Belle epoque
petak, 24.09.2010.
"Još se srce umorilo nije" ... i zaista, nije
Teško je pisati o ovakvom koncertu odmah nakon njegova završetka, no ne učinim li to sada, neću tako skoro. Tereza je za svoj slavljenički koncert dala najbolje što je mogla od samoga početka, kada je vrlo dopadljivo, poput prave kraljice ušla sa stražnjih vrata preko stepenica osvijetljenih lijepim , dizajnerskim lampionima. Na samom početku digla je publiku na noge – i dočekana je kako i priliči jednom velikom, slavljeničkom koncertu. Tereza je opravdala sva očekivanja, pa i ovaj predivni doček.
Na koncert sam došao s Luki, dragom i popularnom blogericom, koja nasreću, kao što smo i očekivali , nije ispala manijak, već draga, dobra i simpatična žena, te mi je jako drago što sam je imao priliku upoznati i izvan virtualnog svijeta. Bila je to lijepa prilika za razgovor i razmjenu mišljenja, i pritom smo se dotakli raznih tema, sve skupa, jako zanimljivo :) . Luki, još jednom hvala na karti i društvu, a fotografije ćete pronaći na njenom blogu za koji svi sigurno znate :) – usput, imali smo odlična mjesta u 2 redu . Ispred nas sjedila je tek Terezina obitelj!
Tereza je na izvrstan način rasporedila svoje pjesme. U prvom dijelu pretežno je pjevala svoje dobro poznate pjesme, temperamentne i žive, a svaku svoju emociju pokazala nam je glasom i gestom. Učinila je ono što je san i cilj svakoga umjetnika – potaknuti emocije u primatelju njegove emocije na svaki raspoloživi način. Tereza je to večeras uistinu učinila. Nemoguće (ali zaista nemoguće) je izdvojiti jednu od pjesama i reći da ju je izvela bolje od ostalih. Njen glas neobično je čist za ženu u tim godinama. Čak me fasciniralo da je glas mnogo čišći u višim oktavama nego u trenucima kada pjevanje prelazi u parlando. Ja bih ipak spomenuo „Četiri haljine“ (sjajan prepjev Ž.Sabola), i posljednju u prvom dijelu – „Moju posljednju i prvu ljubav “ Kemala Montena, koji je također bio na koncertu. Tereza je svaku pjesmu izvela jednako temperamentno, sa jednakom željom i jednakom količinom duha koji je ostavila u ovom koncertu. Simfonijski orkestar HRTa izvrsno je pratio njen tempo, te se nije nametao, kao ni pridruženi članovi (recimo harmonikaš koji se savršeno uklopio upravo na „Moju prvu i posljednju ljubav“), a i prateći vokal Martina Majerle izvrsno je obavila svoju ulogu – njen jasan glas nije se nametao, već je bio neutralna podloga onome što nam je Tere priredila.
Za vrijeme stanke u prostoru KD Vatroslava Lisinskog imali smo priliku čuti razne svjetske jezike – francuski, engleski, razne slavenske jezike pa tako i srpski (i sama Tereza je spomenula da je došla grupa iz Beograda). Priča koju bih svakako htio ispričati je o mladom Bugaru (30-ak godina), koji je Terezu prvi put upoznao u Parizu, vjerojatno na koncertu 1988., pa je posjetio i koncert 2008., a iz Pariza je došao samo da bi mogao biti na ovom slavljeničkom koncertu. Kako mi je rekla Luki: „To nešto znači, zar ne?“
Koncert je bio organiziran na vrlo visokoj razini, rekli bismo svjetskoj. Od samog Terezinog ulaska , koji je bio uistinu veličanstven i prilično neočekivan, do stepenica posutih ružinim laticama, cvijeća koje je činilo dekoraciju na pozornici, Terezine haljine i odijela (vrlo jednostavne, ali dojmljive kombinacije), te izvrsne rasvjete koja je ispunila prostor Lisinskog baš kao i publika – naime, nisam vidio niti jedno prazno mjesto. I to nešto govori.
U 2. dijelu Tereza je izvela i neke francuske šansone, a sve su izvedene na izvrsnom francuskom te vrlo ritmično, zaista u maniri toga žanra. Tako je otpjevala „Marie la polonaise“, „Demain“ i pjesmu koja ju je proslavila u Francuskoj – slavnu „Larinu pjesmu“ iz filma „Doktor Živago“, prvo u prepjevu, a onda i u originalnoj verziji, te je „natjerala“ publiku da i sama zapjeva neutralnim slogovima (lako nam je krenulo : ) ). „Larina pjesma“ istakla se ne samo zbog predivne izvedbe, već i izvrsnog aranžmana koji je za Terezu napisao Alan Bjelinski, a orkestrom ravnao stari Terezin suradnik Stipica Kalogjera. Publiku je više puta digla na noge, možda najmasovnije za vrijeme „Sviraj mi sviraj“, koju je izvela kao i prvi put na Splitskom festivalu – živo, kako ta pjesma i mora zvučati. Izvrsno je izvela i pjesmu „Doina“, a službeni koncert završila pjesmom „Još u meni ima vatre “ – i uistinu ima! Naslov koncerta, „Još se srce umorilo nije“, Tereza i njeni menedžeri izvrsno su izabrali. Ne samo da zvuči efektno, već je i potpuno istinit! Nije se umorilo ni srce, ni glas…
Naravno, publika nije pustila Terezu tako lako sa koncerta koji je posvetila svojoj unuci Mili (kaže da njena obitelj tvrdi da je najveća sreća što liči na baku kad je bila mlađa). Službeni bis bio je i najavljen pjesmom „Prijatelji stari, gdje ste?“, nakon koje se Tereza zahvalila svima kojima je trebala, a jedna joj je starija gospođa došla i dala križ od licitara koji je nabavila u Mariji Bistrici (Luki ju je motivirala da se popne gore – bio je to dirljiv trenutak, jer da se gospođa tad nije popela, ne bi uspjela poslije uručiti taj lijepi poklon našoj divi). Tereza je otpjevala još i „Nona“, pa „Bijele lađe“ (rekla je da joj je sin rekao kako tu nije uvrstila na program, a bez nje ne može), i za kraj još jednom predivnu „Moju prvu i posljednju ljubav“.
Tereza je bila savršeno spremna za ovaj koncert – nije joj promaknuo niti jedan stih, niti jedna nota nije zazvučala nesigurno i falš. Nije si mogla dopustiti da slavljenički koncert ne prođe savršeno, i to joj je zaista uspjelo. Publika je iz dvorane, nakon ekstaze, približavanja pozornici (Luki i ja smo na kraju stajali doslovno ispod same pozornice, odmah kraj skala), izašla potpuno tiho, jer Tereza nas je doista ostavila bez riječi – uložila je svu svoju energiju, svoje srce u ovaj koncert i isplatilo se. Isplatila se svaka lipa ulaznice, a svaki pljesak koji je Tereza dobila nije bio zbog stare slave, već zbog onoga što nam je pokazala na ovom koncertu. Pokazala nam je zašto je napunila Olympiju 1988. i 2008. , i zašto je jedna od najvećih hrvatskih pjevačica. Pokazala nam je zašto nosi orden francuske republike.
Svoj koncert opisala je ovim riječima:
„Ima li ljepšeg dara nego pedeset godina umjetničke karijere, pedeset godina glazbenog života, proslavit u društvu prijatelja! Pravih prijatelja… Ima li ljepšeg nego pedeset godina pjevati o ljubavi, životu, sreći! Ovaj koncert večeras darujem Vama dragi prijatelji! Vama s druge strane pozornice“
I na tome joj hvala.
