Nazvala me teta jutros, ona kod koje sam živjela dok sam pohađala srednju školu.
Ta vijest koju mi je objavila je zasjenila onu o njenom skorom dolasku u Zagreb.
Nadam se da sjediš,-rekla je.
Sjedim,-odgovorila sam s knedlom u grlu očekujući nešto što sigurno ne može biti dobro i veselo.
Znaš,-nastavila je, desila se nesreća, njih dvoje su na motoru pretjecali kamion, zabili su se u auto.
Frontalka totalna...X. je poginuo na mjestu, Y. je u komi.....odzvanjale su mi u ušima riječi kao pneumatski čekić...
Nisam bila bliska s njima, poznavali smo se i pozdravljali putem, a opet, ta me vijest uzdrmala tako jako kao da smo bili rod u najmanju ruku.
Što promislit kad ispred sebe na jednom kraju ceste vidite otrgnutu nogu, a na drugom kraju vlasnika noge probušena trbuha s crijevima van?
Kako reagirati kad pred sobom vidite prekinut život mlade osobe od cca. 20-ak godina?
Što vam prvo pada na pamet?
Pustimo sad na stranu mladenački bunt i želje, turbo brze mašine i dodatnu opremu, zaboravimo čak i ograničenja i prohibiciju (jer, ruku na srce, interveniranje u bilo kojem od ovih slučajeva dešava se prekasno), zaboravimo na trenutak revoluciju i evoluciju, nemojmo se sad prisjećati vremena kočija i tovara...
Promislimo o nome što bi po nama, trebalo biti fer, kako bi izgledao pravedan i pošten svijet.
Zar nam uistinu treba veći dokaz od ovoga da o nama, o našem bitku i egzistenciji, pa čak i o onome što ćemo obući i jesti taj dan, odlučuje netko tamo gore?
A kad budemo u glavi stvarali savršenu viziju fer-a, postavimo si pitanje je li uistinu pravedno da dva mlada života od 20-ak godina bivaju otrgnuta od svijeta, od življenja dok u staračkim domovima postelje zauzimaju oni koji su već odavno prešli 90-u i opstaju jedino zahvaljujući modernoj tehnologiji?
Zar je uistinu pravedno da taj plan koji krojiš, ti tamo goe, namjerno ti ne pišem ime velikim slovom, zar je uistinu fer jebote, da si ih sad uzeo sebi?
Nisu ni počeli živit, kvragu!!!
Tek su iz škole izašli!!!
Kako da njihova mater prežali taj gubitak uz staru mater od 90 i nešto koja vene doma?
Zašto, o jebo te, zašto???????????????
Iskreno se nadam, ako doživim zagrobni život, pod uvjetom da se ne reinkarniram u nekoj drugoj osobi da ćeš mi odgovoriti na ovo.
Previše sam te puta ovo pitala, ne želim više.
Kad budeš slijedeći put odlučivao onome kojeg ćeš uzeti, ako taj netko bude meni blizak, molim te uzmi mene.
I daj ljudima odgovor, makar na plakatu velike zgrade, ne moraš vikati, neće te svi ni htjeti čuti.
A do tad, ja živim svaki dan maximalno, do kraja, ne želim misliti o onom sutra.
Jer tko zna koliko još rana me očekuje, tko zna koliko još vijesti moram otrpjeti s knedlom u grlu, sjedeći na stolici ili podu.
Post je objavljen 24.08.2004. u 01:15 sati.