Kad sam te 2001 stupila nogom na zagrebačko tlo, bijaše to moj prvi susret s gradom te veličine i takovog tipa (ne računam sad gro sjeverne Italije koju sam posjetila za srednjoškolske ekskurzije).
U biti, izravan doticaj sa zagrebačkim tlom zbio se pred kućom u kojoj danas živim, ali govorim o onim utiscima koje su na mene ostavile velika svijetla, veliki reklamni plakati, uredno ili neuredno poslagane zgrade i neboderi, jednom rječju: veličina.
U svim oblicima i u svakom pogledu.
Tih nekoliko dana koliko je prošlo do mog prvog susreta sa Zagrebom, odnosno sa velikom statuom velikog bana, ni ne računam.
Biti u kući u Hvaru, Splitu, Firenci ili Zagrebu tako je svejedno.
Kad sam dakle prvi put uživo vidila Jelačića bana preplavio me osjećaj ponosa, važnosti i veličine.
Naravno, prvo što vam pada na pamet u takvom trenutku nije primiti dotičnog za prst, kao što bi recimo napravili u Splitu, Grguru ninskom, već iz torbe izvući mobitel i nazvati mamu koju ste ostavili daleko iza sebe, na otoku.
Kad mama pohvali i s odobrenjem prihvati vaš entuzijazam, mirne duše možete nastaviti sa življenjem u tom velikom gradu.
Prepoznati Dalmatinca u Zagrebu vrlo je lako.
Ako ispred sebe vidite osobu koja s oduševljenjem gleda u izloge, koja se svima ispred sebe smiješi i pozdravlja ih ako nikako drukčije onda klimanjem glave, ako ta ista osoba bez imalo problema zaustavlja ljude pred sobom pitanjima: «a koja je ura, a di je «to i to», znate da je to Dalmatinac.
Ma ne možete fulat.
Nemojte samo da vam se dogodi ka i meni pa da ženu sa puknutom kalcetom ispred sebe zaustavite ne biste li joj skrenuli pažnju na nesklad na nogama, pa završite u traumi zbog natučene glave torbom (karikiram radi dramatičnosti radnje i slikovitog opisa).
Nemojte također pozdravljati baš sve starije od sebe putem, to (zapamtite) jednostavno nije pristojno.
Dogodit će vam se da vas starček s nevjericom počne ispitivat o vašem porijeklu (ili podrijetlu, ne znam kako se piše), o tome di vam je lozje i na koga vam glasi grob, i dalje ne vjerujući da vi niste financijski ispektor već samo nadubudna osoba koja mu je poželjela dobar dan.
Zadržite li neke dalmatinske riječi i osobine riskirate reakciju nekog skinheada koji se, eto, slučajno tu našao.
Dakle, «adio» i «fala van lipa» najčešće nisu prihvaćeni s dobrodošlicom.
Postoji, nažalost i druga strana bivanja «dalmatinac u Zagrebu»...
Ako ste novčano hendikepirani ili još uvijek niste položili vozački jebali ste ježa.
Jednostavno ste osuđeni na javni prijevoz odnosno tramvaj.
(zapamtite, jer ćete to sigurno probat ( ka i ja )...od Dubrave do Remize nije isto ka i od Rive preko Marmontove do kazališta —> pješke naravno)
Sad kad smo zaključili da ste osuđeni na javni prijevoz, moramo zapamtit slijedeće natuknice:
-ispred tramvaja imajte samouvjeren stav... trbuh unutra, prsa van!
-za svaki slučaj, imajte kartu u torbi
kad vas kontrolor pita di vam je karta recite: «u torbi»
kad vas pita da mu je pokažete, ne budite sebični, pokažite mu je
kad vas pita jeste je poništili recite da niste, jer vam treba
kad vam proba objasnit da je morate gurnut u ono žuto, recite da ste mislili da je to poštanski sandučić a tamo se karte ne guraju.
Kad vas počme gledat očima koje odobravaju boravak u Vrapču, recite da vam je to PRVI PUT (u tamvaju naravno)
-Kontroloru se uvik smješkajte, smješak sva vrata otvara (bitno vam je da se otvore ona od tramvaja)
-Nikad, ali nikad se zaboga ne smješkajte starim, pijanim ljudima koji smrde.
"To ne bu dobro", rekli bi prijatelji metropolitani.
Ovaj primjer ne trebate učit na vlastitoj koži jer je bolan:
Dakle, ne smješkajte se navedenim ljudima jer oni traže upravo one naivne, nasmješene, praktički nevine.
-Ako vam u tramvaju slučajno nečija ruke klizne preko ramena u dekolte ili vam se niz leđa spusti u hlače, zapamtite, nije loše pokazati zube i izbuljiti oči.
Takve ta radnja najčešće odbije (kad već nemamo neke sposobine tvorova).
Ni moj ogroman trbuh u osmom mjesecu trudnoće (za ilustraciju, dobila sam 27 kila u trudnoći) jednog nije spriječio da me «zašlata».
Kad tad ćete se sresti i s onima koji vole svoje genitalne organe pustiti na zrak u tramvaju i to baš pred vama.
-Uzvraćanjem osmjeha ljudima koji su vam na prvu sumnjivi riskirate također situaciju u kojoj ćete biti primorani vratiti se s istima u povijest, poslušati čitavu priču o dolasku njihove obitelji u Zagreb, a ako ste baš sretne ruke, nećete morati biti upoznati s fotografijama dotičnih (sve je dobro dok vam ne pokazuju fotografije dlakavog poprsja...ja vidila, nije lipo).
Da sumiramo.
Sav onaj divni, topli mediteranski temperament u početku života u metropoli, ukoliko želite opstati u istoj, morat ćete za početak gurnuti u drugi plan.
Lajavost i buka i nisu baš dobrosošli.
Osmijeh i ljubaznost najčešće prolaze samo kod neljubaznih teta na šalterima banke i inih birokratskih ustanova.
Welcome to metropola!
Post je objavljen 21.08.2004. u 02:36 sati.