E da.
U telefonskom razgovoru s onom koja me je rodila, jučer, iskrsne jedna zanimljivost.
Bili su u nekoj uvali, jeli su pečeno meso a do njih je sjedila neka ženska.
Kako smo mi Dalmatinci po prirodi opušteni, elokventni i sve samo ne sramežljivi, odjednom se razgovor proširio na susjedne stolove.
Tako da si slobodno u glavi možete vizualizirati sliku terase restorana koji leži na samom žalu, čujete u daljini lom valova o morske hridi, cvrčke i sparinu, a u neposrednoj blizini čujete jedno 6-7 grla iz kojih izlaze neartikulirani glasovi ne bi li nadmašili i nadglasali onog do sebe.
Priča se o turizmu, poslu, budućnosti.
Ludilo je kako ljude oko ili pred klimaksom pukne neka ogromna doza adrenalina pa bi oni pomicali planine, kovali planove, upisivali fax i sl.
E...
I mog starog je «puklo».
Da bi mu na tu nekakvu rečenicu koja je opisivala njegov entuzijazam, odgovorila žena srednje dobi, obućena u bijelu...zavjesu pretpostavljam, kričavo crvenih usana sa nekakvom amjalijom, vjerojatno crvene boje, oko vrata.
Na nogama vjerojatno ima «isusovke» ili «rimljanke».
«Dragi moj gospodine, prvi korak ka uspješnom i zdravom životu je ostavljanje te ružne navike: PUŠENJA».
Moj otac se zamisli i reče:
«u pravu ste».
Je kurac.
A kad san te ja u zadnjem razredu osmoljetke molila ko boga da ostaviš taj otrov govorio si mi kako san blesava.
Ja sam te toliko voljela da sam i sama počela pušit.
Nadalje, ŽENA je počela pričati o prehrani, o uravnoteženom unošenju namirnica u organizam, o svajetima kako i dalje zadržati i eventualno loše navike a svjedno voditi zdrav život.
Jerbo, ona je bila na Tibetu, ona zna.
Vidiš oče, ja nisam bila na Tibetu, najviši doseg mog planinarenja je bila Vidova gora na Braču.
Ali ja svejedno znam savjetovati to isto što i ona.
Čak što više, ja ću te sigurno bolje savjetovat jer te znam bolje od nje.
Ali zašto su ljudi napravljeni tako da ponekad naše riječi i ne dopiru o njih?
Zašto je potrebno hodočastiti u Tibet da bi «dobili licencu» propovijedanja onog što u dnevnim medijima možeš pročitati na svakoj trećoj stranici?
Zašto je na jednom jedna lezbača* koja je na zadnjoj gej paradi ponosno nosila maramu duginih boja oko vrata (a i lijepo ide uz bijelu zavjesu), a koja je među ostalim, krateći i trošeći vrijeme svog nimalo ispunjenog života, odjednom adekvatan sugovornik i savjetodavac, a ja koja u svoj bogat obiteljski i društven život uspijem ugurati vrijeme za obrazovanje i edukaciju zdravog načina življenja-nisam kompetentna da bi na dulje od 5 minuta zadržala tvoju pažnju?
Što to oni imaju a mi ne?
Zašto iz tih ljudi zrači neka magnetska privlačnost koja kao da zove: «dođi, poslušaj me?»
Jedino po čemu je ona možda bolja od mene je činjenica da joj je trbuh još uvijek ravan, da joj međunožje nikad nije bilo rezano kirurškim nožem i dva sata šivano posebnim koncima, sise su joj obješene utjecajem godina i majke prirode, a ne sina gladnoga, obaveze koje možda i ima slobodna je preseliti u bilo koji dan koji joj paše.
Ali ona je i dalje pandan Dalaj Lame.
Jerbo ona zna, ona je bila na Tibetu.
A meni se čini da ću ja morat rezervirat još jednu postelju za mater tu kod mene... jer kad stari krene sa odvikavanjem od cigareta, navući će se na žderanje kikirikija i suncokretovih sjemenki (jer, to je ZDRAVO!!!), te kad krene sa noćnim pohodima na frižider a to rezultira iznenadnom navalicom zaliha sala... se ona neće moć nosit s tolikom količinom živaca i stresa.
A lipo san mu sto puta rekla, pročitaj moje mailove...
*ovo je vjerojatno rezultat mojih predrasuda, isključite ih iz komentara.
Post je objavljen 15.08.2004. u 11:18 sati.