sluša pa ste jako sretni.
Dok dijete sjedi miro na kauču, usisavate pod te perete isti.
Još niste ni spremili usisivač a već ste jednom nogom u kupaoni.
Iz koša za robu šire se neugodni smradovi te otvarate mašinu za pranje iste.
U međuvremenu izvlačite robu iz sušilice ili je kupite sa štrika za robu (neko bi reka, Tiramole).
Kad ste već u blizini, kupite prljavu robu s poda u sobi i načinjate krevet.
Bacate pogled na ogledalo i zadovoljno zaključujete kako kroz maglu ipak prilično ličite na homo sapiensa.
O ne!- približavate se bliže ogledalu i shvaćate kako je sve to samo privid.
Ogledalo naime ima na sebi prst debel sloj prašine.
Pokušavate na sve moguće načine obrisat isto bez da se ogledate u njemu ali ne ide.
Sjedite i plačete nad svojom sudbinom.
Kad ste se isplakali, jer suze pročišćavaju organizam, trčite u kuhinju jer vas miris pregorenog mesa šamara po licu kao šiba.
Otvarate pećnicu i nalazite se u dilemi: hoću li plakati sad ili kasnije?
Kasnije, zaključujete kako nemate vremena za još jednu turu pročišćavanja organizma i iz špajze vadite špagete i konzervu tunjevine.
Poslužit će svrsi, mislite u sebi.
A gdje je dijete svo to vrijeme?
Sjedi na podu u dnevnom boravku i razmazuje čokolino po podu, ili je možda našlo flomaster i nacrtalo nonu na zidu?
U glavi nova dilema: vikati, objasniti, po guzi ili plakati?
Okrećete se i izlazite iz sobe, pametniji popušta-učili su nas naši stari.
Ručak je već pri kraju a dijete vas od gladi grize za nogu.
Sjedate ispred kompjutera, hranite ga i pokušavate se spojit na internet.
Riknuo je modem jer je sinoć grmilo.
Arhghghghghghgh....
Dal da plačem il da se razbijem?-nova dilema.
Jebo dileme, mislite se sami sa sobom i odlazite u kuhinju oprati suđe.
Dok ste prilikom pranja suđa skužili kako su vam nokti u komi, dijete se iznenada umirilo.
Nalazite ga na najgornjoj prečki ograde na balkonu.
Vraćate se u kuhinju, diskretno pijete čašu vode s šećerom dok se dijete igra s posudicama i plastičnim žlicama.
Na kraju balade žlice i posudice su slučajno ispale kroz kuhinjski prozor, ali to vas opće ne dira.
U Billi ćete sutra kupiti nove plastične žlice.
Dijete je već kronično pospano a iz pelene se širi takav smrad da vam nijedno sredstvo za osvježavanje prostora neće pomoć.
Vještinom cirkuskog akrobata mjenjate pelenu i stavljate dijete na spavanje.
Ako ste uistinu rođeni pod sretnom zvijezdom nećete morati ležati kraj njega.
Zadovoljni obavljenim poslom, pokušavate popraviti modem.
Uspjeva vam, ni sami ne znate kako.
Spajate se na internet, otvarate gomilu prozorčiča, kad vam se zablokira miš.
Poraženi, gasite kompjuter i uzimate knjigu.
Ukoliko ste se rano probudili jutros, koristite priliku i strovaljujete se na krevet pored potomka.
Najdraži vam je kad je tako miran i spokojan te svo preostalo vrijeme provodite promatrajući njegove zaklopljene oči.
U momentu kad tonete u sad budi vas mili prodoran glasić: «mamaaaaaaaaa»
Već je kasno popodne i čini vam se da bi uskoro mogli zagrliti svoju platežno sposobniju polovicu.
Odmoreni i sretni birate broj njegovog mobitela uvjereni da je on već na putu.
No, bilo bi preglupo da svijet funkcionira na način kako vi želite.
Pater vostrum je još u firmi, ali upravo sad kreće doma.
Rezignirano palite televizor i gledate crtiće s djetetom.
Kako patera još uvijek nema, igrate se s autićima, vi i vaše dijete.

Pater familias u neko doba ranog predvečerja (zimi je to navečer, a liti još uvik po danu), dolazi doma, puše s vrata, skida znojnu i smrdljivu robu (mrzim smog koji se uvuče duboko u tkaninu), ovlaš vas dira usnama po masnoj kosi, zagli i poljubi dijete te sjeda na prvo slobodno guzici privlačno mjesto, paleći cigaretu.
U pogledu molećivih zjenica čitate: «gladan sam i pije mi se kava».
Ako ste dobre volje i dijete vam nije pojelo ama baš sve živce koje ste obnovili prethodnu noć, spavajući bez prekida, odlazite u kuhinju.
Podgrijete mu špagete s tunjevinom, napravite mu kavu, servirate mu da se slučajno čovjek ne napregne previše ustajući se sa kauča.
Gledate ga milo, zaljubljeno, pogled vam je pun topline, odmarate svoje oke na njegovom umornom licu.
Pitate ga kakav mu je bio dan, odgovara man nešto nesuvislo, preko kurca.
Ništa mu ne odgovarate nego ga gledate sa suosjećanjem.
Kad je pojeo i preselio se na balkon, digavši noge na ogradu, zaključujete kako je sad idealan trenutak da ga nesigurno priupitate postoji li ikakva šansa da osjetite makar dašak ljeta (ne računamo litre znoja koje izgubite za usisavačem), te da vas izvede, makar u kino.
«Ahhhh, ne da mi se, krepan sam, jel ne vidiš da jedva dišem, grrrrr....jel može sutra, molim te, stvarno mi se ne da»-zaključuje molećivim pogledom.
Ah da,-pomalo vam nestaje strpljenja, «A ja sam mogla s tobom u ribičiju, a tebi je teško mene izvest SAMO u kino».
Svađa se polako rasplamsava no vi ste pametna žena, tolerantna i popustljiva do kraja.
Povlačite se u osamu svog kompjutera, dok vam se suze cakle u očima.
Kad vas u slijedećem momentu upita jeste li za šetnju vrtom, rezignirano odgovarate: «ne dragi, stvarno mi se ne da, preumorna sam».
Šutnja traje.
Prilazi vam par sati kasnije, grli vas šutke.
Nakon što je primjetio vaše mlake ruke koje su se bezvoljno objesile uz tijelo, ne pokazujući ama baš nikakvu tendenciju ka uzvraćanju zagrljaja, zaključuje kako je stvar rješena i kako vam kino sigurno neće past na pamet narednih mjesec dana.
Leži u krevetu, spava mirno i spokojno.
Vi se za dišpet spajate na Iskon i chatate s muškarcima koji tu večer i nisu tako mirno zaspali.
Poznato?


- 14:03 - Prokomentiraj (23) - Zagrebi - #

Ti si moje sve

12.08.2004., četvrtak







Jučer sam sjedila na kauču, ti si došao, zagrlio me svojim malim ručicama i nježno, najljepšim osmjehom na svijetu rekao:

"Mama, vojin te".


Mislim da su ti moje suze sve rekle :)


- 19:31 - Prokomentiraj (19) - Zagrebi - #

Ingordeca

11.08.2004., srijeda

Već svi znate da sam ja jedna sentimentalna beštija i da dobrim dilom živim u prošlosti i od sjećanja...
Kad smo neki dan pričali o idealnom odmoru, ono kako bi ga nazvali "iz snova", ovaj moj je ispalio da bi on najrađe sa nama na neku lanternu, bez ljudi, bez buke, bez gužve, samo more, nas troje, mala kamena kućica i uživancija do kraja.
Khm...
Biće da san ja još mlada, luda i željna života kad san mu rekla kako bi na lanternu išla eventualno na jednodnevni izlet, a nikako na duže od jednog popodneva.
Biž ća, rekla san mu, kako ti misliš da bi ja mogla bez kafića, bez ljudi, bez muzike, bez kompjutera, bez se lipo obuć i namazat...i da ne nabrajam.
A onda me puklo...shvatila san da mi niko nikad nije reka nešto tako lipo, da je to vjerojatno vrhunac ljubavi koju mi je neko pokaza...
On mene voli toliko jako da bi moga izdržat sa mnom par tjedana na pustom otoku, na lanterni, bez igdi ikoga...
Moga bi me, dakle, gledat svo to vrime raščupanu i bez šminke, bez veze obučenu ili šta je najluđe, ka od majke rođenu, bez problema i bez gnjusnog izraza na faci kakvog ja složim samo na takvu pomisao, a kamoli na realizaciju iste.
On mene voli...yeaaaaaah!

E, a kako su naši stari onda živili?- puno mi puta padne na pamet.
Sićan se svojih lita provedenih na otoku kod none, večeri provedenih u nečijem dvoru, najčešće na podu dok su nam stari pričali priče...najčešće jezovite s namjerom da nas toliko prestraše da odma idemo leć i ne dižemo se dok sunce već dobrano ne zagrije to malo ribarsko misto.

Kako su ljudi živili bez kompjutera, bez televizije, bez perilice za robu, sušilice, telefona, mobitela i svih inih sranja koja, kao uljepšavaju i olakšavaju naš život?
Čekaj malo, kako ti ljudi nisu išli jedni drugima na živce, kako si isu dopizdili nakon nekog vrimena?
Sve su njihova dica slušala tehno i hiphop, moš mislit.
Svaki je od njih ima svoj dnevni raspored, svaki svoj zadatak.
Fala dragom bogu i mojim pametnim roditeljima koji su me pustili da na neki način održim taj način života i taj svit živima.
Pa smo tako svaki dan radili nešto zajedno: kuhali, prali sude, meli, igrali se.
A najdraže mi se sitit onih večeri redukcije struje i vode, kad bi svi skupa seli u nečiji portun sa dvi-tri šterike, igrali na karte ili prepričavali one iste jezovite priče koje su se godinama vrtile na repertoaru.
I kad se sad sitin, nekad kad sidin tu u ovoj kući, u hrvatskoj metropoli, u 21. stoljeću, i kad žalin samu sebe kako mi je dosadno i kako neman šta radit...dođe mi da sama sebi opizdin jednu škopulu jerbo san se totalno prebacil na ovaj hi-teck, light-speed način života.

Moji pokojni nona i dite su se strašno volili, i pod stare dane su se kokolavali.
I nije mi to bilo smišno, ni čudno....niti san ikad promislila: "pa kvragu, kako si ne dopizdite?"
Jerbo, nakon cilog dana rada, ulaganja u kuću, u fameju, u posal, seli bi zajedno uz šteriku i gledali se u oči.
I bez telefona, bez televizije, bez kompjutera, bili su dovoljni jedno drugom, volili su se, gojili dicu, lipo smireno, kalmo i s regulon.
I znate šta, drago mi je da nisu doživili ovo vrime, ovu turbulenciju informacija i novitadi...jerbo bi ih ugušilo, izgubili bi jedno drugo, izgubili bi tradiciju i običaje.
Mi smo judi ingordi, nezasitni, vječno nezadovoljni, sa onim crvom u guzici koja nas stalno tira naprid željno novog, boljeg, višeg, jačeg.
Gubimo i zaboravljamo na osnovne i najbitnije ljudske vridnosti, samo nan je karijera i posal na pameti, samo grabimo i koračamo širom rastvorenih usta i očiju...
A dovoljno je samo sest na minut, okrenut se oko sebe i posvetit malo vrimena sebi, svojoj dici, fameji, kući....da bi se u srce uvuka mir i spokoj, da bi shvatili kako nan ništa drugo ne triba.

Na kraju krajeva, judi moji, izist će nas briga, satrat će nas ingordeca, a naši stari su znali proživit i cili vik bez likara.

Kad malo boje promislin, i nije loša ona ideja opustom otoku i lanterni, makar na neko vrime...(samo, isto b ja volila da mi spoje modem, tamo doli :)))


- 11:27 - Prokomentiraj (12) - Zagrebi - #

Dan kad je pala nevinost

10.08.2004., utorak

Imala san nešto godina, neko lagano iskustvo (žvakanja, brijanja, drpanja) iza sebe i te famozne «nevinosti» san se tila rješit pošto-poto...
Iman šta zahvalit i svojoj najboljoj prijateljici (u daljnjem tekstu šinjorini R.) koja me ubijala svojin pričama o tome kako je to lipo, kako se zemja trese, kako anđeli pivaju i kako ti se oči ospu zvizdama u tom momentu...

Sad san se tek sitila da postoji velika šansa da ovo sve procuri sa strana pa da mi i otac i mater ovo mogu pročitat, al šta ću in ja, i oni su se jednom prvi put posexali...

Ja san bila luda ženska dok san bila mlada (ma, još san mlada i još san luda, al znate šta oću reć..), baš san se uživila bila u taj film o sexu, zavođenju i sl...
Počela san se izazovno oblačit, a najveći doseg moje izazovne robe bila je minica i majica koje san napravila tako da san ostrigla na pola jednu veštu koju mi je stari kupija na buvljaku...a kad se sad sitin...nisan je bila ni porubila nego san šetala sa onim koncima, ka da san Bogu iz parangala utekla...
Znači, crni minić, crna majica na špaline i priko žuta košuja koju san dobila u nasljedstvo od barbe koji je u vrime nošenja iste bia hipi(k)...
A na nogama modre sandale na tak...(di'š miksat modro i crno...)
I tako...probijala se ja 8 puta...sa razno-raznim, jel...tipovima...
A među njima je bia jedan mulat...ajme divote...onako kafenkast, ma ka čokolada...
Samo, kad se skinija, ja san utekla...šokirala me veličina ORGANA..
Pa je bia jedan mali, mali, mali...i od tamo san utekla..
Sad kad se okrenen i sitin svega, pari mi se da san ja nešto često bižala u mladosti (e di mi je pamet bila...)
Oko petog miseca godine gospodnje 1998, jedan Ž. me pita oću mu bit cura...
Naravno da oću, ti si prvi koji me to pita (ajd, nisan mu ovu zadnju primjedbu rekla, ipak san ja i sramežljiva malo)..
Drugi dan mi je materi donia cviće i pija kavu s njon dvi ure vrimena...ja san sidila kraj njih ka drvena Marija i mučala, vrtila prstima i pravila se pametna...
Par dana nakon toga nazvala me prija (jer san ja bila u školi u Starome gradu) i rekla kako Ž. ima ljubavnicu...
Ajme šta san bila ponosna, je majke mi...osjećala san se ka u pravoj vezi...
Na sljedećem «dejtu» san mu usrid kafića, isprid prijatelja «dala nogu» (mada bi mu je od gušta bila zatukla u onu stvar)...a kraj njega je sidija jedan mali plavi krasni bosanac koji je na to opa sa katride od smija.
Al, znate, moran priznat da mi i nije bilo baš svejedno...odjebala san prvog koji me pita za «hodanje»...
A utješia me onaj plavi (za dišpet van neću reć kako se zva).
Šetali smo se kraj mora, pričali među ostalim i o utjecaju vlage na književnost, o tome kako mu je radit na «baušteli»...a ja san mu se pritom divila bicepsima, tricepsima i četricepsima...ostali «cepsi» su mu tad bili pokriveni...
Znači, gledali smo zvizde, divili se zvukovima valova koji su tukli oba sike...i ne znan ni di ni kako (a tako to i inače ne biva da se ni ne snađeš, a ono opa...) počeli smo se ljubit...
Ma baš nan je bilo lipo, divota jedna, komarci nas izgrizli, sike nas nažuljale,ja slomila tak od sandale...ma ludilo.
Ništa se, jel, tu večer nije dogodilo, a ja san se sve potajno nadala kako ću baš tu večer postat žena.
Ujutro san nazvala R., sve joj ispričala, a ona je baš bila ponosna, rekla mi je neka ga sljedeći put dobro stisnen nogama da mi ne uteče i da se priton sitin nje...
Par dana je prošlo od tad.
Tu večer san izašla vanka a na sebi san imala rebe i jednu kafenu usku majicu...ne služi me pamćenje baš do te mire da se sitin koje san postole imala, ali prilično san sigurna da to nisu bile one modre sandale (jerbo modro i kafeno ama baš nikako ne ide zajedno).
Ja i Anđa smo izašle na đin-tonik i uživale ka prasice.
E, da ne zaboravin, bia je dan gospodnji, 21.06.1998.
Anđa je hodala sa najboljin prijateljem mog bosanca tako da smo se nakon nekoliko tura prebacili kod njih u stan.
A ja sva sritna, smijala se ka da me sunce opalilo sa svih strana i jedva san čekala vidit GA.
A kad smo došli, sve mi se srušilo...
Na ulazu u stan, neka kutija di su držali alat, rasula san se priko nje ka da san od cukra...umrla san od srama, jerbo, oni koji me poznaju, zanju koliko san smotana, a isprid ova dva san se baš tila pokazat ka čunka, faca, kako oćete...
Dobro, aj, i to je prošlo, lipo san se napizdila za stol, dobila piće i počela vrtit programe na teveju.
Kako «ovog mog» nije bilo, mislila san da je na zahodu ili nešto, a ono on spava ka klada u sobi...
I ajde, pomirila se ja sa sudbinon, mislin se, neće me taj sex pa neće...a Anđa i ovaj njen se počeli žvakat...
Ala srama, judi moji, oni se žvaču, a ja vrtin programe...
I šta ću ja jadna...neću valjda doma (još ima nade, jel..), primisti fotelju u hodnik i upali liniju...
A svirala je od Da hool-a «Meet her at the love parade»-čisti tehnjak...
Svidila se meni ta pisma i u momentu kad san je taman osmi put pustila, izlazi ovaj moj iz sobe, u boksericama i skoro se je afana kad me vidia...
Da šta ja tu radin, da koji mi je kujac sa ton muzikon...i tako...čista romantika, ne moš čut lipše riči od čovika u kojega si se zaljubila čin te pogleda...
I ajde, doša je čovik sebi, skužija u kojoj san situaciji (mislin na ono dvoje zažvakanih) i pozva me u sobu, da makar ne sidin u hodniku...
A meni se lice ozarilo, srce zaigralo, ma samo šta ga nisan pitalaž: «oš me hebat odma il' posli?» (o gospe moja...)
Sili smo na posteju, čačkali mu po takujinu, čitali osobnu i zdravstvenu, zbrajali neke račune...ma je meni to bokun bilo čudno, al' šta san ja tad znala kako se dolazi do sexa?
Jel vinon i večeron, ili zbrajanjen računa...meni je bilo lipo a to je bilo najvažnije.
I kako to inače biva, najedanput smo se počeli ljubit, dirat i tako...
Pa smo se i skinuli znate, nije red takve stvari radit u robi...
A moga srama, bradavice mi se naježile, mislila san da će ga opizdit u oko..al dobro, nije se žalia pa san skužila da je to u redu.
I da sad baš ne detaljiziran puno, počeli se mi, jel...
On naprid, ja nazad...
On naprid, ja nazad...
On naprid, ja nazad...
(ponavljalo se ovo neko vrime...)
A onda u jednon momentu, on svon snagon naprid, ja se nisan ni snašla...osjetila san...ma iskreno...ni ne sićan se neke boli, ili nelagode, malo me zasmetalo, ali nikakav poseban feeling...
Samo se sićan njegove zaprepaštene face i pitanja: «pa ti si nevina???!!!»
Razvukla san lice u takav gigantski smješak i jedino šta san uspila izustit je bilo: «nisan više»...
Izlazili smo iz sobe kad smo skužili da u biti opće nismo zatvorili vrata...
Ovo dvoje su se samo smijali, donili nan sok, rekli neka sidnemo, da smo sto posto umorni i iscrpljeni..ajme gospe moja, koji sram, koja muka...ma samo san tila doć doma i uteč odatle...
Anđa i ja smo se uputili doma, pilala me cilin puten da kako je bilo, da jel bolilo, da ovo, da ono...a ja se sve pravila blesava, u stilu, ma nisan ja ništa, koji ti je...
I ova će meni: «ma je, virujen ja tebi, nisi ti ništa, još si ti nevina, al ovo si zaboravila»...i izvadi moj ređipet iz žepa...
Ajme meni, majko moja, zemljo otvori se...progutaj me...vrati mi nevinost, bilo šta, samo me makni odatle...
Uspila san nekako doč do doma, ušuljat se u kuću, a osmjeh mi nije silazia s lica.
Ljudi moji, ja san ŽENA, eeeeeeeeeeeej, ŽENA!!!!!!
Samo se sićan malenog krvavog traga na gaćicama, trag koji je značia kraj jednog dila života a početak drugog, kraj mog ditinjstva i početak odraslog života.
Često ga se, znate, sitin...a saznala san da je par puta pita za mene.
Mislin da nam je svima naš prvi sex osta u sićanju, nekima bolje, a nekima lošije...ali svejedno virujen da ga se često sitimo...


- 00:08 - Prokomentiraj (25) - Zagrebi - #

Baj d vej

09.08.2004., ponedjeljak

Svi su na godišnjima, kupaju se, ne rade ništa, lino im je čak i kupat se...
A meni se ništa ne da.
Mislim, pisat mi se ne da.
Napuhali smo nekakvi bazen iz Getroa, stavili tendu i točali se jučer cili dan (najebali su mi jajnici samo tako)...
Gušt samo taki...sve je bilo ok dok se nisan skroz opustila, zatvorila oči i zamislila da san nasrid mora u gumenom brodiću....u jednom momentu, kad me sunce već dobrano opizdilo, instinktivno san se išla prevrnut iz broda u more...zaronit i zaplivat...
Ih....sva srića da je ovaj moj mamlaz bia kraj mene jerbo da nije sad bi ja vama tipkala iz bolnice ili sa hitne.
E...vratila mi se moja Cyber i jedva san je dočekala vidit onako izgorenu (hihihi, neka je:)))
Sad će se polako svi počet vraćat pa ima nade za mene da ne umrem ono, skroz od dosade.

Imamo velike novosti u našem roditeljskom životu:
-3 nova zuba (a već san mislila da će ostat krezub do škole)
-oko 100 novih riči
-2 ogromne modrice posrid čela
-postajemo svjesni zahoda-njegove funkcije, svjesni smo također i potrebe za pišanjem, pa osim šta zapišavamo po ciloj kući jer smo non-stop goli, volimo popišat oca po krilu, mamu po nozi i tako.
Da me sad vidi moja mater, vjerojatno bi me se odrekla i nikad više ne došla kod mene...:)
Ali valjda će i to doć kraju: kad Tiji skuži da sidenje na zahodu ne služi tome da izvuče sve mokre maramice, mamine uloške i tampone i pobaca ih u zahod (pa pusti vodu...-o ne dogodilo van se!), nego da se tu može i popišat a i ono drugo.

Moje dite mi nekako prebrzo raste, sve razumi, sve zna, na sve ima pitanje i adekvatan odgovor, ništa mu više ne predstavlja problem ili zapreku...sve manje me treba uz sebe.
Buaaaa....evo mi se vraća i obija o glavu ona moja: "majko moja, kad ćeš već krenut u školu da se malo odmorin"...

Ne da mi se...
Kad će Božić, gospe moja:)


- 10:36 - Prokomentiraj (18) - Zagrebi - #

Snaga je u meni

07.08.2004., subota

«Prostrla sam svoja sjećanja i tražila u njima rupe.
Tražila smjernice i linkove koji bi mi dokazali kako si u pravu.
Što te natjeralo da mi baš noćas priznaš sve?
Zar me nisi mogao ostaviti u uvjerenju kako je sve divno, kako problema nema, kako sam sretna?
Što te natjeralo da mi priznaš kako ih je bilo još puno otkad si sa mnom, kako te ne zadovoljavam samo ja?
Zašto sam morala saznati tako poražavajuću vijest da te osim mene diralo njih puno?
Redovito.
Planski.
S namjerom.
Jel ti voliš kad ja patim?
Uživaš mi nanositi bol?
Dok prodireš u mene zamišljaš li njihova lica, njihove uzdahe, njihove naoštene kanđe spremne da ti se zariju u leđa dok se iz njihovih usta razlijeva krik zadovoljstva?
Veseli li te moja patnja?
Da li osjećaš ovu buku u moji ušima, zujanje i vrtoglavicu?
Rušim se pred tobom, raspada se onaj moj idiličan svijet, vidiš li to?
Osjećaš li?
Ili si i sada s njima u mislima kao onda kad si im uživo gnječio grudi vjerojatno primjećujući kako moje nisu tako čvrste i podatne?
Što to one imaju a ja nemam?
Možda osjećaj krivnje i gnušanja prema samoj sebi?
Možda su uske taman toliko da iz tebe iscjede i zadnju kap tvoje muškosti?
Zašto mi to radiš?
Zašto ruješ još više po rani koja je ionako krvava sama od sebe, koja neće zacijeliti tako skoro?
Zar ne vidiš da mi duša puca?
Zar ne vidiš prokletniče da te i sada volim, da sam i sada spremna primiti te u sebe samo da te imam, da te zadržim?
Da ne odeš...
Da me ne ostaviš...
Trudim se da sa mog lica ne pročitaš ono što zaista mislim, trudim se biti hladnokrvna, trudim se povrijediti te makar djelom onoliko koliko si ti mene povrijedio, upravo sada.

Prostrla sam svoja sjećanja i tražila u njima rupe.
Ne nalazim pomoći.
Uvijek si sa mnom.
Kad onda?
Kad se to dešavalo?
Kako ja toga nisam bila svjesna?
Zar su sve one noći kad si me odbijao bile samo produkt njihovih zagrljaja?
Je li moguće da nisam shvatila kako si ih držao netom prije mene?
Kako ih nisam namirisala na tebi?
Zašto mi to radiš?
Zašto si mi sada priznao?
Zašto mi ne pomogneš da i ja budem poput njih, zar ne vidiš da sam i na to spremna?
Proklete suze izdajnice.
Ne želim vidjeti sažaljevanje u tvojim očima.
Želim da znaš da ja mogu to isto.
Mogu te raniti upravo toliko da ti rogovi narastu tako veliki da ih nikad nećeš moći sakriti.
Mislim da mogu, odnosno, mislim da ću moći kad mi se skrhano pouzdanje oporavi makar malo.
Trebat će vremena znaš...
Ja znam da sam ružna, debela, nepoželjna, gadim se sama sebi, ali potrudit ću se.
Da te boli upravo ovoliko koliko mene sad.
Ni manje ni više.
Jer više ni ne zaslužuješ.
Ne zaslužuješ ni jednu od mojih suza, ne zaslužuješ da te ostavim, ne zaslužuješ apsolutno nikakvu slobodu.
Mrzim te prokletniče, ali bit ćeš uz mene.
Dokle god imam snage udahnuti zraka, pomicati udove.
Bit ćeš uz mene.»


Ovaj put se, začudo, nisam probudila u znoju.
Probudila sam se mirna, s osmjehom na licu.
Pobjedila sam.


- 12:23 - Prokomentiraj (18) - Zagrebi - #

Druga strana bračnih odnosa

06.08.2004., petak

E...
A onda ima dana kad sve ove štorije o divnom, presvetom braku padaju u vodu...kad sva ona šminka i poza koja odaje bezbrižnost i čvrstoću odnosa, ne bi li neko slučajno skužio da to sve nije u biti tako...jednostavno pokleknu pred nečim trećim.
Oduvik san bila dišpetoža i tvrdoglava ka mazga.
Uvik bi kad-tad istirala svoju (ili je to samo pametniji popušta?)
E...
Da nima takvih dana, jeba me pas ako bi vridilo živit.
Mislin ono, koji će ti kaco samo osmjesi, lipe riči, držanje za ruke i tako to...pa vilica ti se, jeba te, ukoči od smija...
E...
Taki je danas dan.
Iživcira me popodne, ali ono...toliko me iživcira da mi je para išla na uši...
Tribala san ić s jednim prijatejem na jedno misto, relativno poslovne prirode je bija taj sastanak, moglo bi se reć...
I tako san ja bila sva sritna šta ću malo izać iz ova 4 zida, presvukla se oko 46 puta (ne radi dotičnog nego jerbop mi je bilo vruće a iman PMS-žene, razumit ćete me...)
E...
I tako, gleda on mene kako se tu natežen sa robon, kako mi znoj curi na sve bande, al ne dan se ja...
Oblačin sandale, uziman boršu, a on će meni: «ej...znaš, nemam ništa love, nije mi još sjela plaća...»
A ?!?
Eeeeek?!?
Koji kurac i tri pičke i milu materinu da ti...ben ti da ti sve po spisku do u 16-o kolino....
Jel mi to, jeba te Irud nisi moga reć kad si me nazva pri pol ure?
Kako me moš gledat tu kako se mučin i pušen i...
Jel to tebe zabavlja, a, mater ti da ti...uf...?
I bome san popizdila, svukla se, dotičnom javila da ne mogu doć, da mi je dite trislo na glavu pa idemo likaru (i je tresa glavon al mu nije ništa, tako on svaki dan...), ko bi mu od srama reka da niman s čin platit bus.
O jeben ti milu majku, a stoputa san ti rekla da ostaviš makar sto kuna za kraj miseca...
A onda će on da šta sad ja izvodin tu bisne gliste, da šta ja njemu nisan rekla da mi je priša (a od 4 mu šaljen poruke, a on dolazi u 6 popodne), da ovo, da ono...
E, a kad mene on tako naživcira meni se najedanput naoštre zubi, iskoče kanđe i boden di stignen (a i jesan rak, bem mu miša)...
I onda san mu stresla u facu da je ljubomoran i da će mu jaja nateč od bisa a onda nek se misli jer mu ja neću pomagat i tako...
Do pri uru vrimena je bila tiha misa.
Niko s nikin...samo bidno dite trči od jednog do drugog i pokušava spasit situaciju i navuč nekakvu konzervaciju...odnosno konverzaciju, ne znan ni šta pišen više...
E...
I bome san ja onda njemu prišla i zagrlila ga, a još kuhan iznutra...
(Je me izdresira, ne mogu virovat)
Ali biži, pust ća...koliko god san ga tila hitit pod noge i samaštrat, boje je vako...neka misli da san sad mirna, bidan :) :) :)
Ajme...ma jel se i vama to događa, kad vas neko iznervira da mu narednih pola dana samo išćete mane i da van apsolutno sve šta napravi diže tlak?
E...ili san samo ja sva naopaka i u onoj stvari?
A?



- 23:03 - Prokomentiraj (6) - Zagrebi - #

Onom kojeg volim najviše

05.08.2004., četvrtak

Imala sam nekih 18 godina kad sam osjetila "poziv", kad mi je malen glas koji je čučao u meni reko da je sad pravo vrijeme.
Vrijeme za tebe, sine moj.
Ignorirala sam glas, probala ga ugušit ali on se nije dao.
Pokušala sam ignorirat svoju intuiciju i grdo se prevarila.
Nepunih godinu dana nakon toga čovijek u biserno bijeloj kuti srušio je moj svijet, sva moja nadanja i očekivanja, kao da ih je pokosio u trenu.
Bez imalo samilosti i susretljivog pogleda u očima rekao mi je kako ima samo 50% šanse za tebe, ili za tvoju seku, svejedno...
Nikad nisam shvaćala (iskreno, nisam se ni trudila shvatiti) kakav je osjećaj ne moći imati djecu, ostati bez djeteta, odreći se vlastitog djeteta.
U tom momentu i danima iza toga, hodala sam po kući kao zombi, gubeći se u bijelim zidovima soba ne bi li u njima našla utjehu, opravdanje ili spas.
Znaš li ti sine moj, kako je ružno sjediti na podu zahoda, dok tupi pogled ne možeš pomaknuti sa negativnog testa?
Znaš li, sine moj kako je ponižavajuće podati se onom kojeg voliš kad znaš da ćeš nakon orgazma opet liti suze?

Zanijela sam te vjerojatno onog dana kad sam se prvi put u ta dva mjeseca nasmijala.

07.02.2002
"Pa dobro jesi ti normalna, šta čekaš kojeg vraga, još nisi išla kod tehničara? Pa jel ti znaš da moraš ić na pregled?"

"Ne znam mama, ja to stvarno nisan znala do sad, fala ti na obavijesti...
A nisan išla jer još nisan procurila, čekan, znaš da na pregled ne mogu dok ne prođu oni dani..."
Moja mama, da je nema trebalo bi je izmislit.
Uvik je ona najpametnija, uvik na sve misli...
I tako, završili mi razgovor, a ja se zamislila...
Gle, stvarno, pa kojeg ja vraga čekam, danas mi je 31. dan-još nisam dobila.

Ne mogu se baš pohvalit ciklusima točnima ko švicarski sat...ali...31 dan je ipak puno...
Ne bud luda, jaketu na sebe, muža po ruku i trk u apoteku.
Uputstva kažu: u prvu jutarnju mokraću, bla, bla...
Pitam se ko je izmislio ta uputstva, sigurno ne neko ko je bio u neizvjesnosti toliko da mu se svaka minuta činila ka odeblji školski sat...
"Znaš šta"-rekla san mužu, "ako san trudna, trudna ću bit ujutro isto koliko i sad"
"A onda pišaj"-odgovorio je..
Umočila san trakicu, odložila je na rub kade, a Tomo je uteko jer to nije mogo gledat (od uzbuđenja, da me ne bi krivo shvatili).
Sva srića pa san ja jedna od onih šta studiraju na zahodu, pa pored njega iman hrpetinu "poučne" literature.
Tena, Cosmo, Gloria itsl...ko će se sitit, bilo je bitno zabavit se nečim te tri minute...
Pogled na rub kade...
Simboličan, a tako važan pogled...upravo onaj koji će odredit moju budućnost..
U moru bjelila kade, naziru se dvije crvene linije, jedna debela, masna, krvavo crvena, a druga nježna, tanka, roza...
Oduzeo mi se dah, odsikle mi se noge....jedna ruka se spustila na trbuh...
Tu si!!! Tako sam te dugo čekala....bebo moja, tu si!!!
Jedna suza je krenula niz obraz...
Ušla sam u boravak, tresla se od uzbuđenja...
Nisan morala ništa reć...
Zagrlili smo se jako, plakali od sreće...
Prvo smo javili mojoj kumi...šta od treme, šta od straha, trebao nam je neko "neutralan", neko ko je prvenstveno "na našoj strani".
Mamu san nazvala za par minuta: "Nona, di si, šta ima?"
"Aaaaaaaaaaaaaaa, bit ću nona!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!, ajme ludilo, ajme majko moja...šta si rekla???"
Tipična MOJA mama...uto ulazi stari u kuću, a ona se dere..."dideeeee...dođi vamo, iman ti nešto reć.."
Ma šta reć...njima ništa ne tribaš objašnjavat, oni sve kuže...
Starog je puklo u glavu da je dide, nekih 6 miseci nakon ovog, kad ga je moja prija nasred rive zazvala "dide".
A moj mužić?
Ovo je njegovo pismo koje mi je naisao tu večer:

Najdraže moje!

Želim ti reći da te volim iskreno i duboko. Volim te kao što nikog nisam volio do sada. Prije nego sam te upoznao, nisam znao da mogu voljeti nekoga ovoliko. Ne mogu ti opisati...
I želim ti reći da nije samo ljubav to što osjećam prema tebi, već i radost, ponos, vjera, hrabrost, iskrenost... Zbog tebe sam tako ponosan i tako sam zahvalan Bogu i tebi što si samnom. Ne mogu više zamislit jedan dan života a da te ne vidim. Ne mogu zamislit da se vratim doma, a ti me ne dočekaš. Umro bih da te ne vidim dulje od 12 sati. Ti si mi jedini prijatelj i jedina ljubav. Ti si moja familija i moj jedini rod. Samo tebe stvarno imam – i nitko drugi mi više nije važan.
Jučer smo saznali da ćemo biti roditelji! - Ne mogu se još osvjestiti!!! Najradije bih vrištao od sreće i bacao novčanice od 100 DEM s balkona (ali znaš da ih nemam) )) Ne znam što bih radio...
Tek sam se navikao (a na to mi se bilo iznenađujuće lako naviknuti) da ćemo odsad sve raditi u dvoje, a sada već razmišljam o stvarima koje ćemo raditi u troje!!! Do sada sam te bezgranično volio i obožavao, a odsad... Ne znam ti to opisati. Želim ti samo reći da se bojim (prestravljen sam), jer do sad nisam mogao vjerovati da ću doživjeti takvu sreću i takvu čast. Nisam se usudio nadati nečemu tako velikom i vrijednom.
Što god da sada radim, razmišljam kako će jednom u budućnosti mali Matij ili Lara ili ... jednom vidjeti i saznati što osjećam prema tebi. I odjednom želim ostaviti trag po kojem će naša djeca vidjeti kakvi smo bili prije njih. (možda iz ovog pisma?) Želim im ostaviti u nasljedstvo barem djelić ove ljubavi i zadovoljstva koje sada osjećam. Želim sačuvati svaku sitnicu koju si ti ikad dotakla, i snimiti svaku riječ koju si mi rekla i zabilježiti svaku misao koja mi proleti glavom... Evo sad plačem... Ali ne od tuge... Na trenutke me prođe misao da više ne živim samo za sebe, ili samo za tebe, nego za nešto veće i važnije od svega što sam poznavao do sada.
Hvala ti što si u moj život donjela ljubav, vjeru i hrabrost. I hvala ti što smatraš da sam vrijedan tvoje ljubavi i što me želiš trpiti do kraja života. I hvala ti što smatraš da sam dostojan biti otac tvoje djece. I hvala ti na hrabrosti i na želji i na požrtvovanju... Odjednom imam osjećaj nade i odjednom sam siguran da ću istrpit i preživit sve što mi život donese, i dobro i zlo. Na sve sam friži spreman.


Ugnjezdio si se u meni, raso mi pod srcem a ja sam te na sve načine pokušavala obraniti i čuvati, da te slučajno neka viša sila ne iščupa iz mene.
Danas kad te gledam, znam da to nije bilo moguće...još u meni si bio toliko jak, žilav i odlučam da me jednom vidiš i da mi se stisneš u krilu.
Onaj trenutak kad si izašo od mene vrijedi više od svega u životu: od svih ljudi, od svih osjećaja, od svih novaca.
A naš prvi susret i pogled u kojemu je pisalo: MAMA i danas mi, u rjetkim momentima tuge daje snagu za život.

Sine moj, ja znam da griješim puno, da sam mlada i nestrpljiva, da ima dana kad sam i sama sebi dosadna...
Oprosti mi za sve pogreške koje sam napravila, oprosti mi za svaki pogled preko oka, za svaki živac za koji sam tebe okrivila, oprosti mi sine moj sve one trenutke kad sam dizala ruku na tebe, oprosti mi što ti unatoč svemu nisam savršena mama.
Oprosti mi što nekad ne znam šta želiš pa prelako planem.
Oprosti mi što ti nekad ne pokazujem i dajem dovoljno ljubavi.
Ja ti samo želim zdravlje, ljubav i sreću.
I pokoju suzu da očvrsneš još više.
Volim te zauvijek, kao što nikad nikoga nisam i neću voljeti.

Tvoja mama



- 19:46 - Prokomentiraj (27) - Zagrebi - #

Bračne veze II

04.08.2004., srijeda

Odrasla sam u selendri kako netko reče...
Selendra i dan danas nema više od 4000 ljudi, percepcija i način života nisu se bitno promijenili još od starih Grka.
Živjeti u tako malom mjestu imalo je svoje goleme prednosti ali i goleme mane.
Način razmišljanja i struja svijesti (ukoliko niste imali tu sreću da otplovite koji kilometar gore ili dole te na taj način upoznate neke druge ljude) su u principu od rođenja određeni i nepromjenjivi.
Moji roditelji zaručili su se iz tako priglupog razloga da me čak sram to napisat javno.
Ali eto...stara je studirala i stanovala kod mog budućeg oca, pa su se, jelte, počeli gledat i to tako da je moja vrla nona (konzerva do jaja) izjavila kako ona neće doć na «informacije» ukoliko se njih dvoje ne zaruče.
I tako sam ja odmalena bila svjedokom braka iz svojevrsne prisile, bez neke reži-vene ljubavi, bez ikakvog «života» prije braka, bez previše emocija i primjera koji bi mene natjerao da jednom zaplovim tim istim vodama.
Brak mojih roditelja, unatoč peripetijama i sranjima kroz koje je prolazio, danas je sjajan, čvršći no ikad.
Oni su sad u fazi «dvije sestre» i vole se do ludila, mislim...za poludit.
Ovakvih (a i gorih ) primjera ima masu.
Prva iz naše generacije udala se A.
U 17 godini, jednostavno nije znala što je pilula ili prezervativ, a omilila joj se «ona stvar».
Sramila se trudnoće, skrivala trbuh, a ni danas, 4-5 godina kasnije slobodno mogu reći, ne voli to dijete.
Naravno, ni oca navedenog djeteta više ne voli.
Odavno...
Nije me slušala, a lipo sam joj govorila...heh...

Pametna i napredna kakva sam oduvik bila, sa nekih 14 godina zaključila sam da se nikad neću udavat te da ću eventualno nać nekog da mi napravi dijete.
Naime, bila sam uvjerena onda (a i danas sam, da se razumijemo) da brak bez obostrane ljubavi ne vrijedi ni koliko je crno pod noktom.
Udala sam se 5 godina kasnije.
Ne pitajte me kako sam znala, jer jednostavno jesam.
On je bio, ostao i zauvijek će biti onaj pravi za mene.
U brak sam ušla opće ne misleći na išta osim ljubavi, osim nas dvoje i naše snage.
Nisam mislila na probleme, nisam na brak gledala individualno, nisam ni sanjala koliko je to teško (ponekad).
Udala sam se dok sam bila zaljubljena.
Danas više nisam zaljubljena, danas volim...iskreno, čisto i bezuvjetno.

Nema nekih posebnih pravila i savjeta, ali ovo je moje mišljenje:

-Iživite se prije braka, obavezno...nemojte da vam se desi da se oženite pa skužite da si ne pašete u krevetu, recimo.
Moja pokojna nona mi je govorila: «čerce, minjaj ih ka kalcete, a kad nađeš onog najbojeg, drž ga i ne moloji...»
Ja sam je poslušala, ona je bila pametna žena.

-Vjerujte u instinkte i osjećaje.
Ja sam ga zaprosila nakon 3 dana hodanja, i dan danas smo zajedno.

-Budite otvoreni, slobodni, nesputani.
Ako ste se oženili, niste dobili konop oko vrata i nigdi ne piše da morate srast jedno s drugim ka jednojajčani blizanci.

-Pričajte.
Za brak je najvažnija priča, to slobodno mogu reći nakon svega.
Povjerenje je bitno, ljubav je bitna, sloboda u braku je bitna, obostrano poštovanje je bitno, ali jebeš ti sve to ako ne možeš sjest s njim za stol i reć mu u facu sve šta te muči ( i obratno, naravno).

-Budite zajedno, ali i odvojeni
Puno je stvari ljepše raditi u dvoje (troje), ali neki «svoj prostor» nije grijeh imati (kava s frendicama, čitanje knjige, topla kupka....itd...)

-Imajte želje i potrebe ( i recite ih glasno)

-«Ponekad ni cijeli jedan život nije dovoljan da bi nekoga upoznali»
Ne znam jesam ovo već čula negdje ili sam sad to izmislila, ali čini mi se pametno i vrijedno spomena.
Trudite se i upoznavajte jedno drugo stalno.

-Nemojte se zapustit.
Ne u smislu šminke, robe i masne kose (jerbo, bilo bi apsurdno uvik bit savršen pred onim drugim) nego u smislu komplimentiranja, primjećivanja, pohvale. Nema ljepšeg nego čuti riječi iskrene, od srca kako ste mu dragi, simpatični, djetinjasti...zreli, lijepi...

-Sjetite se svake obljetnice prije njega i iznenadite ga.
Ne znam zašto se sve žene drže pravila da muž njih mora svaki put iznenaditi cvijećem.

-Popuštajte.
Kompromisi su divna stvar, a jednom kad se naučite koliko moći leži u rečenici: «Dragi, u pravu si», na dobrom ste putu ka savršeno skladnom braku.

-Učite iz vlastite okolile.
Primjeri i situacije iz braka vaših bližnjih mogu vam samo pomoći da ne ponovite neke greške koje bi ovako vjerojatno napravili.

-Igrajte se, budite djetinjasti, ne sputavajte ono dijete u vama.
Napišite mu neki slinav esemes, mail ili mu ubacite post-it u torbu (meni moj zalijepi na zrcalo ili bojler), držite se za ruke i cerekajte se do ludila kad ste vani (mada mene ovaj moj u tim momentima gleda ko da sam osmo svjetsko čudo), ne živite po konvencijama, konvencionalnost sucks!

-Naučite se svađat.
To je jako bitno. Kad prerastete fazu od po 7 sati šutnje, lupanja vratima, bježanja od doma i poniznog cviljenja pred vratima, na konju ste.
Svađanje je zdravo, potrebno i treba se znat svađat (oćete trenirat sa mnom?;)

-I za kraj, njegujte svoj brak. Brak nije jednočovječna zajednica, za uspjeh trebate raditi oboje. Ni cvijeće ne živi ako ga ne zalijevate, zar ne?

Volite se, otvorite oči i upijajte svijet, pravite i rađajte djecu jer su djeca poanta i smisao braka. Oni ostaju iza nas, a dok su s nama životi su nam puuuuuuuno bogatiji i smisleniji.
Vjerujte mi, ja sam iskusna...već dvije i po godine u braku ;)

I ne, ovo nije pisala Magda Weltrusky, a boga mi ni Žuži Jelinek:)


- 17:55 - Prokomentiraj (22) - Zagrebi - #

Vikend na selu

02.08.2004., ponedjeljak

Iz njegove perspektive:


Zagreb, petak navečer
Nakon što sam je po 4. put zamolio da se spremi, diskretno je zakolutala očima prokomentiravši: «O.K. Pustiš me još samo jednom na INTERNET?»
Kad sam joj prepustio tron, zadnji put prije velike avanture, uputio sam se u akciju zvanu pakiranje.
O zlato moje-pomislio sam, spakirala je svoju i sinovu robu, uzela je rezervne cipele, aha, moju robu nije dirala-zna da ne volim kad mi netko nameće stil oblačenja, da vidim, tu su i pelene, majice, hlaće, zavjesa...ZAVJESA?!?
(polako razmotavam)-oh, pa to nije zavjesa, to su njene bijele, ljetne hlače, ručno izvezene i ukrašene perlicama...koji kurac će ti to na selu-pomislio sam rezignirano, s nevjericom.
Neseser-maskara, olovka, sjenilo, kapi za oči, Cianofix, ...CIANOFIX?!?, dezodorans, parfem, roll-on, dnevni ulošci, šampon, kupka, ogledalce, maramice za guzu, naušnice od bijelog zlata..(!?!?!?)
Dodao sam svoje:
3 majice kratkih rukava (možda mi zatreba)
2 para hlača dugih nogavica (trebat će mi za ribičiju a možda i njoj bude hladno, vidim da nije uzela duge hlače)
1 bokserice (ako bude vruće, kvragu ipak je ljeto)
2 para čarapa (možd i nju budu zeble noge, a ne volim kad joj se usmrde u balerinkama)
Ma kvragu i kozmetika, ovog vikenda ne nosim ništa sa sobom, zovite me Robinson (možda ipak da sad operem zube, ili da ponesem četkice-ma, budem, kasnije)
Mogo sam i mislit da se neće sjetit uzet bocu i čokolino, ipak ona MORA još jednom na internet.
Gle, tu je i salama, sirni namaz, majoneza, kruh, mlijko, kikiriki (znam koliko voli grickat navečer iza 20:00 kad više ne jede), pa nek se nađe, zlu ne trebalo.

Nakon što sam je na jedvite jade odlijepio od kompjutera, žurio sam je ugurat u auto da slučajno ne skuži neki film na TV-u pa se opet ne predomisli.
Nadam se da shvaća koliko mi znači ovaj vikend.

31.07.2005. Subota, Selo moje malo
Otvorio sam oči pod pritiskom sinove noge a ona je sjedila za stolom. Pila je čaj i čitala knjigu. Pomislio sam: «kako možeš sjedit u kući po ovako divnom vremenu, što nisi otišla na Savu i ulovila nam dobro mjesto za pecanje?»
Nakon što sam jedva srknuo pola kave, uznemiravan njenim konstantnim molbama: «a hoćemo u kafić, a hoćemo u dućan, a hoćemo ovo, a hoćemo ono?», poželio sam joj pokazat voćnjak i vrt kojeg je stara krasno uredila.
Nakon što je otrpila taj bolan trenutak šetanja po vrtu, smilovao sam joj se i poveo je u dućan.
Ušli smo s namjerom da kupimo cigarete i četkice za zube (da, uredno smo ih ostavili doma), kad se zalijepila za policu s kozmetikom. Bračnog sklada i mira u kući radi, zavezao sam jezik i pričekao da pročita sve deklaracije i usporedi cijene. Uzeo sam je za ruku i nadobudno, kao mali dječak poveo prema igralištu da zajedno pogledamo vodostaj rijeke.
Nakon što sam, isprovociram njenim pitanjem: « a di me vodiš, šta ćemo tamo radit», pokušao smislit suvisao odgovor koji bi je zadovoljio, bolno je zajaukala: «a u kurac i trava i rijeka i voda i blato i komarci...ja bi samo sjela u kafić»
Pomislio sam-«ne plači draga, razmazat će ti se maskara a onda sam najebo jer tu nema za kupit mlijeka za skidanje šminke».
Još pola sata sam NA KAVI morao slušat elaborate o njenom djetinjstvu i o tome kako ih je stari maltretirao raznim vikend avanturama gdje je svatko imao svoj nožić i vrećicu i gdje su (ovisno o godišnjem dobu), «uživali» u prirodi u branju i skupljanju: puževa, šparoga, gljiva, grožđa, maslina, kapara, ježeva, lupara, mortora itsl.
Nisma se ni trudio slušati njeno objašnjene kako je ribolov i šetnja po friškom zraku, kraj rijeke, umaraju.
Nakon što smo popili tu kavu gdje je zaključila kako ja nisam spontan te kako za moje «funkcioniranje» sve mora bit savršeno i unaprijed isplanirano, uzeo sam je za ruku i bez riječi poveo preko livade. Gledao sam je nježno, preko oka da ne primjeti i odjednom me preplavila neka toplina.Gazila je i popikavala se po travi u svojim bijelim, trendovskim japankama a na glavi je imala crne, masivne, kockaste naočale u stilu Audrey Hepburn. Milo moje, ko da je sad iz Tiffania izašla. Taj komentar ju je toliko razdragao da je potrčala ispred mene zadinute majice. Promatrao sam je tako zaigranu, polugolu u grudnjaku i opet iznova shvatio zašto je toliko volim. Tako sam ponosan na nju, ma koliko god godina imala, ma koliko god sranja da je zadesi i slomi, zauvijek će onom djetetu u sebi dati da živi. Tako je lijepa...kad bi samo bila svjesna toga, ali, neću ni spominjati jer znam da će odmah početi monolog o celulitu-sisama-strijama-kilima i sl. Frrrrrrrrrrrrrrr....

Isti dan, isto mjesto, poslijepodne:
Znam da mi nekad ide na živce i da bi je najradije , zajedno sa koferima vratio njenim starcima, ali generalno gledano ona je usper žena. Odlučno je izjavila kako ide sa mnom u ribolov a za divno čudo, nije se ni presvlačila više od dva puta.
Uistinu, trudim se shvatiti zašto joj je u ribičiji bitno imati maicu i šlape iste boje te sat marke Luis Vuitton, ali sve to zasjenjuje činjenicu da je ona odlučila ići sa mnom, bez ikakve prisile.
Na putu prema krajnjem odredištu našeg putovanja, svratili smo u trgovinu ribomaterijala i s ponosom mogu reći da me nije previše osramotila. Samo je par puta spomenula lignje i hobotnice ali je srećom prodavač bio duhovit pa je sve navrijeme okrenuo na zajebanciju.
U autu sam joj napomenuo da se još uvijek stigne predomisliti i ostati doma. Ne bih podnio njeno zvocanje i pitanja u stilu –akadćemodoma-da komarce i muhe i ne spominjem.
Prolazeći kroz selo samo sam je upitno pogledao na što mi je odgovorila širokim, nevinim osmijehom: «molim te stani, tu silazim»

Nešto kasnije istoga dana:
Znojan, izgoren, izboden, ali ponosan i zadovoljan, ušao sam u kuću i našao je kako leži na krevetu i nešto piše. Tiho mi je prstom na ustima, dala znak da šutim jer naša zvjerčica spava.
U očima mi je mogla pročitati koliko je volim i koliko mi je falio taj njen djetinjast i razigran osmijeh.
Potrčala je prema kanti s ribom i veselo mi pružila ruke: «o moj veliki, bijeli lovče...za ovoliko riba (45 komada, btw.:) zaslužuješ jedno pušenje skroz do kraja.
Čak ni da nije komentirala bio bi najsretniji čovijek na svijetu jer ponos iz njenih očiju nitko i ništa ne može zamijeniti.
Ovo je bio uistinu predivan, predivan vikend.


Iz moje perspektive:


Zagreb, petak navečer
Taman sam si prekrajala suknju iz second-hand shopa kad me po 1000. put jesam li se spremila i hoćemo li krenuti večeras.
Zakolutala sam očima (ah, nadam se da nije primjetio) i pristala pod uvijetom da me još jednom pusti na INTERNET. (ovisna sam, priznajem)
U međuvremenu sam spakirala svoje i Tiji-eve stvari, njegove nisam jer znam da ga nervira kad mu netko diktira što da nosi. Tijiu sam uzela hrpu robe jer djeca znaju bit nespretna pa da se nađe. Sa svojom robom nisam pretjerivala, ta zaboga, ionako idemo samo na dva dana, bijele ljetne hlače i jedna bijela majica bit će valjda dovoljno, jest da će mi se ljudi smijat ako u ribičiju uzmem fino izvezene tanke hlače, ali stisle su se u pranju pa mi je tako svejedno što će se desiti s njima.
Znam da idemo na selo pa mi od kozmetike i ne treba puno, ali što ako odlučimo izać navečer van, pa neću valjda nenašminkana na cugu?
Tu su i ulošci, kupka i šampon, Cianofix ako mi pukne nokat i gle, naušnice, nek ostanu tu, ne traži mi se sad kutija s nakitom.
Još jedan pogled u torbu i zaključujem kako ovaj moj mamlaz stvarno nije normalan. Pa koji će mu kurac toliko robe za dva dana?
Vidim, uzeo je čokolino i bocu, baš divno od njega da se sjetio, i gle, kikiriki, za mene...joj kako me nekad tako divno iznenadi sitnicama.
Volim ga. Ovo bi mogao biti divan vikend...samo da me ne udavi previše ribičijom i prirodom jer imam najmeru dić sve 4 u zrak, maloga utrapit svekrvi i pročitat knjigu.

31.07.2004. Subota ujutro, selendra
Uf, uf, uf...
6.30 a ja sam već budna. Fascinantno mi je kako se lako organizam prebaci na friški zrak, pjev kokota i miris sjena, ili mora, ovisno o predjelu.
Dižem se, kuham si čaj, svekrva je već u «bašći», čupa travu u vrtu. Nakon što sam sama sa sobom u miru popila čaj i pročitala oko stotinjak stranica knjige (Na obali rijeke Piedre sjela sam i plakala), ON je otvorio svoje okice. U tupom pogledu vidila sam svojsvrsnu kritiku radi neiskorištavanja divnog jutra u prirodi. What the fuck....tu sam, s tobom sam, pratit ću te u sjenu...samo me pusti na miru i odvedi me u kafić da vidim šptogod ljudi:)
Malo kasnije ušli smo u lokalni dučančić po cigarete i četkice za zube (zaboravila sam ih doma, ne mogu vjerovat) a ja sam se zaustavila na polici s kozmetikom. Oduševljena sam izborom i cijenama. Mislim da ću si ubuduće tu kupovat kozmetiku :)
Na putu prema kafiću odvuko me do nekakve livade a ja sam ispalila na živce i prije nego što sam ugazila na travu.
Ne da mi se, ne da mi se, ne da mi se jutros gazit po travi i mirisat sijeno. Sorry...
Popizdio je na mene i pola sata na kavi se durio dok sam ja bezuspješno pokušavala opravdati samu sebe pričom o tome kako me stari tlačio u djetinjstvu.
Stvarno imam traume od «uživanja» u prirodi.
No, za njega sam spremna na sve, pa tako i na šetnju po prirodi.
Držali smo se za ruke dok smo prelazili onu istu livadu, kad mi je sa smješkom na usnama reko kako sam mu tako simpatična i draga te kako izgleda da sam sad izašla iz Tiffania. To me toliko razveselilo da sam potrčala ispred njega, podigla majicu i pustila suncu da me obuzme i popvede.
Sjetila sam se djetinjstva, bosonogog trčanja po stijenama kraj mora, mirisa slobode i bezbrižnosti.
Gledao me nekako čudno, preko oka, nadam se da nije mislio da sam skroz skrenula...ili mi je primjetio one ružne strije i celulit.
Uf, ma neću ni mislit o tome, ne želim si kvarit vikend...

Isti dan, isto mjesto, poslijepodne
Kvragu i sve, pristala sam ić s njim u ribolov jer znam koliko mu to znači. Nadam se samo da ću se uspit kontrolirat i da ga neću previše gnjavit pitnjima tipa: akadćemovećdoma?
Dok sam se oblačila iznervirala me činjenica što sm si uzela samo one bijele hlače a ne recimo, kostim, da se skinem kraj rijeke.
Frrrrrr...
Skoknuli smo u obližnji gradić po neke stvari za ribolov a ja nisam mogla odolit usporedbi morske i kopnene ribe, hobotnicama i lignjama. Sva sreća, prodavač je bio tako opićen da je skužio moju zajebanciju.
Kad smo prolazili selom uputila sam mu molećiv pogled i zamolila ga da me iskrca jer mi se ipak ne ide a i kronično mi se spava.

Nešto kasnije, istoga dana
Kad sam uspavala sinka a i sama odspavala nekih pola sata (ne kužim, u Zagrebu bi mogla spavat saaaaaaaatima...) iskoristila sam mir i tišinu te pročitala ostatak knjige i pisala neke stvari za internet.
Blaženo stanje...odmor od duha i tijela.
Predivno.
Ušao je u kuću, znojan, izgoren, izboden ali sretan. Na licu sam vidila da je ulov bio uspješan. Zagrlila sam ga jer mi je jako falio. Kad sam prebrojala ribice (komada 45, čovječe) rekla sam mu kako sam ponosna na njega i da zaslužuje sve šta poželi.
Sve da mi je bilo i grozno, vikend je bio uspješan i predivan samo zto jer je on sretan i ispunjen.


- 15:28 - Prokomentiraj (30) - Zagrebi - #

< kolovoz, 2004 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Moje rukotvorine
Prvu sam ogrlicu napravila još u školi, rastavivši noninu krunicu. Povezala sam je žicom od umjetnog cvijeća, a kopču sam napravila od stare naušnice. Tada se rodila ljubav između mene i žice, staklenih perli, umjetnog cvijeća, gline i plastelina. Nedavno je završena 100-ta ogrlica, a neke od meni najljepših su tu:
Fotografija: T.M. i M.M.















At Free games @ GameNest you will find tons of free online games thet you can play right in your browser: action games, arcade games, sports games, flash games, puzzles and more! No matter what kind of online games you like to play, we have them all! Disclaimer: Free games @ GameNest site was created for only one reason - to bring web surfers the best and newest free online games . By no means do we claim that any free online games on this web site to be our creation, or take credit for making that games. All the games on this web site are sole property of their creators and designers, we are only helping them sstrongad their excellent work. We also take no responsibility for any content published in any game made available on this web site. Thank you very much for playing free games on Free games @ GameNest!

2004, 2005, 2006 © BigMamma - sva prava pridržana
www.mama-mami.com | www.eglasnik.com | www.cromma.com