E...
Kako s vremenom rastem (mentalno), primjećujem velike i bitne pomake u percepciji raznih stvari i informacija te u načinu ispoljavanja osjećaja.
Ono što je, po meni, bitno istaknuti je činjenica da sam naučila kontrolirat svoje nerve, tako da više nema situacija da su mi ka ovce raštrkane po livadi nego su svi lipo postrojeni, jedan iza drugog (ili jedan do drugog, ne znan kako to ide), ka u vojsci.
Znači, ne urlam više na službenice u bankama i na «sestre» u ambulantama, čak sam i u dućanima vidno smirena.
Ali postoje neke male sitnice koje moju tek otkrivenu skladnu i smirenu stranu totalno izbace iz kolotečine i natjeraju me da puknem skroz.
3 pune godine zajedno, od toga dvije u braku.
Živimo u NJEGOVOJ kući u NJEGOVOM gradu.
Ovo je bitno za razvoj daljnjeg teksta, skužit ćete naknadno zašto.
Kad sam tog 24.08.2001. (jel da je fascinantno kako mi žene pamtimo sve moguće datume) prvi put ušla (i ostala) u njegovu momačku sobu, preplavila me neka neopisiva radost i toplina (to je vjerojatno bio produkt smrdljivih kalceta ispod posteje), no odmah sam, okom sokolovim, uočila momački nered i nesklad naoko idiličnog prostora.
Slijedeći dan kad je došao s posla dočekala ga je panika.
Wife to be (ja) mu je amortizirala većinu namještaja i pobacala sve ono što je po njenom mišljenju trebalo živjeti u smeću.
Šok, nevjerica, ali...nervi pod kontrolom.
Oprostio mi je vjerojatno iz prosto neproširenog razloga što me poznavao tek mjesec dana a bila sam mu draga pa nije želio riskirat moj povratak na otok..
Ono što je bitno je da se on ni do dana današnjeg nije naučio na novi raspored(e), još uvijek nema pojma di pol stvari živi u kući.
Sinoć otvara najgornja vrata ormara u dnevnom boravku, vrata ormara u kojem žive krpe za prašinu, pips, pribor s koncem, garancije i računi (lipo je to složeno, to ja samo nabrajam po sjećanju), i na pod mu padne Pips (ili neko drugo ime, nije bitno).
Vješto ga zaobiđe, preskoči, računajući valjda kako dotični neće imat ništa protiv života uz rub pločice u hodniku.
Jutros mi slavodobitno, kao kakav ulov, nosi onaj isti Pips i odlaže ga na policu kraj zahoda.
«Aaaa...ne'š boga mi.
Taj proizvod ima svoje mjesto življenja, kako ću ga ja nać kad mi ga preseliš i sve to tako.»
Vidim zbunjeni pogled, početak osjećaja nelagode, oko koje se izdiglo skoro iznad obrve i molećiv pogled s pitanjem: «a di opće živi ovaj proizvod?»
Ovo je samo jedan primjer.
Ima ih dosta, svakodnevno.
Od svih mogućih razlika između muškaraca i žena, ovo je jedna od onih koje ja nikad neću razumijeti.
Na stranu one o njegovoj sposobnosti vođenja posla, menagiranju jednog projekta i grupe od 10-ak ljudi,na stranu činjenica da je uistinu mag za kompjutere i informatiku te da njegov mozak upija i ZADRŽI golemu količinu («pametnih») podataka..., na stranu i moja sposobnost da se sjećam svih mogućih datuma i obljetnica, rođendana cijele familije i prijatelja (mojih i njegovih), na stranu činjenica da bez ikakvog problema u isto vrijeme perem suđe, gulim krumpire, mješam juhu, vješam robu, presvlačim pelene, na stranu i činjenica da još uvijek pamtim detalje svih onih 15 knjiga koje sam pročitala od ove zime, svih modnih trendova i celebrity tračeva još iz doba moje srednje škole.
Na stranu i činjenica da pamtim tekstove svih pjesama koje sam čula, sposobnost da vlastitim rukama iz ničega stvorim nešto, na stranu čak i činjenica da sam sposobna u jednu kutiju od 5 kila ugurati i složiti 16 kila nečega.
Ja unatoč svemu tome, ne mogu nikako shvatiti činjenicu da on ni dana danas, nakon 3 godine zajedno, od čega dvije u braku, ne zna gdje živi Pips, ne zna gdje živi sinova roba, ne zna gdje žive mnoge sitnice.
Što je to u muškim glavama - koje su sposobne voditi Nasu , Microsoft, Plivu, i ine korporacijske kompanije koji su sposobni razviti i realizirati kompletan plan vođenja države, ratovanja, koji su sposobni otkriti lijek protiv neke neizlječive bolesti, klonirati ljudsko biće – što je to u njihovom mentalnom sklopu da se ni nakon 3 godine suživota sa skwo, ne snalaze u vlastitoj kući, koja je doduše adaptirana i prilagođena njezinim gabaritima?
I, da li se takve navike nesnalaženja u vlastitoj kući, dirigiranoj palicom vlastite žene stječu odgojem ili rođenjem?
Jerbo, ako ćemo tom logikom, onda odgovor leži očito u odgoju.
Moje dijete – SIN – sa nepune dvije godine zna mami donijeti čistu pelenu, omekšivać za robu, metlu i škovaceru, zna čak gdje žive mamini lakovi za nokte.
A tata mu ni nakon 3 godine suživota ne zna gdje živi Pips.
Pa nekad me uistinu čudi i činjenica da znaju pogodit rupu, pardon, vrata njihove kuće:)
Post je objavljen 16.08.2004. u 11:03 sati.