Za manje od 3 sata počinje dodjela najprestižnije, najglamuroznije i najkonzervativnije filmske nagrade svijeta - Oscara! Ove godine hrvatski su kinematografi potpuno podbacili - većinu filmova nominiranih za Oscara nećemo imati prilike vidjeti, a svoje su Oscar revije popunili filmovima koji imaju tek nekoliko nominacija. Glavni favorit, francuski nijemi crno-bijeli film, moći ćete gledati tek od četvrtka, a o "Hugu" još nema ni govora.
Ovogodišnje nominacije predstavile su djelomičan odmak od tradicionalnog Akademijinog konzervativnog ukusa. The Help se istaknuo kao drama koja progovara o rasnim problemima i diskriminaciji 60-ih godina u Americi, a The Artist kao potpuni odmak od komercijalnog duha Akademije - francuski , nijemi, crno-bijeli film koji , istina, evocira sumrak nijemog filma i ludih dvadesetih. Midnight in Paris, sjajan Allenov film koji nas vodi u Pariz istih tih ludih dvadesetih također nije tipičan prvi izbor Akademije, a ni The Descendants , koje je režirao Alexander Payne, poznat po nezavisnoj "Stranputici".
No, krenimo od mojih favorita, iako nisam pogledao veći dio nominiranih zbog naših dragih kinematografa te ACTA-e i SOPA-e, zbog kojih su ukinuli određene torrent stranice koje sam običavao koristiti.
The Artist je zaista neobičan kandidat, kojeg je Michael Hazanuvicius, u kojem su sjajne uloge odigrali Jean Dujardin i Berenice Bejo. Posveta nijemom filmu i kraju zlatnog razdoblja Hollywooda koju možda današnji gledatelji neće moći lako pratiti jer nisu navikli na takav tip filma, ali film je vrlo dobro režiran, glazba s namjerom evocira klasike Hollywooda zbog koje je Kim Novak napala skladatelja, te je vizualno dojmljiv, što je jedna od mojih najdražih kategorija kad je u pitanju film, a to će posebno objasniti moj dokumentarni favorit. Iako nisu svi glumci jednako dobro, Jean Dujardin zaista je vrijedan pozornosti upravo zbog zahtjeva koji nijemi film postavlja pred glumca.
The Help je film snimljen prema romanu Kathryn Stockett , koji kod nas možete čitati u Algoritmovom prijevodu "Sluškinje". Film je režirao Tate Taylor, te traje gotovo 150 minuta. Iako roman nisam čitao, smatram da je radnja filma razvučena te postoji nekoliko epizoda koje su u radnju umetnute bez potrebe, te poput u epu usporava radnju. Glumačke interpretacije su, kraj pomalo manjkavog scenarija i površne karakterizacije, besprijekorne, počevši od Viole Davis koja je odigrala sjajnu, nenametljivu i vrlo uvjerljivu ulogu kućne pomoćnice u bjelačkoj kući. Osim Viole Davis, tu je mlada Octavia Spencer i Jessica Chastain u potpuno oprečnim ulogama, koje se i narativno sjajno podudaraju. Moj osobni prigovor filmu je završetak priče u maniri prosječne romantične komedije, u kojoj se naposljetku svi mire, i svi ostaju sretni zauvijek, a svi karakterno pozitivni likovi su doživjeli moralnu satisfakciju.
Viola Davis je jedina glumica koju sam vidio u ovoj ulozi, ali potajno, nadam se da će Oscara ipak dobiti Meryl Streep zbog fantastične transformacije u malo manje fantastičnom filmu, o kojem sam mnogo čitao, ali ga još nisam stigao pogledati (isključivo zbog Streep, ne zbog navodno manjkavog scenarija i upitnih povijesnih činjenica). Kritičari se slažu da je nepravedno izbačena Tilda Swinton, a da bi Oscara također trebala zaslužiti Glenn Close.
Drvo života je tip filma koji nikako ne volim. Čak su i mišljenja kritičara podijeljena između uvjerenja da je ovo film koji pokazuje da prava umjetnost na filmu još uvijek postoji, a drugi da se radi o kvaziintelektualnom postignuću Terrencea Mallicka. Film sam gledao sa možda prevelikim očekivanjima, s obzirom da je osvojio Zlatnu palmu u Cannesu, ali i dalje smatram kako je to film u koji je jednostavno previše različitih prizora, uključujući i petnaestominutni, vizualno impresivni prizor stvaranja zemlje koji prekida narativnu liniju. Uloge Jessice Chastain i Brada Pitta zaista su sjajne, kao i perspektiva iz koje je film snimljen, ali bio bi jednako uspješan i bez spomenutih scena stvaranja planeta i nekih zaista suvišnih scena vezanih uz obitelj koju film prikazuje.
Pina Wima Wendersa moj je dokumentarni favorit. Iako je Pina Bausch, poznata koreografkinja i plesačica, umrla prije početka snimanja filma. Pina je prvi umjetnički film snimljen u 3D tehnologiji, kojom je Wenders jednostavno oduševljen. Nažalost, film je u Hrvatskoj prikazan tek na Filmomaniji, te ga nisam imao prilike gledati u 3D, ali i na televizoru prosječne veličine je doista impresivan. Sastoji se od sjajnih plesnih točaka i manjih ulomaka u kojima plesači Pine Bausch govore o suradnji sa njom te osjećajima koje su uspjeli iskazati samo kroz ples. Svaka od koreografija prikazuje pojedini osjećaj ili ideju, a tu je i najpoznatija koreografija Pine Bausch "Cafe Mueller"; kojoj je počast odao i Almodovar.
Ponoć u Parizu posljednji je film Woodyja Allena, za kojeg svi tvrde da proživljava svoju renesansu. Ponoć u Parizu jako je interesantno ostvarenje, koje nas vodi u lude dvadesete , tijekom kojih su u Parizu djelovali veliki umjetnici poput Hemingwayja, Picassa, Dalija i Scotta Fitzgeralda, a iz njih u 1860-e, kada je Touluse Lautrec slikao pariške cabarete. Woody je izveo nekoliko sjajnih poteza - iskoristio je dosada skriveni potencijal Owena Wilsona, te eteričnost prelijepe i talentirane Marion Cotillard. Scenarij koji bi u rukama bilo kojeg drugog redatelja djelovao bizarno i nesuvislo Woody je uspješno preveo u vrlo kompaktnu cijelinu, te zaradio 15. nominaciju za najbolji scenarij te 26. za najboljeg redatelja. Iako možda nije najbolji Woodyjev film, zasigurno je najkomercijalniji, te iako možda nije najbolji film ovogodišnjih Oscara, zaista ga vrijedi pogledati.
Naposljetku, uvijek volim istaknuti svoje animirane favorite i pitanja koja se nameću. Naime, dodjeljuje li se Oscar za najbolje tehničko ostvarenje u animaciji, za najbolji scenarij, ili su važne sve navedene stavke? Ovogodišnji filmovi su prvi puta uvedeni kao potpuno službena kategorija, iako su animirani filmovi za najbolji film bili nominirani tek 3 puta, a od 2003. postoji samostalna kategorija. Ovogodišnji filmovi također su vrlo raznoliki - "Život mačka u Parizu" i "Chico i Rita" maleni su i klasično animirani filmovi koje smo gledali na Animafestu (lipanj 2011.), a "Rango"; "Kung Fu Panda 2" i "Mačak u čizmama". Jedini film koji nisam gledao je navodno sjajni "Rango", ali "Kung Fu Panda 2" i "Mačak u čizmama" sjajno su animirani, ali s kroničnim pomanjkanjem ideje. "Život mačka..." traje tek sat vremena, te je moj istinski favorit sjajan glazbeni film "Chico i Rita"; koji je, ponovno moram spomenuti, vizualno superioran svim navedenima, s obzirom na klasičnu animaciju i izuzetno žive boje.
Uz sve navedene filmove, tu je još i "Dečko, dama, kralj, špijun", kojeg sam želio gledati u kinu , "My Week with Marilyn", sa dvije glumačke nominacije vrijedne pažnje, "War Horse" i "Extremely Loud, Incredibly Close"; koji nisu niti zaslužili nominacije prema riječima kritičara, te "Nader i Simin se rastavljaju", sjajan iranski film o kojem sam pisao u studenom.
Post je objavljen 26.02.2012. u 23:17 sati.