Tužna je priča o zagrebačkom lutkarstvu. Naime, ZKL obnavljalo se nekih 5-6 godina,i za to vrijeme su djelovali u nekoj maloj dvorani, bez pravog prostora, pa su im se opravdavale prosječne predstave. Sad, kada je dvorana obnovljena, otvorena je „Čarobnom frulom“, solidnom predstavom. Nažalost, u kazalištu na sezonu jedan kreator lutaka radi 3-4 predstave, što vas dovodi u situaciju da više ni sami ne znate koju ste gledali, jer su lutke uvijek identične, sadržaj ne baš interesantan (pa čak ni djeci) , a pjesmice pritupe i u dosta strašnoj izvedbi. Još je veća šteta da se nitko od tih glumaca iz kazališta lutaka ne pojavi na PIF-u, gdje bi možda mogli vidjeti kakvu zanimljiviju predstavu, bolju animaciju, zanimljivije kreacije lutaka. PIF je uistinu velika smotra svjetskog lutkarstva – ove godine se mogu vidjeti predstave iz Bugarske, Rusije, Kosova/Francuske, Nizozemske, Slovenije, Poljske i naravno Hrvatske (posebno vam preporučam da odete podržati mlade lutkare sa Umjetničke akademije u Osijeku koji će izvesti svoje diplomske predstave!).
Neobičan koncert; Državno akademsko centralno kazalište lutaka Sergej Obrazcov, Moskva, Ruska Federacija
Ova predstava , koja je nastala 1946. godine, ušla je u Guinnessovu knjigu rekorda kao lutkarska predstava s najviše gledatelja na svijetu. I uistinu, takvu je titulu zaslužila Sergeja Obrazcova, njenog idejnog kreatora i redatelja, često se navodi kao umjetnika koji je lutkarstvu dao dignitet umjetnosti, koji je javajku doveo do savršenstva (na ruskom gapit), a u sve smo se to mogli uvjeriti u subotu navečer, odnosno nedjelju ujutro. Predstava se sastoji od niza (čini mi se 10-ak) kratkih scena, u kojem se parodiraju umjetnici raznih žanrova sa pomalo podrugljivim konferesijeom. Tako se parodira napuhani dirigent, operna pjevačica, ciganski band, mariachiji, pa čak i šansonijerka, čiji pokreti rukama neodoljivo podsjećaju na one Edith Piaf (najavljena je s pjesmom „Amour, toujours, bon jour!“).
Lutke , koje su savršeno izrađene, sa pokretnim mehanizmima za oči, bradu i usta (što pridodaje živosti lutaka i mimici), jednako su dobro animirane, glazba je popratila ovu predstavu bez puno riječi na najbolji mogući način. Uz izvrsnu animaciju lutaka, kojima se učestalo okreću glave , šeširi, brade padaju prema dolje, itekako nas je nasmijao i konferesije, sa svojim ciničnim komentarima, koje smo tek djelomično razumjeli.
Ono što je pridonijelo dojmu i dugom pljesku je itekako demonstriranje zahtjevne animacije javajke – glumci su, kažu, samo za 43. PIF izašli pred paravan i demonstrirali težak, ali komičan prikaz tanga, koji uključuje gotovo iste pokrete za njih kao i za lutke.
Teško je reći, ali nažalost, ova predstava je u konkurenciji, i postoji velika šansa da će osvojiti dobar dio nagrada, i zasjeniti druge, povijesno manje važne predstave.
Za kraj mogu samo navesti riječi Marijane Županić Benić o ovoj predstavi, a zaista govore sve:
< | rujan, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)
Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )
Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail
belleepoqueblog@yahoo.com
Sergej Jesenjin
DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA
Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.
Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.
Jacques Prevert:
BARBARA
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci
Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.
Vesna Parun :
PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE
Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.
Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.
Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.
Aleksa Šantić
EMINA
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...
Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!