07.02.2002
"Pa dobro jesi ti normalna, šta čekaš kojeg vraga, još nisi išla kod tehničara? Pa jel ti znaš da moraš ić na pregled?"

"Ne znam mama, ja to stvarno nisan znala do sad, fala ti na obavijesti...
A nisan išla jer još nisan procurila, čekan, znaš da na pregled ne mogu dok ne prođu oni dani..."
Moja mama, da je nema trebalo bi je izmislit.
Uvik je ona najpametnija, uvik na sve misli...
I tako, završili mi razgovor, a ja se zamislila...
Gle, stvarno, pa kojeg ja vraga čekam, danas mi je 31. dan-još nisam dobila.

Ne mogu se baš pohvalit ciklusima točnima ko švicarski sat...ali...31 dan je ipak puno...
Ne bud luda, jaketu na sebe, muža po ruku i trk u apoteku.
Uputstva kažu: u prvu jutarnju mokraću, bla, bla...
Pitam se ko je izmislio ta uputstva, sigurno ne neko ko je bio u neizvjesnosti toliko da mu se svaka minuta činila ka odeblji školski sat...
"Znaš šta"-rekla san mužu, "ako san trudna, trudna ću bit ujutro isto koliko i sad"
"A onda pišaj"-odgovorio je..
Umočila san trakicu, odložila je na rub kade, a Tomo je uteko jer to nije mogo gledat (od uzbuđenja, da me ne bi krivo shvatili).
Sva srića pa san ja jedna od onih šta studiraju na zahodu, pa pored njega iman hrpetinu "poučne" literature.
Tena, Cosmo, Gloria itsl...ko će se sitit, bilo je bitno zabavit se nečim te tri minute...
Pogled na rub kade...
Simboličan, a tako važan pogled...upravo onaj koji će odredit moju budućnost..
U moru bjelila kade, naziru se dvije crvene linije, jedna debela, masna, krvavo crvena, a druga nježna, tanka, roza...
Oduzeo mi se dah, odsikle mi se noge....jedna ruka se spustila na trbuh...
Tu si!!! Tako sam te dugo čekala....bebo moja, tu si!!!
Jedna suza je krenula niz obraz...
Ušla sam u boravak, tresla se od uzbuđenja...
Nisan morala ništa reć...
Zagrlili smo se jako, plakali od sreće...
Prvo smo javili mojoj kumi...šta od treme, šta od straha, trebao nam je neko "neutralan", neko ko je prvenstveno "na našoj strani".
Mamu san nazvala za par minuta: "Nona, di si, šta ima?"
"Aaaaaaaaaaaaaaa, bit ću nona!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!, ajme ludilo, ajme majko moja...šta si rekla???"
Tipična MOJA mama...uto ulazi stari u kuću, a ona se dere..."dideeeee...dođi vamo, iman ti nešto reć.."
Ma šta reć...njima ništa ne tribaš objašnjavat, oni sve kuže...
Starog je puklo u glavu da je dide, nekih 6 miseci nakon ovog, kad ga je moja prija nasred rive zazvala "dide".
A moj mužić?
Ovo je njegovo pismo koje mi je naisao tu večer:

Najdraže moje!

Želim ti reći da te volim iskreno i duboko. Volim te kao što nikog nisam volio do sada. Prije nego sam te upoznao, nisam znao da mogu voljeti nekoga ovoliko. Ne mogu ti opisati...
I želim ti reći da nije samo ljubav to što osjećam prema tebi, već i radost, ponos, vjera, hrabrost, iskrenost... Zbog tebe sam tako ponosan i tako sam zahvalan Bogu i tebi što si samnom. Ne mogu više zamislit jedan dan života a da te ne vidim. Ne mogu zamislit da se vratim doma, a ti me ne dočekaš. Umro bih da te ne vidim dulje od 12 sati. Ti si mi jedini prijatelj i jedina ljubav. Ti si moja familija i moj jedini rod. Samo tebe stvarno imam – i nitko drugi mi više nije važan.
Jučer smo saznali da ćemo biti roditelji! - Ne mogu se još osvjestiti!!! Najradije bih vrištao od sreće i bacao novčanice od 100 DEM s balkona (ali znaš da ih nemam) )) Ne znam što bih radio...
Tek sam se navikao (a na to mi se bilo iznenađujuće lako naviknuti) da ćemo odsad sve raditi u dvoje, a sada već razmišljam o stvarima koje ćemo raditi u troje!!! Do sada sam te bezgranično volio i obožavao, a odsad... Ne znam ti to opisati. Želim ti samo reći da se bojim (prestravljen sam), jer do sad nisam mogao vjerovati da ću doživjeti takvu sreću i takvu čast. Nisam se usudio nadati nečemu tako velikom i vrijednom.
Što god da sada radim, razmišljam kako će jednom u budućnosti mali Matij ili Lara ili ... jednom vidjeti i saznati što osjećam prema tebi. I odjednom želim ostaviti trag po kojem će naša djeca vidjeti kakvi smo bili prije njih. (možda iz ovog pisma?) Želim im ostaviti u nasljedstvo barem djelić ove ljubavi i zadovoljstva koje sada osjećam. Želim sačuvati svaku sitnicu koju si ti ikad dotakla, i snimiti svaku riječ koju si mi rekla i zabilježiti svaku misao koja mi proleti glavom... Evo sad plačem... Ali ne od tuge... Na trenutke me prođe misao da više ne živim samo za sebe, ili samo za tebe, nego za nešto veće i važnije od svega što sam poznavao do sada.
Hvala ti što si u moj život donjela ljubav, vjeru i hrabrost. I hvala ti što smatraš da sam vrijedan tvoje ljubavi i što me želiš trpiti do kraja života. I hvala ti što smatraš da sam dostojan biti otac tvoje djece. I hvala ti na hrabrosti i na želji i na požrtvovanju... Odjednom imam osjećaj nade i odjednom sam siguran da ću istrpit i preživit sve što mi život donese, i dobro i zlo. Na sve sam friži spreman.