Sinoć.
Zadnja noć našeg kvazi samostalnog života.
Večera kod prijatelja pa planiranje šetnje po Jarunu (u mraku najviše liči moru;).
Brrrrrruuuuuuuum....upalilo se auto, upalila se i ja.
Vidiš ti, kako je kod P.-a sve krasno sređeno, kako je razbio onaj zid i stavio novi, si vidio kako su tapecirali kauč u eko kožu, si vidio ovo, si vidio ono?-razvezala sam se, a svakim novim slovom glas se povisivao za oktavu.
Rasprava je krenula...
A zašto se ti koji kurac dereš na mene?-primjetio je u jednom trenu.
Zato jer si ti takva jebena picajzla da posijedim svaki put kad ti mjesecima skiciraš i projektiraš na kompjuteru jednostavnu kutiju za cipele, plafunjeru na stropu...
Itd...itd...
U jednom momentu, iznenađena navalom nabrijane energije, shvatila sam koliko sam se promijenila.
Shvatila sam da je njemu uspjelo ono što nikome nije .
Ni moja mater, ni otac, ni profesori, ni svi bivši, ni svi šefovi nisu uspjeli slomit moj oklop, moju branu, nisu uspjeli promijenit moje karakteristike i osobine.
Napomenula sam mu da ne zaboravi i da na to bude ponosan kao na jedan od najvećih uspjeha u životu.
Naučio me:
-biti strpljiva
-biti popustljiva
-svađati se, smireno i argumentirano, bez pare iz ušiju
-voljeti samu sebe
-tolerirati mnoge stvari koje prije nikad nisam tolerirala
Postigao je da je u svakoj svađi jedino što vidim njegova faca koja blinka dok se poviše nje sjaje riječi "volim te, dođi mi, pomiri se sa mnom, zagrli me"
A on je zaključio da ja njega ne znam promijenit (buaaaaaaaaa... svi okrenuše palac dole i rekoše, BigMamma sucks!) te da je vrhunac njegove promjene to što se "opustio" (nije definirao na kojem području;)
Ovo je uistinu bio prvi put da se nismo "poklali" i legli ukrevet svatko na svoju stranu.
Jarun je zaobišao u velikom luku i rasprava je privedena kraju u jednom parku.
Čak bi se reklo da je svršila jako dobro ;)
Jeste li ikad razmišljali o tome što se događa s "mojim ja" kad uđete u brak?
"Moje ja" u braku traje neko vrijeme nepromijenjeno, originalno, mogli bi slobodno reći.
Kao što uostalom i zaljubljenost traje određeno vrijeme, jaka , strasna i nepromjenjiva.
A onda s vremenom jenjava, topi se, te se pretvara u čvrstu i stabilnu ljubav.
E pa tako je nekako i s "mojim ja".
Prestankom zaljubljenosti kao da vam se otvaraju oči, leptirići umiru a bude se neke nove beštije koje ruju po našoj svijesti i savjesti.
Pa odjednom vidite njegovo pravo lice, naborano i iskusno sa ožiljcima koji pokazuju sve ono što nikad prije niste vidjeli.
Odjednom ima više od jedne mane, vrline vam se čine čak i bedaste jer nisu unikatne, sitnice koje su vam dotad život značile sada vam možda više ne znače ništa.
"Moje ja" odjednom više ne liči na sebe, pomalo se deformira, ili se jednostavno formira, onako kako bi u finalu trebao izgledat?
Osobine, karakteristike, mane i vrline jednostavno se modeliraju prema istim karakteristikama partnera.
Pa se najednom nađete u kovitlacu misli, zbunjeni stojite ogoljene duše pred sobom i njim i pitate se: "kud je zapravo nestalo moje ja?"
Pa, nije nestalo, makar ne skroz, samo se promijenilo, sazrilo, oblikovalo, dobilo je završni sjaj te finiš sad izgleda upravo onako kako je "zapisano u zvijezdama".
Smatram da taj gubitak "mojega ja" i nije nužno loš.
Jer, koliko god osobina bez kojih do tad niste mogli živit, izgubili, rađaju se neke nove osobine, one koje vas čine upravo takvima kakvi jeste.
Niste više mlada, buntovna osoba koja je spremna ponijeti svijet na svojim plećima, ali ste spremni podići i očuvati svoju obitelj, svojim rukama stvoriti nešto što neće nestati u plamenu cigarete.
Možda se, doduše, ti pothvati neće prepričavati na raznim tulumima uz galone pive, ali vi i vaš partner itekako ste svjesni važnosti novog ruha "mojega ja".
Post je objavljen 30.08.2004. u 00:44 sati.