«Prostrla sam svoja sjećanja i tražila u njima rupe.
Tražila smjernice i linkove koji bi mi dokazali kako si u pravu.
Što te natjeralo da mi baš noćas priznaš sve?
Zar me nisi mogao ostaviti u uvjerenju kako je sve divno, kako problema nema, kako sam sretna?
Što te natjeralo da mi priznaš kako ih je bilo još puno otkad si sa mnom, kako te ne zadovoljavam samo ja?
Zašto sam morala saznati tako poražavajuću vijest da te osim mene diralo njih puno?
Redovito.
Planski.
S namjerom.
Jel ti voliš kad ja patim?
Uživaš mi nanositi bol?
Dok prodireš u mene zamišljaš li njihova lica, njihove uzdahe, njihove naoštene kanđe spremne da ti se zariju u leđa dok se iz njihovih usta razlijeva krik zadovoljstva?
Veseli li te moja patnja?
Da li osjećaš ovu buku u moji ušima, zujanje i vrtoglavicu?
Rušim se pred tobom, raspada se onaj moj idiličan svijet, vidiš li to?
Osjećaš li?
Ili si i sada s njima u mislima kao onda kad si im uživo gnječio grudi vjerojatno primjećujući kako moje nisu tako čvrste i podatne?
Što to one imaju a ja nemam?
Možda osjećaj krivnje i gnušanja prema samoj sebi?
Možda su uske taman toliko da iz tebe iscjede i zadnju kap tvoje muškosti?
Zašto mi to radiš?
Zašto ruješ još više po rani koja je ionako krvava sama od sebe, koja neće zacijeliti tako skoro?
Zar ne vidiš da mi duša puca?
Zar ne vidiš prokletniče da te i sada volim, da sam i sada spremna primiti te u sebe samo da te imam, da te zadržim?
Da ne odeš...
Da me ne ostaviš...
Trudim se da sa mog lica ne pročitaš ono što zaista mislim, trudim se biti hladnokrvna, trudim se povrijediti te makar djelom onoliko koliko si ti mene povrijedio, upravo sada.
Prostrla sam svoja sjećanja i tražila u njima rupe.
Ne nalazim pomoći.
Uvijek si sa mnom.
Kad onda?
Kad se to dešavalo?
Kako ja toga nisam bila svjesna?
Zar su sve one noći kad si me odbijao bile samo produkt njihovih zagrljaja?
Je li moguće da nisam shvatila kako si ih držao netom prije mene?
Kako ih nisam namirisala na tebi?
Zašto mi to radiš?
Zašto si mi sada priznao?
Zašto mi ne pomogneš da i ja budem poput njih, zar ne vidiš da sam i na to spremna?
Proklete suze izdajnice.
Ne želim vidjeti sažaljevanje u tvojim očima.
Želim da znaš da ja mogu to isto.
Mogu te raniti upravo toliko da ti rogovi narastu tako veliki da ih nikad nećeš moći sakriti.
Mislim da mogu, odnosno, mislim da ću moći kad mi se skrhano pouzdanje oporavi makar malo.
Trebat će vremena znaš...
Ja znam da sam ružna, debela, nepoželjna, gadim se sama sebi, ali potrudit ću se.
Da te boli upravo ovoliko koliko mene sad.
Ni manje ni više.
Jer više ni ne zaslužuješ.
Ne zaslužuješ ni jednu od mojih suza, ne zaslužuješ da te ostavim, ne zaslužuješ apsolutno nikakvu slobodu.
Mrzim te prokletniče, ali bit ćeš uz mene.
Dokle god imam snage udahnuti zraka, pomicati udove.
Bit ćeš uz mene.»
Ovaj put se, začudo, nisam probudila u znoju.
Probudila sam se mirna, s osmjehom na licu.
Pobjedila sam.
Post je objavljen 07.08.2004. u 12:23 sati.