Belle epoque

nedjelja, 26.02.2012.

Oscar - u zadnji čas

Za manje od 3 sata počinje dodjela najprestižnije, najglamuroznije i najkonzervativnije filmske nagrade svijeta - Oscara! Ove godine hrvatski su kinematografi potpuno podbacili - većinu filmova nominiranih za Oscara nećemo imati prilike vidjeti, a svoje su Oscar revije popunili filmovima koji imaju tek nekoliko nominacija. Glavni favorit, francuski nijemi crno-bijeli film, moći ćete gledati tek od četvrtka, a o "Hugu" još nema ni govora.

Ovogodišnje nominacije predstavile su djelomičan odmak od tradicionalnog Akademijinog konzervativnog ukusa. The Help se istaknuo kao drama koja progovara o rasnim problemima i diskriminaciji 60-ih godina u Americi, a The Artist kao potpuni odmak od komercijalnog duha Akademije - francuski , nijemi, crno-bijeli film koji , istina, evocira sumrak nijemog filma i ludih dvadesetih. Midnight in Paris, sjajan Allenov film koji nas vodi u Pariz istih tih ludih dvadesetih također nije tipičan prvi izbor Akademije, a ni The Descendants , koje je režirao Alexander Payne, poznat po nezavisnoj "Stranputici".

No, krenimo od mojih favorita, iako nisam pogledao veći dio nominiranih zbog naših dragih kinematografa te ACTA-e i SOPA-e, zbog kojih su ukinuli određene torrent stranice koje sam običavao koristiti.

The Artist je zaista neobičan kandidat, kojeg je Michael Hazanuvicius, u kojem su sjajne uloge odigrali Jean Dujardin i Berenice Bejo. Posveta nijemom filmu i kraju zlatnog razdoblja Hollywooda koju možda današnji gledatelji neće moći lako pratiti jer nisu navikli na takav tip filma, ali film je vrlo dobro režiran, glazba s namjerom evocira klasike Hollywooda zbog koje je Kim Novak napala skladatelja, te je vizualno dojmljiv, što je jedna od mojih najdražih kategorija kad je u pitanju film, a to će posebno objasniti moj dokumentarni favorit. Iako nisu svi glumci jednako dobro, Jean Dujardin zaista je vrijedan pozornosti upravo zbog zahtjeva koji nijemi film postavlja pred glumca.

The Help je film snimljen prema romanu Kathryn Stockett , koji kod nas možete čitati u Algoritmovom prijevodu "Sluškinje". Film je režirao Tate Taylor, te traje gotovo 150 minuta. Iako roman nisam čitao, smatram da je radnja filma razvučena te postoji nekoliko epizoda koje su u radnju umetnute bez potrebe, te poput u epu usporava radnju. Glumačke interpretacije su, kraj pomalo manjkavog scenarija i površne karakterizacije, besprijekorne, počevši od Viole Davis koja je odigrala sjajnu, nenametljivu i vrlo uvjerljivu ulogu kućne pomoćnice u bjelačkoj kući. Osim Viole Davis, tu je mlada Octavia Spencer i Jessica Chastain u potpuno oprečnim ulogama, koje se i narativno sjajno podudaraju. Moj osobni prigovor filmu je završetak priče u maniri prosječne romantične komedije, u kojoj se naposljetku svi mire, i svi ostaju sretni zauvijek, a svi karakterno pozitivni likovi su doživjeli moralnu satisfakciju.

Viola Davis je jedina glumica koju sam vidio u ovoj ulozi, ali potajno, nadam se da će Oscara ipak dobiti Meryl Streep zbog fantastične transformacije u malo manje fantastičnom filmu, o kojem sam mnogo čitao, ali ga još nisam stigao pogledati (isključivo zbog Streep, ne zbog navodno manjkavog scenarija i upitnih povijesnih činjenica). Kritičari se slažu da je nepravedno izbačena Tilda Swinton, a da bi Oscara također trebala zaslužiti Glenn Close.

Drvo života je tip filma koji nikako ne volim. Čak su i mišljenja kritičara podijeljena između uvjerenja da je ovo film koji pokazuje da prava umjetnost na filmu još uvijek postoji, a drugi da se radi o kvaziintelektualnom postignuću Terrencea Mallicka. Film sam gledao sa možda prevelikim očekivanjima, s obzirom da je osvojio Zlatnu palmu u Cannesu, ali i dalje smatram kako je to film u koji je jednostavno previše različitih prizora, uključujući i petnaestominutni, vizualno impresivni prizor stvaranja zemlje koji prekida narativnu liniju. Uloge Jessice Chastain i Brada Pitta zaista su sjajne, kao i perspektiva iz koje je film snimljen, ali bio bi jednako uspješan i bez spomenutih scena stvaranja planeta i nekih zaista suvišnih scena vezanih uz obitelj koju film prikazuje.

Pina Wima Wendersa moj je dokumentarni favorit. Iako je Pina Bausch, poznata koreografkinja i plesačica, umrla prije početka snimanja filma. Pina je prvi umjetnički film snimljen u 3D tehnologiji, kojom je Wenders jednostavno oduševljen. Nažalost, film je u Hrvatskoj prikazan tek na Filmomaniji, te ga nisam imao prilike gledati u 3D, ali i na televizoru prosječne veličine je doista impresivan. Sastoji se od sjajnih plesnih točaka i manjih ulomaka u kojima plesači Pine Bausch govore o suradnji sa njom te osjećajima koje su uspjeli iskazati samo kroz ples. Svaka od koreografija prikazuje pojedini osjećaj ili ideju, a tu je i najpoznatija koreografija Pine Bausch "Cafe Mueller"; kojoj je počast odao i Almodovar.

Ponoć u Parizu posljednji je film Woodyja Allena, za kojeg svi tvrde da proživljava svoju renesansu. Ponoć u Parizu jako je interesantno ostvarenje, koje nas vodi u lude dvadesete , tijekom kojih su u Parizu djelovali veliki umjetnici poput Hemingwayja, Picassa, Dalija i Scotta Fitzgeralda, a iz njih u 1860-e, kada je Touluse Lautrec slikao pariške cabarete. Woody je izveo nekoliko sjajnih poteza - iskoristio je dosada skriveni potencijal Owena Wilsona, te eteričnost prelijepe i talentirane Marion Cotillard. Scenarij koji bi u rukama bilo kojeg drugog redatelja djelovao bizarno i nesuvislo Woody je uspješno preveo u vrlo kompaktnu cijelinu, te zaradio 15. nominaciju za najbolji scenarij te 26. za najboljeg redatelja. Iako možda nije najbolji Woodyjev film, zasigurno je najkomercijalniji, te iako možda nije najbolji film ovogodišnjih Oscara, zaista ga vrijedi pogledati.

Naposljetku, uvijek volim istaknuti svoje animirane favorite i pitanja koja se nameću. Naime, dodjeljuje li se Oscar za najbolje tehničko ostvarenje u animaciji, za najbolji scenarij, ili su važne sve navedene stavke? Ovogodišnji filmovi su prvi puta uvedeni kao potpuno službena kategorija, iako su animirani filmovi za najbolji film bili nominirani tek 3 puta, a od 2003. postoji samostalna kategorija. Ovogodišnji filmovi također su vrlo raznoliki - "Život mačka u Parizu" i "Chico i Rita" maleni su i klasično animirani filmovi koje smo gledali na Animafestu (lipanj 2011.), a "Rango"; "Kung Fu Panda 2" i "Mačak u čizmama". Jedini film koji nisam gledao je navodno sjajni "Rango", ali "Kung Fu Panda 2" i "Mačak u čizmama" sjajno su animirani, ali s kroničnim pomanjkanjem ideje. "Život mačka..." traje tek sat vremena, te je moj istinski favorit sjajan glazbeni film "Chico i Rita"; koji je, ponovno moram spomenuti, vizualno superioran svim navedenima, s obzirom na klasičnu animaciju i izuzetno žive boje.

Uz sve navedene filmove, tu je još i "Dečko, dama, kralj, špijun", kojeg sam želio gledati u kinu , "My Week with Marilyn", sa dvije glumačke nominacije vrijedne pažnje, "War Horse" i "Extremely Loud, Incredibly Close"; koji nisu niti zaslužili nominacije prema riječima kritičara, te "Nader i Simin se rastavljaju", sjajan iranski film o kojem sam pisao u studenom.

26.02.2012. u 23:17 • 4 KomentaraPrint#

subota, 18.02.2012.

Tamara Obrovac opet kanta jazz! - Ulika Revival

NOTA BENE : Kada pokušavate dobiti karte za Lisinski , vrlo vjerojatno ćete prvo nazvati blagajnu telefonom, a tamo sjede dvije drage žene koje će učiniti sve u svojoj moći da vas uvjere kako tamo ne postoji niti jedno slobodno mjesto. Ne dajte se obeshrabriti! Odite do dvorane neposredno prije koncerta (oko sat vremena) te postoji šansa da ćete kupiti kartu i za 10 kn. Posebno je krizna situacija za koncerte u ciklusu "Lisinski subotom" i "Met Live in HD", kada su jedina slobodna mjesta i tjedan dana prije izvedbe ona u zadnjem redu. Za Giardino Armonico kupio sam karte s kojih se pozornica jedva vidjela, a naposljetku sam sjedio u sredini prvog reda (?!?), a za Tamaru Obrovac su me svi djelatnici Lisinskog uvjeravali da ne postoji niti jedna karta. Naposljetku sam sjedio kraj Arsena :-)

Nego, pređimo na vedrije teme. Tamara Obrovac poznata je po tome što paralelno vodi nekoliko različitih projekata, pa se ovog ljeta odlučila za ponovnu suradnju sa svojim kvartetom. Naime, 1998. Tamara Obrovac objavila je svoj drugi album Ulika, na kojem je radila zajedno s Matijom Dedićem (koji je godinu prije diplomirao u Grazu), Krunoslavom Levačićem i Žigom Golobom. Ovog ljeta ponovno su zajedno nastupili u Grožnjanu, te su se, 15 godina stariji, odlučili za ponovnu suradnju i svojevrsni revival projekta.

Tamara je poznata kao žanrovski neograničena glazbenica. Prošli album, "Neću više jazz kantati" bio je funk-groove album na specifičnom istarskom dijalektu, uz sjajnu suradnju s Rambom Amadeusom. Posljednji album; "Madirosa", svojevrstan je crossover jazza i klasike, sa nekoliko sjajnih obrada prethodnih hitova, ali je na njemu izostavila "Črno zlo", koji je uz "Daleko je..." obilježio njenu karijeru.



Ulika je album na kojem je Tamara Obrovac sjajno istaknula svoju vokalnu tehniku, ali i sposobnost glazbenika koji su sa njom ravnopravno činili kvartet. Kao ni na koncertu, u nijednom trenutku nije ograničila njihove improvizacije i solaže. Štoviše, za vrijeme improvizacija, Tamara se čak diskretno udaljila sa pozornice.



Nakon dojmljive "Divojke" kojom su otvorili koncert, Tamara Obrovac je pokazala kako ima sjajan smisao za humor (što možemo vidjeti i u njenoj glazbi), te zamolila organizatore da zatvore sve izlaze jer započinje free jazz skladba u trajanju od gotovo 4 sata. Program je nastavila "Tancom" i pričom o svojoj baki Uliki po kojoj album i nosi ime. "Tanac" je meni osobno ostao u posebnom sjećanju, jer je u njemu Tamara Obrovac pokazala kako je itekako vješta u "scat signingu", odnosno vokalnoj improvizaciji.



Za razliku od albuma, na kojem je klavir dominantan u naglašavanju pojedinih melodijskih obrazaca utemeljenih na istarskoj ljestvici, ali i jazz standardima, večerašnje izvedbe Matije Dedića bile su sugestivnije, minimalističke i slobodnije, te je od etno jazza u ovoj izvedbi ostalo tek ponekad specifično pjevanje Tamare Obrovac, koje se djelomično temelji na narodnoj tradiciji, te tekstovi o kojima je Tamara prije izvedbi govorila.

Nažalost, zbog stalnih akustičkih problema dvorane Lisinski kontrabas je ostao u posljednjem planu, te se čuo tek poneki ton koji je basist jače odsvirao, dok su bubnjevi u nekim trenucima bili čak i preglasni. Vrhunac večeri bila je upravo pjesma "Črno zlo", koju Tamara uvijek izvodi vrlo slobodno, i upravo u njoj do izražaja dolazi talent za improvizaciju, ali i humor.



Dugo vremena sam planirao otići na koncert Tamare Obrovac, ali svaki put me nešto omelo. Ovog puta ni blagajnice Lisinskog nisu uspjele, te sam zaista uživao u divnoj večeri opuštenog jazza, humora i predivnog, emotivnog glasa Tamare Obrovac.

_____________________
Iako The Artist i brojni drugi filmovi nominirani za Oscara ove godine nisu dospjeli do naših kina, ja koristim blagodati slobodnog interneta, te ćete uskoro moći pročitati i koje slovo o njima :-)




18.02.2012. u 09:47 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 12.02.2012.

Lisinski subotom - uvijek Lisinski!

Često se znam ubrojiti u društvo koje žali za bečkom (ili nekom drugom europskom) kulturnom ponudom, ali posljednjih tjedan dana dvorana Lisinski (jedina koncertna dvorana u Hrvata) zaista je nadmašila programe brojnih drugih gradova u okolici, a usudio bih se reći i Maribora, europske prijestolnice kulture. Pod vodstvom Dražena Sirišćevića (široj publici poznatog iz emisije Opera Box, koja je nedavno degradirana u termin namijenjen za westerne) , dvoranom su prethodnih godina prošetali neki od najvećih interpreta klasične glazbe današnjice - počevši od Cecilie Bartoli , Magdalene Kožene do Vadima Repina i Evegenyja Kissina, te domaćeg orguljaškog tandema Mašić-Knešaurek.

Ciklus "Lisinski subotom" nastavio se 4.02. koncertom sastava Il Giardino Armonico, specijaliziranog za izvođenje baroknog repertoara. Ansambl pod vodstvom Giovannija Antoninija već je prije gostovao u Hrvatskoj (ovog ljeta u Dubrovniku, prethodno i u Zagrebu i Zadru), ali su se ovog puta odlučili za dvoranu Lisinski, za što je vjerojatno zaslužan vrlo sposoban ravnatelj. Iako KD Lisinski nije idealan prostor za izvođenje barokne glazbe na autohtonim instrumentima zbog svoje veličine i ne baš najbolje akustike, mjesta u prvom redu bila su idealna za slušanje. Ovog ljeta u Dubrovniku predstavili su program "U Veneziju!"; dok su u Zagrebu izvedena dva najveća barokna skladatelja - Georg Philipp Telemann i Johann Sebastian Bach. U prvom dijelu koncerta izvedena je Suita u a-molu, u kojoj je Telemann spojio glazbu kakva se pisala na dvorovima u Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj, odnosno uvrstio je razne stavke iz raznih dijelova Europe. Već se prilikom izvedbe suite moglo naslutiti u kakvom će raspoloženju proći ostatak koncerta - svaki od glazbenika je osebujan na svoj način, a posebno se istaknuo sam vođa ansambla, Giovanni Antonini. Prvi violinist sastava, Enrico Onofri, nosi bijeli svileni šal oko vrata u maniri francuskih dvorskih violinista, jedna od čelistica nosila je šljokičaste cipele, a za vrijeme solističkih ulomaka ovi svirači sjede opušteno i samo čekaju svoju dionicu. Posebno je upečatljiv čembalist i njegova neobična mimika. Ponašanje kakvo se u većem orkestru ne bi toleriralo, upravo u ovom malom, ali vrlo kvalitetnom sastavu dolazi do izražaja uz radost i strast s kojom izvode baroknu glazbu. Svaki od 3 izvedena Bachova Brandenburška koncerta (3, 4 i 5) zazvonili su posebnom radošću, što je objasnio i maestro Antonini u razgovoru nakon koncerta - "Treba svirati svaku notu. Svaka nota ima dinamiku!". I to se posebno vidi u načinu na koji sviraju, i na koji njihova glazba zvoni i ovom velikom dvoranom.




5.02. u Lisinskom se održalo drugo finale međunarodnog violončelističkog natjecanja Antonio Janigro, koje se održava u čast na utemeljitelja Zagrebačkih solista. Nažalost, prvo finale nisam mogao slušati, ali sam imao priliku čuti pobjednika natjecanja, Kiana Soltanija, mladog Austrijanca koji je kod nas već pobjedio na natjecanju Rudolf Matz. On je izveo prvi Šostakovičev koncert u Es-duru, koji je još jedno interesantno djelo kojim je skladatelj pomaknuo zahtjeve solistima, jer je koncert vrlo zahtjevan i za izvođenje i za slušanje. Luca Magariello izveo je Rokoko varijacije P.I.Čajkovskog, meni osobno najdraže djelo na koncertu, a treću nagradu odnio je Tomasz Daroch, koji je izveo Koncert u h-molu A.Dvoraka. Nažalost, Zagrebačka filharmonija nije bila na razini ovih sjajnih mladih izvođača, te je nekoliko puta došlo do vidnog razilaženja između solista i orkestra, koji bi ga trebao doslijedno pratiti. Sekcija limenih puhača na trenutak je zvučala poput slonova, a ni gudači (posebno violine, izuzev koncert majstora u solo dionicama) nisu zvučali pretjerano uvjerljivo. Šteta je što sjajni mladi interpreti nisu mogli dobiti dostojniju pratnju.



7.02. u Lisinskom je nastupao i sjajan bas-bariton Bryn Terfel, ali nažalost, ne mogu biti svugdje :-(
Njegovoj nekonvencionalnosti svjedoči da je na koncertu "na eks" popio malo Ožujsko, a drugo odnio u publiku!

11.02. imali smo priliku gledati još jedan sjajan prijenos iz Metropolitan Opere u New Yorku, završetak Wagnerove tetralogije "Prsten Nibelunga" - "Sumrak bogova". Djelo koje traje 6 sati s pauzama posebno je samo po sebi, a ova Metropolitanova produkcija odudarala je od standarda na koje smo navikli, a to su raskošne kostimirane produkcije. Naime, kontroverzni Kanađanin Robert Lepage (koji svoj sljedeći projekt priprema u koprodukciji s Meštrovićevim paviljonom ,odnosno HDLU-om) pomaknuo je sve granice stvorivši 45 tona tešku hidrauličku pozornicu na kojoj se prikazuju sjajne animacije koje su potpuno nadomjestile potencijalnu scenografiju u maniri slikovnice. Deborah Voigt je briljirala kao Brunhilda (iako internetski kritičari tvrde da trenutno prolazi krizu glasa, njen sopran bio je čvrst i nimalo belkantistički), dok je Jay Hunter Morris također sjajno interpretira Siegfrieda (kojem odgovara i arijevskim izgledom, što je Wagner htio postići) , ali imao sam osjećaj da ga uloga silno iscrpljuje, te je u razgovoru u pauzi bilo vidljivo da je zapravo potpuno promukao. Kakve će posljedice zahtjevan Wagnerov repertoar, koji se suprostavlja lakoći prirodnog pjevanja, ostaviti na njegov glas, teško je pretpostaviti.

Prve dvije produkcije u kojima je Lepage upotrijebio novu tehniku, zbog koje je Metova pozornica morala biti ojačana čelikom kako doslovno ne bi propala, kritika i nije dočekala sretno, dok su bili oduševljeni načinom na koji je animacija prikazala 3. i 4. dio Prstena. Fabio Luisi dirigirao je i ovom izvedbom, te je ponovno odlučio jasno istaknuti motive koji su se sjajno uklopili u vizualne prikaze na hidrauličkoj konstrukciji. Teško je reći kakav je doživljaj takve izvedbe u opernoj kući, ali putem prijenosa, sličnog filmu, doživljaj je sjajan!






Lisinski sprema još sjajnih programa za veljaču - 15.02. koncert Tamare Obrovac, 22.02. izbor našeg predstavnika za eurovizijsko natjecanje klasičnih glazbenika, a 25.02. opet prijenos iz Meta - ovog je puta na repertoaru slabo poznata Verdijeva opera Ernani... Ako ste u blizini, navratite :-)

12.02.2012. u 22:15 • 1 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< veljača, 2012 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29        

Siječanj 2013 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (4)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (2)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (5)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (8)

Opis bloga

Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)

Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )




Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail
belleepoqueblog@yahoo.com








Linkovi

counter for blogger

View My Stats


Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blogovi koje volim

Luki+Goldie

Pjesak u gaćama

Nepoznati Zagreb

Pardon my French

Pravi se englez...

Što znači to pripitomiti? - piše rijetko, ali kad napiše - rasturi

Et reversa in se :)

Londra

Poslije ponoći- Zlica od Opaka

LoveToRead !

Dnevnik šašave mamice

Valcer

Nije složeno po nikakvom suvislom redosljedu - kako sam ih otkrivao , tako sam ih slagao :)

stihovi

Sergej Jesenjin

DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA


Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.

Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.


Jacques Prevert:
BARBARA


Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci

Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.

Vesna Parun :

PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE

Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.

Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.

Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.

Aleksa Šantić
EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!