Čula sam danas jednu pjesmu koja me vratila u prošlost.
Nekih 4-5 godina unazad.
Kad sam bila s Njim.
Iako sam ga davno ostavila iza sebe, sjetila sam ga se sa sjetom.
U sjećanja nisam morala prizivati nikakve slike, same su se listale pred mojim očima.
Danas, 5 godina kasnije, tu.
Onda, 5 godina ranije, tamo, činilo mi se kako nijedan dan u budućnosti neć biti bez njega.
Naša veza bila je strahovito specifična.
Na jednoj zabavi, uzeo me bez riječi za ruku i poveo na podij (u Vatrogasnom domu doduše, ali meni je izgledao kao podij Sheratona).
Na kraju plesa me poljubio.
Sat vremena kasnije, u kuhinji njegovog prijatelja predstavio me kao svoju curu.
Slijedeći vikend, na drugi otok, došao je za mnom.
Legli smo na isti krevet, ja na lijevoj, on na desnoj strani (ako gledate iz perspektive kreveta).
Ujutro me probudio i pozdravio me, kao prijateljicu.
Tek onaj drugi vikend iza ovog me odveo doma, kasno navečer.
Tad me čak obgrlio dok smo šetali rivom.
Kod njega doma, prve riječi koje smo izmjenili bile su one koje su komentirale pokušaj samoubojstva Mate Miše Pištolja, pardon, Kovača.
Nakon toga smo se posexali, u tišini, bez riječi.
Kad je svršio, okrenuo se na drugu stranu i zaspao.
Ja sam se osjećala prazno.
Jer sam ga voljela snagom orkanskih visova, kao što sam ga još godinama nakon toga voljela.
Ni dva mjeseca koja su uslijedili nismo puno pričali.
Eventualn o mojoj školi ili o njegovim treninzima.
Jesam li spomenula da je bio stariji od mene 9 godina?
Definitivno smo prekinuli na dočeku Nove godine.
Možete li zamisliti kako boli prekid u noći koja bi trebala biti najluđa, najveselija, u kojoj bi svi trebali biti povezani nekom nevidljivom niti?
Nikad više nismo pričali, kao što ni u vezi nismo.
Danas je oženjen, ima sina iste dobi kao što je i moj.
A mene još boli.
Još me štrecne u srcu kad ga vidim, još mi zasuze oči kad se sretnu s njegovima.
Nije baš lijepo i pristojno kad ti zaigra srce dok te muž drži za ruku.
Nije da ga volim, ne bi vjerojatno ni popustila kad bi imala šansu, opet.
Al me štrecne.
Zašto kvragu?
Zašto dok smo mladi, dok smo u najluđim i najopuštenijim godinama nemamo snage, nemamo sposobnosti i hrabrosti boriti se za sebe i za one koje volimo?
Zašto nas tome ne uče u školama?
Zar je uistinu algebra i geometrija, sintaksa i lektira bitnija od vještina koje će nam uistinu trebati čitav život?
Nije li nepošteno najljepše godine života provoditi držeći želudac u rukama i srce u grlu?
Nisu li nepoštene te, kako ih ljudi vole nazivati, "bezazlene suze" koje bole puno više od ovih danas?
Što je to u ljudima koji nas tjeraju da takve probleme učimo na svojoj koži a recimo kad imate dijete svi su puni savjeta koje je bolje naučiti iz primjera nekog drugog?
Zašto meni nitko nije znao reći da je sve što sam trebala napraviti, sjesti i istresti mu svoju dušu, ogoliti se do srži pred njim pa mu onda dati da odluči?
Zašto mi nitko nije rekao da su riječi "volim te" nešto najljepše što čovijek može čuti, nevezano je li muško ili žensko?
Zašto me i danas muči to isto?
Kad malo bolje promislim, iako me još uvijek muče iste dileme, možda nam je sudbina usitinu svima zapisana unaprijed.
Da sam znala "pričati" i vjerovati da me on vidi onakvom kakva uistinu jesam, a ne onakvom kakvom sam se ja zamišljala, možda bi danas živjela na istom onom mjestu gdje smo prvi puta vodili ljubav, možda bi danas mojim sinom tekla nečija druga krv a prezime mu ne bi bilo ni blizu abecednom poretku ovog kojeg nosi danas.
Možda bi bila i sretnija, a možda i tužnija.
Možda se više opće ne bi voljeli, a ožda bi naša ljubav pisala najljepše stihove.
Možda.
Mada, isto tako, danas kad se nađem u nekoj dilemi, kad me stisne neki naoko nerješiv problem, razmišljam zašto me nisu naučili, shvaćam da se neke stvari moraju slomiti preko naših leđa da bi mogli ići dalje.
Da bi krenuli dalje zapisanim stazama sudbine, i više od nekoliko puta moramo promijeniti kožu.
Post je objavljen 23.08.2004. u 01:09 sati.