Odrasla sam u selendri kako netko reče...
Selendra i dan danas nema više od 4000 ljudi, percepcija i način života nisu se bitno promijenili još od starih Grka.
Živjeti u tako malom mjestu imalo je svoje goleme prednosti ali i goleme mane.
Način razmišljanja i struja svijesti (ukoliko niste imali tu sreću da otplovite koji kilometar gore ili dole te na taj način upoznate neke druge ljude) su u principu od rođenja određeni i nepromjenjivi.
Moji roditelji zaručili su se iz tako priglupog razloga da me čak sram to napisat javno.
Ali eto...stara je studirala i stanovala kod mog budućeg oca, pa su se, jelte, počeli gledat i to tako da je moja vrla nona (konzerva do jaja) izjavila kako ona neće doć na «informacije» ukoliko se njih dvoje ne zaruče.
I tako sam ja odmalena bila svjedokom braka iz svojevrsne prisile, bez neke reži-vene ljubavi, bez ikakvog «života» prije braka, bez previše emocija i primjera koji bi mene natjerao da jednom zaplovim tim istim vodama.
Brak mojih roditelja, unatoč peripetijama i sranjima kroz koje je prolazio, danas je sjajan, čvršći no ikad.
Oni su sad u fazi «dvije sestre» i vole se do ludila, mislim...za poludit.
Ovakvih (a i gorih ) primjera ima masu.
Prva iz naše generacije udala se A.
U 17 godini, jednostavno nije znala što je pilula ili prezervativ, a omilila joj se «ona stvar».
Sramila se trudnoće, skrivala trbuh, a ni danas, 4-5 godina kasnije slobodno mogu reći, ne voli to dijete.
Naravno, ni oca navedenog djeteta više ne voli.
Odavno...
Nije me slušala, a lipo sam joj govorila...heh...
Pametna i napredna kakva sam oduvik bila, sa nekih 14 godina zaključila sam da se nikad neću udavat te da ću eventualno nać nekog da mi napravi dijete.
Naime, bila sam uvjerena onda (a i danas sam, da se razumijemo) da brak bez obostrane ljubavi ne vrijedi ni koliko je crno pod noktom.
Udala sam se 5 godina kasnije.
Ne pitajte me kako sam znala, jer jednostavno jesam.
On je bio, ostao i zauvijek će biti onaj pravi za mene.
U brak sam ušla opće ne misleći na išta osim ljubavi, osim nas dvoje i naše snage.
Nisam mislila na probleme, nisam na brak gledala individualno, nisam ni sanjala koliko je to teško (ponekad).
Udala sam se dok sam bila zaljubljena.
Danas više nisam zaljubljena, danas volim...iskreno, čisto i bezuvjetno.
Nema nekih posebnih pravila i savjeta, ali ovo je moje mišljenje:
-Iživite se prije braka, obavezno...nemojte da vam se desi da se oženite pa skužite da si ne pašete u krevetu, recimo.
Moja pokojna nona mi je govorila: «čerce, minjaj ih ka kalcete, a kad nađeš onog najbojeg, drž ga i ne moloji...»
Ja sam je poslušala, ona je bila pametna žena.
-Vjerujte u instinkte i osjećaje.
Ja sam ga zaprosila nakon 3 dana hodanja, i dan danas smo zajedno.
-Budite otvoreni, slobodni, nesputani.
Ako ste se oženili, niste dobili konop oko vrata i nigdi ne piše da morate srast jedno s drugim ka jednojajčani blizanci.
-Pričajte.
Za brak je najvažnija priča, to slobodno mogu reći nakon svega.
Povjerenje je bitno, ljubav je bitna, sloboda u braku je bitna, obostrano poštovanje je bitno, ali jebeš ti sve to ako ne možeš sjest s njim za stol i reć mu u facu sve šta te muči ( i obratno, naravno).
-Budite zajedno, ali i odvojeni
Puno je stvari ljepše raditi u dvoje (troje), ali neki «svoj prostor» nije grijeh imati (kava s frendicama, čitanje knjige, topla kupka....itd...)
-Imajte želje i potrebe ( i recite ih glasno)
-«Ponekad ni cijeli jedan život nije dovoljan da bi nekoga upoznali»
Ne znam jesam ovo već čula negdje ili sam sad to izmislila, ali čini mi se pametno i vrijedno spomena.
Trudite se i upoznavajte jedno drugo stalno.
-Nemojte se zapustit.
Ne u smislu šminke, robe i masne kose (jerbo, bilo bi apsurdno uvik bit savršen pred onim drugim) nego u smislu komplimentiranja, primjećivanja, pohvale. Nema ljepšeg nego čuti riječi iskrene, od srca kako ste mu dragi, simpatični, djetinjasti...zreli, lijepi...
-Sjetite se svake obljetnice prije njega i iznenadite ga.
Ne znam zašto se sve žene drže pravila da muž njih mora svaki put iznenaditi cvijećem.
-Popuštajte.
Kompromisi su divna stvar, a jednom kad se naučite koliko moći leži u rečenici: «Dragi, u pravu si», na dobrom ste putu ka savršeno skladnom braku.
-Učite iz vlastite okolile.
Primjeri i situacije iz braka vaših bližnjih mogu vam samo pomoći da ne ponovite neke greške koje bi ovako vjerojatno napravili.
-Igrajte se, budite djetinjasti, ne sputavajte ono dijete u vama.
Napišite mu neki slinav esemes, mail ili mu ubacite post-it u torbu (meni moj zalijepi na zrcalo ili bojler), držite se za ruke i cerekajte se do ludila kad ste vani (mada mene ovaj moj u tim momentima gleda ko da sam osmo svjetsko čudo), ne živite po konvencijama, konvencionalnost sucks!
-Naučite se svađat.
To je jako bitno. Kad prerastete fazu od po 7 sati šutnje, lupanja vratima, bježanja od doma i poniznog cviljenja pred vratima, na konju ste.
Svađanje je zdravo, potrebno i treba se znat svađat (oćete trenirat sa mnom?;)
-I za kraj, njegujte svoj brak. Brak nije jednočovječna zajednica, za uspjeh trebate raditi oboje. Ni cvijeće ne živi ako ga ne zalijevate, zar ne?
Volite se, otvorite oči i upijajte svijet, pravite i rađajte djecu jer su djeca poanta i smisao braka. Oni ostaju iza nas, a dok su s nama životi su nam puuuuuuuno bogatiji i smisleniji.
Vjerujte mi, ja sam iskusna...već dvije i po godine u braku ;)
Post je objavljen 04.08.2004. u 17:55 sati.