Belle epoque
nedjelja, 09.01.2011.
Nizozemska Nova Godina i ostalo ...
(slike će stići drugom prilikom, sad nemam vremena za postavljanje)
Brat Roger 1940. osnovao je zajednicu u Taizeu kako bi promicao duh ekumenizma i kršćanstva. Izuzetna duhovnost bratstva iz Taizea uskoro je prepoznata u svijetu, pa je Taize postao veliko duhovno okupljalište mladih iz čitave Europe. U sklopu toga, utemeljeno je i Hodočašće povjerenja na Zemlji, koje je obišlo već čitavu Europu , pa tako više puta (a i prvi put) Pariz, pa Rim, Munchen, Lisabon, Barcelonu, Budimpeštu, Ženevu, Bruxelles, pa i naš Zagreb. Ove godine sam se odlučio uputiti na novu postaju – nizozemski Rotterdam , najveću europsku luku, i drugu luku svijeta.
Nakon dugog i bome iscrpljujućeg puta (nekih 20 sati), stigli smo u Rotterdam , vidjeli stadion Feynoorda iz busa (iako do sad nisam u životu čuo za taj klub), i bili prisilno iskrcani na Ahoy!-u (velesajam+sportska dvorana veličine Arene) , i onda je krenula procedura. Naime, na mjestu za prihvat hodočasnika-gostiju vođa grupe dobije broj ljudi koji će bit smješten u kojoj župi (minimalno 5 u istoj župi ) , a onda se to dijeli. Nakon procedure smo se morali vraćati po svoje stvari, a onda ravno u naselje Capelle aan den IJseel, udaljeno 8 km od centra Rotterdama (što je sjajna lokacija). Organizatori također dijele besplatne pokaze za 5 dana koji pokrivaju metro i ostala sredstva javnog prijevoza.
S obzirom da je Nizozemska pretežno protestantska zemlja, bili smo smješteni u jednoj protestantskoj župi, te u protestantskoj obitelji. Osim što je pojam sobne temperature u Nizozemskoj nešto niži – oko 18 stupnjeva (što se po noći jasno spusti na 16 stupnjeva), rekao bih da ljudi na koje sam ja nailazio i nisu previše ljubazni. Sve je umjereno i s distancom, što mi se ne sviđa previše. Većina hrane djeluje umjetno i neprirodno (kruh iz vrećice je nešto najstrašnije), a sve skupa je jako slabo začinjeno, pa smo bili u situaciji da brokula i gljive i krumpir imaju prilično isti okus – i to okus kartona. Ali, poklonjenom konju ne gleda se u zube. Lijepo je da smo uopće primljeni u domove, a ne u sportske dvorane, kao što smo očekivali.
Sam grad baš i nije nešto nezaobilazno. Budući da je centar Rotterdama bio bombardiran 1940. malo prije okupacije Nizozemske, u samom centru grada nalaze se isključivo shopping centri sa ponekom starom crkvom i lažno antiknim kafićem. Ono što me je neugodno iznenadilo su naslage leda, koje nitko ne čisti na trotoarima, već samo na stazama za prilično agresivne bicikliste. Ne znam što smo mi trebali raditi – možda letjeti? Uglavnom, osim nekoliko zaista simpatičnih kafića (Sorbonne , Irish Pub – ne mogu vam opisati lokaciju, jer je jedini orijentir Hugo Boss, odnosno HM) .
Velike molitve organizirane u prostoru veličine zagrebačke Arene (a rekao bih i malo većem), u dvorani poznatoj po teniskom turniru koji se svake godine održava iza Australian Opena. Dvorana je bila jednostavno uređena , sa nekoliko tradicionalnih narančastih jedara na središnjem prostoru, a molitva se sastojala od cijelog niza meditativnih pjesama skladanih u Taizeu, biblijskog čitanja, izuzetno važnog dijela tišine, te naposljetku razmatranja brata Aloisa, te pozdrava pojedinim zemljama, odnosno nacijama. Prije molitve događa se podjela obroka, te jelo u jednom od 6 ogromnih paviljona velesajma. Podjela obroka izgleda tako da ti prvi volonter da plastičnu vrećicu, a svi sljedeći ubacuju redom: bocu vode, konzervu (sa obrokom koji ne bih tako rado pojeo), dva peciva, paket sira /šunke/kobasica, kolačić/keksić i na kraju voća koliko hoćeš . U kombinaciji s hranom koju smo ponijeli iz Hrvatske, sjajno, iako ne bih tako izdržao dulje od 5 dana.
Sutradan smo se polagano bacili na razgledavanje muzeja, zaključivši da u samom gradu baš i nema previše atrakcija (osim tradicionalnih hrvatskih svetišta poput Zare i nikad dosanjanog HMa). Prvi muzej koji smo odlučili posjetiti nalazi se u sklopu tzv. Museumparku, gotovo u samom centru grada, a nosi ime Boijmans van Beuningen, nizozemskog industrijalca i kolekcionara slika, koji je svoju veliku kolekciju (uključuje i Dalija, Magritta , Moneta, Pissara, Kandinskog, ali i barokne majstore poput Rembrandta i Brugela) poklonio Nizozemskoj, a oni su osnovali muzej da bi je sačuvali i pokazali svijetu. Kolekciju starih majstora nismo stigli dobro obići zbog nedostatka vremena i ogromne gužve (došli smo na krivi dan – srijedom je besplatan ulaz), ali kolekcija modernog slikarstva je fantastična. Počinje sa francuskim romantičarima (predvođeni Delacroixom), a nastavlja se s fantastičnim radovima Moneta, Degasa, Pissara, jednim Chagallom i jednim Picassom, 4 velika Magrittova platna, slavnom „Lirikom“ Kandinskog i „Impresijama Afrike“ Salvadora Dalija. Unatoč gužvi i premalo mjesta za ostavljanje stvari, muzej ostavlja sjajan dojam – dobra organizacija prostora, stara klasična galerija. Isto se ne bi moglo reći za Kunsthal, u kojem je bila postavljena prva nizozemska izložba Edvarda Muncha. Naime, konfuzno je postavljena pa nitko ne zna u kojem smjeru krenuti, a ni nakon 3 razgleda nisi baš potpuno siguran da si sve vidio. Uostalom, zbog nelogičnog rasporeda prostora, počneš s srednjim godinama, pa dođeš od jednom do kasnih radova, pa se vratiš na rane radove. Dosta strašno. Ono što u Hrvatskoj ne postoji, a vrijedno je spomena da djeca i mladi do 18 godina plaćaju kartu 2 eura, a u prvom muzeju ništa.
Nakon brzinskog ručka, krenuli smo i u Maritime Museum, sjajno uređen multimedijalan prostor, sa ogromnom maketom rotterdamske luke. Prikazuje se povijest nizozemskog pomorstva, najveće pomorske kompanije, odnos kraljevske obitelji i pomorstva, te dio koji prikazuje raznorazne brodsku odjeću i dizajn, a djevojke iz grupe su uživale promatrajući modnu reviju na platnu. Ispred muzeja stoji uređen i usidren brod koji prikazuje život kapetana, gostiju, pomoraca, mornara, teške poslove u potpalublju na zabavan i interaktivan način, sa mnogo voštanih figura i objekata. Sve skupa, 7 eura (cijena ulaznice) potpuno se isplatilo.
Sljedećeg dana odlučili smo posjetiti Den Haag. Iako nismo uspjeli naći ništa od „znamenitosti“ (sud za zločine na prostoru bivše Jugoslavije i zatvor), jer nam je Scheveningen bio jednostavno predaleko (odnosno, nismo znali liniju vlaka) , pa smo ostali u centru Haaga i konačno uživali u predivnoj arhitekturi i dobro očuvanoj staroj jezgri . Ipak, jedna od najupečatljivijih zgrada je gradska vijećnica, ogromno moderno zdanje, dok sam kraljevsku palaču registrirao tek kad sam u Zagrebu čitao na internetu, pa se nismo fotografirali ispred nje (ne znajući, naravno). Naime, palača i nije neko raskošno zdanje, lijepo je obnovljena (ali sve zgrade su), i nema nikakve indikacije osim grba na ogradi da je to rezidencija kraljice. Barem sam grb slikao… Do Haga se inače može doći metroom, odnosno lakim željeznicama, za 40 minuta od Rotterdama, a sa pokazom koji vrijedi za vožnju s RETom. - Inače, Hag je jedan od rijetkih gradova koji ima China Town - ali ništa, posebno, tek velika vrata u kić-kineskom stilu.
(grb sa palače koju nisam registrirao)
Po povratku u Rotterdam svratili smo prije večernje molitve do sjajnog Erasmusovog mosta, jedinog što će mi zasigurno ostati u pamćenju od rotterdamskih eksterijera. Most zbog izgleda (i nekih tehničkih grešaka prilikom izvedbe) nazivaju labudom, te je izvrsna pozadina za fotografije.
Našeg posljednjeg dana u Rotterdamu popodne smo obišli Fotomuzej, instituciju kakva u Hrvatskoj ne postoji, a također ju vrijedi vidjeti. Kao i prethodni muzeji, i ovaj je vrhunski uređen, čak su i izložbe postavljene logično, a prostor je multimedijalan. Prva izložba bila je izložba američke fotografkinje Nan Goldin, koja je pokrila čitav njen život. Fotografije koje su neki njeni kritičari nazvali „heroinskim chicom“ zaista vrijedi vidjeti. Naravno , tu je cijeli niz fotografija koje prikazuju homoseksualnu zajednicu, ali i sjajne fotografije s ulice i fotografije ljubavnika. Najbolja je možda „Christmas at the Other Side“, koju ću ipak uploadati (da znate o čemu pričam). Druga velika izložba je također izložba američkog fotografa, ovoga puta Duanea Michalsa, koji ima fantastične „PHOTO STORIES“, koje se zaista ne može opisati riječima, sa stihovima ispod svake pojedine. Muzej koji vrijedi vidjeti.
Novu Godinu smo dočekali u našoj župi na Festivalu naroda, gdje smo do 2 ujutro igrali improviziranu verziju Trivial Pursuita tako da svaka grupa mora odgovoriti na pitanja o svakoj zemlji čiji stanovnici sudjeluju u igri. Zabavno, kad shvatite da je pitanje „Koja je prva zgrada od cigli sagrađena u Litvaniji?“ . Nakon toga su nas Katalonci pokušali naučiti svoje narodne plesove, i tako smo se polako skupili doma. U Nizozemskoj je inače običaj pucati cijeli dan (ali cijeli, od 8 ujutro), pa vatromet u 00.00 i nije bio neko iznenađenje .
Nakon pakiranja i ugodnog završetka susreta u našoj maloj župi, popodne smo proveli u Amsterdamu, popularno zvanom Venecija sjevera. Grad je zaista predivan, u nijedan muzej naravno nismo išli jer je sve bilo puno ljudi sa susreta, te se npr. za Rijksmuseum čekalo oko sat i pol. Otišli smo prošetati ulicom crvenih svjetiljki, što je zapravo prilično žalosna pojava, kad shvatiš da te žene cijeli dan stoje u tim izlozima , jedu sendviče ili puše, i naravno obavljaju svoj posao. Ima tamo i teatara za „live seks“, ali to je stvarno produkt bolesnog uma. I coffe shopovi su na svakom uglu, s tim da je društvo unutra prilično…khm…sumnjivo, pa nismo baš zalazili. Žalosno je da tako lijep grad svoj turizam temelji na gornje pojave.
Uploaded with ImageShack.us
Uploaded with ImageShack.us
Put u Zagreb trajao je 20 sati. Treba li reći išta više…
Nakon povratka bio sam preumoran za pisanje, svatko treba mali odmor, a ja sam si uzeo 15 dana J Bio sam na 2 sjajna koncerta – Jinxi i TBF na Trgu, i Kočani orkestar i Trubači iz Guče na Velesajmu ( u grozno neakustičnoj dvorani). Sad idem u nove rad(t)ne pobjede…
Sretna Nova Godina svima!
