Belle epoque

petak, 24.09.2010.

"Još se srce umorilo nije" ... i zaista, nije

Teško je pisati o ovakvom koncertu odmah nakon njegova završetka, no ne učinim li to sada, neću tako skoro. Tereza je za svoj slavljenički koncert dala najbolje što je mogla od samoga početka, kada je vrlo dopadljivo, poput prave kraljice ušla sa stražnjih vrata preko stepenica osvijetljenih lijepim , dizajnerskim lampionima. Na samom početku digla je publiku na noge – i dočekana je kako i priliči jednom velikom, slavljeničkom koncertu. Tereza je opravdala sva očekivanja, pa i ovaj predivni doček.



Na koncert sam došao s Luki, dragom i popularnom blogericom, koja nasreću, kao što smo i očekivali , nije ispala manijak, već draga, dobra i simpatična žena, te mi je jako drago što sam je imao priliku upoznati i izvan virtualnog svijeta. Bila je to lijepa prilika za razgovor i razmjenu mišljenja, i pritom smo se dotakli raznih tema, sve skupa, jako zanimljivo :) . Luki, još jednom hvala na karti i društvu, a fotografije ćete pronaći na njenom blogu za koji svi sigurno znate :) – usput, imali smo odlična mjesta u 2 redu . Ispred nas sjedila je tek Terezina obitelj!



Tereza je na izvrstan način rasporedila svoje pjesme. U prvom dijelu pretežno je pjevala svoje dobro poznate pjesme, temperamentne i žive, a svaku svoju emociju pokazala nam je glasom i gestom. Učinila je ono što je san i cilj svakoga umjetnika – potaknuti emocije u primatelju njegove emocije na svaki raspoloživi način. Tereza je to večeras uistinu učinila. Nemoguće (ali zaista nemoguće) je izdvojiti jednu od pjesama i reći da ju je izvela bolje od ostalih. Njen glas neobično je čist za ženu u tim godinama. Čak me fasciniralo da je glas mnogo čišći u višim oktavama nego u trenucima kada pjevanje prelazi u parlando. Ja bih ipak spomenuo „Četiri haljine“ (sjajan prepjev Ž.Sabola), i posljednju u prvom dijelu – „Moju posljednju i prvu ljubav “ Kemala Montena, koji je također bio na koncertu. Tereza je svaku pjesmu izvela jednako temperamentno, sa jednakom željom i jednakom količinom duha koji je ostavila u ovom koncertu. Simfonijski orkestar HRTa izvrsno je pratio njen tempo, te se nije nametao, kao ni pridruženi članovi (recimo harmonikaš koji se savršeno uklopio upravo na „Moju prvu i posljednju ljubav“), a i prateći vokal Martina Majerle izvrsno je obavila svoju ulogu – njen jasan glas nije se nametao, već je bio neutralna podloga onome što nam je Tere priredila.



Za vrijeme stanke u prostoru KD Vatroslava Lisinskog imali smo priliku čuti razne svjetske jezike – francuski, engleski, razne slavenske jezike pa tako i srpski (i sama Tereza je spomenula da je došla grupa iz Beograda). Priča koju bih svakako htio ispričati je o mladom Bugaru (30-ak godina), koji je Terezu prvi put upoznao u Parizu, vjerojatno na koncertu 1988., pa je posjetio i koncert 2008., a iz Pariza je došao samo da bi mogao biti na ovom slavljeničkom koncertu. Kako mi je rekla Luki: „To nešto znači, zar ne?“



Koncert je bio organiziran na vrlo visokoj razini, rekli bismo svjetskoj. Od samog Terezinog ulaska , koji je bio uistinu veličanstven i prilično neočekivan, do stepenica posutih ružinim laticama, cvijeća koje je činilo dekoraciju na pozornici, Terezine haljine i odijela (vrlo jednostavne, ali dojmljive kombinacije), te izvrsne rasvjete koja je ispunila prostor Lisinskog baš kao i publika – naime, nisam vidio niti jedno prazno mjesto. I to nešto govori.




U 2. dijelu Tereza je izvela i neke francuske šansone, a sve su izvedene na izvrsnom francuskom te vrlo ritmično, zaista u maniri toga žanra. Tako je otpjevala „Marie la polonaise“, „Demain“ i pjesmu koja ju je proslavila u Francuskoj – slavnu „Larinu pjesmu“ iz filma „Doktor Živago“, prvo u prepjevu, a onda i u originalnoj verziji, te je „natjerala“ publiku da i sama zapjeva neutralnim slogovima (lako nam je krenulo : ) ). „Larina pjesma“ istakla se ne samo zbog predivne izvedbe, već i izvrsnog aranžmana koji je za Terezu napisao Alan Bjelinski, a orkestrom ravnao stari Terezin suradnik Stipica Kalogjera. Publiku je više puta digla na noge, možda najmasovnije za vrijeme „Sviraj mi sviraj“, koju je izvela kao i prvi put na Splitskom festivalu – živo, kako ta pjesma i mora zvučati. Izvrsno je izvela i pjesmu „Doina“, a službeni koncert završila pjesmom „Još u meni ima vatre “ – i uistinu ima! Naslov koncerta, „Još se srce umorilo nije“, Tereza i njeni menedžeri izvrsno su izabrali. Ne samo da zvuči efektno, već je i potpuno istinit! Nije se umorilo ni srce, ni glas…





Naravno, publika nije pustila Terezu tako lako sa koncerta koji je posvetila svojoj unuci Mili (kaže da njena obitelj tvrdi da je najveća sreća što liči na baku kad je bila mlađa). Službeni bis bio je i najavljen pjesmom „Prijatelji stari, gdje ste?“, nakon koje se Tereza zahvalila svima kojima je trebala, a jedna joj je starija gospođa došla i dala križ od licitara koji je nabavila u Mariji Bistrici (Luki ju je motivirala da se popne gore – bio je to dirljiv trenutak, jer da se gospođa tad nije popela, ne bi uspjela poslije uručiti taj lijepi poklon našoj divi). Tereza je otpjevala još i „Nona“, pa „Bijele lađe“ (rekla je da joj je sin rekao kako tu nije uvrstila na program, a bez nje ne može), i za kraj još jednom predivnu „Moju prvu i posljednju ljubav“.

Tereza je bila savršeno spremna za ovaj koncert – nije joj promaknuo niti jedan stih, niti jedna nota nije zazvučala nesigurno i falš. Nije si mogla dopustiti da slavljenički koncert ne prođe savršeno, i to joj je zaista uspjelo. Publika je iz dvorane, nakon ekstaze, približavanja pozornici (Luki i ja smo na kraju stajali doslovno ispod same pozornice, odmah kraj skala), izašla potpuno tiho, jer Tereza nas je doista ostavila bez riječi – uložila je svu svoju energiju, svoje srce u ovaj koncert i isplatilo se. Isplatila se svaka lipa ulaznice, a svaki pljesak koji je Tereza dobila nije bio zbog stare slave, već zbog onoga što nam je pokazala na ovom koncertu. Pokazala nam je zašto je napunila Olympiju 1988. i 2008. , i zašto je jedna od najvećih hrvatskih pjevačica. Pokazala nam je zašto nosi orden francuske republike.

Svoj koncert opisala je ovim riječima:


„Ima li ljepšeg dara nego pedeset godina umjetničke karijere, pedeset godina glazbenog života, proslavit u društvu prijatelja! Pravih prijatelja… Ima li ljepšeg nego pedeset godina pjevati o ljubavi, životu, sreći! Ovaj koncert večeras darujem Vama dragi prijatelji! Vama s druge strane pozornice“

I na tome joj hvala.


24.09.2010. u 14:53 • 8 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< rujan, 2010 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Siječanj 2013 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (4)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (2)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (5)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (8)

Opis bloga

Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)

Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )




Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail
belleepoqueblog@yahoo.com








Linkovi

counter for blogger

View My Stats


Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blogovi koje volim

Luki+Goldie

Pjesak u gaćama

Nepoznati Zagreb

Pardon my French

Pravi se englez...

Što znači to pripitomiti? - piše rijetko, ali kad napiše - rasturi

Et reversa in se :)

Londra

Poslije ponoći- Zlica od Opaka

LoveToRead !

Dnevnik šašave mamice

Valcer

Nije složeno po nikakvom suvislom redosljedu - kako sam ih otkrivao , tako sam ih slagao :)

stihovi

Sergej Jesenjin

DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA


Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.

Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.


Jacques Prevert:
BARBARA


Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci

Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.

Vesna Parun :

PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE

Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.

Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.

Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.

Aleksa Šantić
EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!