Belle epoque

ponedjeljak, 26.07.2010.

Tour de Serbie... br.8

Ovo je posljednji post o mom trinaestodnevnom putovanju kroz Srbiju…
Nakon što smo se dobro odmorili, majka je krenula u potragu za samoposlugom, koja je potrajala pola sata. Zaista, uz Mekenzijevu ulicu pravilno se izmjenjuju apoteke, dućani sa cipelama, knjižare i pokoja pekarnica. Uglavnom, fasciniralo ju je postojanje mlijeka u vrećici, jer se takvo što već dugo ne može naći kod nas.

Poslije obilnog doručka, krenuli smo prema velikom hramu sv. Save koji se nalazi tek 5 minuta lagane šetnje od našeg stana, i to nismo mogli promašiti, jer on dominira cijelom beogradskom panoramom. Gradnja ovog spomen hrama u čast osnivača srpske pravoslavne crkve započeta je 1935., a zbog političkih promjena i ratova do danas nije završen, te se još uvijek uređuje iznutra. Kupola hrama je visoka 70 metara, a zajedno sa pozlaćenim križem visina iznosi čak 82 metra, a kada se uzme da se nalazi na nadmorskoj visini od 132 metra, nije ni čudno što je vidljiv odmah pri ulazu u grad. Osnovna površina hrama je 3500 kvadratnih metara, i to je najveći hram srpske pravoslavne crkve, a krasi ga i 49 zvona. Rade nam je rekao da svakako posjetimo mali , odnosno prvotni hram sv. Save koji se nalazi odmah pored, i zaista, posjet se isplatio. Iako se radi o znatno znatno manjoj crkvi, ona je prelijepo oslikana freskama (usput se ispričavam i ispravljam pogrešku u tekstu o Nišu, gdje sam napisao da je Saborna crkva oslikana ikonama), postoji i veliki ikonostas, te raskošni luster. Za razliku od male crkve, hram sv. Save je ogroman, ali iznutra još neuređen prostor koji podsjeća na Aju Sofiju (s ciljem, naravno), te djeluje vrlo hladno, budući da nema mnogo svjetlosti i zbog toga fotografije nisu najbolje uspjele te ih nisam stavio.









Nakon oduševljenja hramom sv. Save, obilaska okolnog parka u kojem stoji spomenik Karađorđevu, Nacionalna knjižnica i spomenik sv. Savi, majka i ja krenuli smo prema Kući Cveća, ali umjesto da smo se vratili do centra grada i od tamo krenuli trolejbusom br. 41, mi smo mislili stići brže, pa smo otišli 2-3 stanice nekim brojem, i ljudi su nas uputili da odemo na sljedeći trolejbus na drugu stranu, ali smo majka i ja promašili stranu, te smo prošli malo manje od kilometra pješke do Dedinja. Onda smo izmoreni zapitali simpatičnog policajca gdje smo mi, a on nam je objasnio kako je kompleks Muzeja istorije Jugoslavije odmah u blizini. Tako smo stigli do Muzeja 25. Maj u kojem se plaćaju ulaznice, u kojem je mala kino - dvorana, i u kojem smo obišli dvije izložbe. Prva, "Ženski kutak" opisuje tipičan radni dan jedne Jugoslavenke na pristupačan način, sa tablama na latinici i engleskom (ovo je jedini muzej koji smo obišli da ima table na latinici), vrlo je informativna, te pokazuje transformaciju od bezlične i muškobanjaste partizanke do prave europske žene. Druga izložba "Yoko, Lennon , Tito" govori o akciji Johna Lennona i Yoko Ono koji su poslali diljem svjeta žireve za mir predsjednicima država , a jedan takav je posadio i drug Tito sa Jovankom. Tako je i drug Tito , kroz svoje fotografije, predstavljen kao umjetnik.

Iza 25. maja otišli smo do same Kuće cveća, prostrane zgrade koja je Titu slušila kao zimski vrt na 900 metara kvadratnih sa terasom, a kasnije je zaželio tu biti pokopan. Uz sam grob je spomen soba, kineski salon, a s druge strane mali izložbeni prostor gdje su izložene sve štafete mladosti i ostale, pisma koja su se nalazila u njima i slično, te dva Titova odjela (plavo i bijelo). U okolnom prostoru je i niz kipova, među kojima se ističe Tito Antuna Augustinčića. Nedaleko od Kuće cveća nalazi se i Stari muzej, u koji su smješteni pokloni koji su Titu dolazili iz svih republika SFRJ, ali i etnografski postav koji mu je donošen poglavito iz zemalja Nesvrstanih, ali i iz Japana, Rusije i mnogih europskih republika. Ta zgrada je inače služila kao depo za poklone Titu, i iako nisam vidio ono slavno mjesečevo kamenje što mu je donio Nixon, nisam ostao nimalo razočaran.























Kupili smo i nekoliko suvenira u bogatom suvenir shopu - mogu se kupiti DVDovi, razglednice, značke, pionirska kapica i marama, knjige i slično, no mi smo se zadržali na bookmarkerima i razglednicama koje nismo slali, već ćemo ih odnjeti. Vratismo se tako u grad, obišli smo jedan shopping centar normalne veličine koji podsjeća recimo na splitsku PRIMU, te knjižaru SKC Delfi,koja kao što sam rekao , radi od 9 do 22, a najveća je beogradska knjižara. Tamo smo kupili niz romana , pa tako i novi uradak Dejana Novačića "Emigrantski kuvar", na neki način nastavak onoga što je započeo svojom knjigom SFRJ za ponavljače, te roman Dejana Stiljkovića "Konstantinovo raskršće", kriminalistički roman koji se bavi II. svjetskim ratom u Nišu, a izdan je u 8 naklada.

Nakon toga otišli smo do tete koju ja nikada nisam upoznao, a moj otac je. Dakle, radi se o sestri njegovog oca, mog djeda, koja se 1956. godine preselila u Beograd i udala, te bila i od koristi didi željezničaru koji je često morao prespavati u Beogradu. Susret je bio vrlo ugodan, a nažalost, nije dugo potrajao jer smo morali otići na vlak, koji je u polasku kasnio samo 5 minuta, a u dolasku još 15, što nas je ugodno ugodno iznenadilo.



I što reći na kraju? Bilo je to trinaest dana upoznavanja jedne zemlje u koju bi inače teško otišli, upoznavanja nove kulture i susreta s novim ljudima. Za moj užitak su većim dijelom zaslužni i naši domaćini Sanja i Gradimir, te Mina i Siniša (dvije sestre, Sanja u Nišu, Mina u Novom Sadu, te njihovi supruzi), kojima nije bilo teško pokazati mi sve što sam želio vidjeti , i odvesti nas na udaljenija mjesta, i koji su se iselili iz svojih kreveta kako bi mi mogli spavati, te jednodnevni vodič kroz Beograd Radomir. Hvala Vam svima, i nadam se da ćemo uskoro opet doći

26.07.2010. u 16:10 • 2 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< srpanj, 2010 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Siječanj 2013 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (4)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (3)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (3)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (4)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (2)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (5)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (3)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (10)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (8)

Opis bloga

Blog u sjećanje svim divnim minulim trenucima... i u traženje sretnije, kulturnije i ljepše budućnosti u Hrvatskoj
hobby: obilaženje kulturnih događanja :)

Ime Belle Epoque preuzeto je od razdoblja pariške kulture i umjetnosti, života između 1871. i 1945. Razdoblje pojave prvih profesionalnih cabaretskih družina, Art Nouveaua i Art Decoa, i opuštenog života. Iako je epoque imenica ženskog roda, pa se i pridjev Belle slaže s njom, ja sam muška osoba (primjetio sam da u komentarima dolazi do zabune, pa da napomenem :) )




Fotografije ću ubuduće postavljati preko Flickra, a ako mi se netko ima želju obratiti iz bilo kakvih pobuda, imam i novootvoreni e-mail
belleepoqueblog@yahoo.com








Linkovi

counter for blogger

View My Stats


Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blogovi koje volim

Luki+Goldie

Pjesak u gaćama

Nepoznati Zagreb

Pardon my French

Pravi se englez...

Što znači to pripitomiti? - piše rijetko, ali kad napiše - rasturi

Et reversa in se :)

Londra

Poslije ponoći- Zlica od Opaka

LoveToRead !

Dnevnik šašave mamice

Valcer

Nije složeno po nikakvom suvislom redosljedu - kako sam ih otkrivao , tako sam ih slagao :)

stihovi

Sergej Jesenjin

DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA


Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.

Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.


Jacques Prevert:
BARBARA


Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom tog dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana očarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smješkala si se
A ja, ja sam se isto tako smješkao
Sjeti se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se čovjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrčala k njemu pod kišom
Pokapana očarana rascvjetana
I njemu se bacila u naručaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje ja volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom Quessant
O Barbara
Kakve li blezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre čelika krvi
A onaj koji te u svome stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili još uvijek živ
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci

Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
Od kojega ne ostaje ništa.

Vesna Parun :

PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE

Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.

Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.

Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.

Aleksa Šantić
EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko'!